U Rudom Srbi i Bošnjaci obnavljaju mekteb

Da nije bilo Prve proleterske brigade, osnovane u zimu 1941. godine, za Rudo bi malo ko znao. Prema podacima sa poslednjeg popisa, grad je u dvadestak godina napustilo oko 3.000 stanovnika – neki zbog rata, neki zbog ekonomskih razloga. Rudo zbog toga ne bi bilo u vestima. Ali, kada Bošnjaci i Srbi krenu u obnovu mekteba (škole za veronauku), onda je to vest.

Efendija Mehrudin Genga, koji je u Rudo stigao pre četiri meseca, za to ima objašnjenje, javlja iz Rudog reporter Al Jazeere Vladimir Bobetić.

“Mi danas često u TV medijima, kojekakvim emisijama, printanim i internet medijima, možemo vidjeti da se samo propagira ono što je zlo, pozivanje na mržnju i slično. Međutim, mi živimo u Bosni i Hercegovini, domovini u kojoj su se do jučer dijelili isti pragovi. Prema tome, suživot je ovde nužna potreba”, kaže imam Genga.

Ima života, ali nema posla

Đulbo i Radojko prijatelji su još od pre rata. Radili su u istom građevinskom preduzeću. Nije im jasna medijska pažnja. Radojko je dobar građevinar, tvrdi Đulbo, pa je bilo prirodno da prvo pozove njega.

“Ne može jedan čovjek da bude sam za sve pametan. Poznavajući Radojka od ranije, ja sam otišao i pozvao ga. ‘Radojko, ima to i to da radimo’. On je pristao odjednom. Radili smo ovdje zajedno dvadesetak dana, sve”, kaže Đulbo Kadić, meštanin sela Ustibar.

Radojko živi u selu Sjeverinu. Kaže da on i Đulbo nisu izuzetak, nego pravilo u ovom delu Bosne. Problemi u Bosni i Hercegovini, tvrdi Radojko, nisu među ljudima, nego među političarima. Njegovo mišljenje deli i Đulbo.

“Pa, ja vidim da je loše samo što nema posla. Što mladi odoše sve na stranu, a ovdje ima života, samo da ima posao. A to, kako oni zamišljaju da mi ne možemo da živimo među sobom, mi možemo da živimo. Svi”, kaže Radojko Vilaret.

“Poručio bih mladim ljudima i svim ljudima, svih godišta, da suživota ima ako se fino živi i da ima mogućnosti zajedničkog života”, kaže Đulbo.

Iduće godine završetak radova

Mioslav Ćetković je lokalni kovač. Ima 77 godina. Zahvaljujući njemu, mekteb u Ustibarama tokom rata nije srušen. Mekteb je, kaže, preživeo jedan rat, pa je trebalo i ovaj poslednji. Čuvao ga je iz dva razloga: jer mu se kuća nalazi uz sam objekat i zbog onoga što mu je govorio otac.

“Pa, govorio mi je: ‘Ono što nije tebi milo, nemoj drugima da radiš’. To mi je iks puta govorio. U mene je kuća, nema četiri i po metra u krovu, jedno od drugog. Bilo da zapale mekteb, izgorjela bi i moja, bilo da minira, isto bi bilo. I ja sam im rekao – nemojte to raditi, ne morate”, kaže Mioslav Ćetković.

U mekteb u Ustibarama prva deca će doći naredne godine, kada se planira završetak radova.

“Mesdžid se uglavnom obnavlja od dobrovoljnih priloga mještana i komšija iz susjednih mjesta, naše dijaspore, ali isto tako i komšija pravoslavne vjeroispovesti. Bio sam svjedok kada je jedan od njih došao i donio prilog za obnovu mejtefa”, kaže imam Genga.

Džamija u Rudom je, takođe, obnovljena. I tu su pomagale komšije Srbi. Ne novcem, ali obrocima za radnike koji su radili na obnovi. Ipak, od komšijske sloge se ne živi. I Srbima i Bošnjacima treba posao, kojeg ovde nema, pa većina sela u opštini Rudo zimi ostaje prazna, javlja Bobetić.

Izvor: Al Jazeera