Oglasi

U potrazi za pilotom Samirom Beganovićem

Porodici pilota Samira Beganovića koji je sa još pet članova posade poginuo 1994. rečeno je da su kosti iz Beograda prebačene u Ukrajinu.
Edvin Iftić i Samir Beganović pred prvi let Enes Beganović/Ustupljeno Al Jazeeri

„Tu večer se nismo vidjeli. Ujutro sam otišao u Bihać, a tamo su me zaustavili Samirovi prijatelji iz Vazduhoplovne grupe i rekli da je avion oboren. Sjetio sam se da mi je par sati prije prijatelj Muhamed rekao da je Samir poletio za Hrvatsku. Pretrnuo sam jer sam znao da je Samir bio u njemu, a da u avionu nemaju padobrane, niti mogućnost spasa pri padu sa nekih 3000m“, počinje priču Enes Beganović, brat nestalog pilota Samira Beganovića.

Od tog 1. augusta 1994. godine Enesov život je stalna i svakodnevna potraga za istinom i za posmrtnim ostacima rođenog brata. Samir Beganović je bio školovani pilot i zaljubljenik u letenje.

Volio je letenje

 „Samir je uvijek volio nogomet, a maštao je o tome da bude geometar. Bio je najbolji učenik osnovne škole u Pećigradu i isticao se svojom inteligencijom. Pred kraj osmog razreda u školi je bio postavljen konkurs za Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru i on je odlučio da se prijavi. Majka je odmah bila protiv i rekla da od toga nema ništa.“

No, Samir je ipak upisao Gimnaziju, zatim je školovanje nastavio na vazduhoplovnoj akademiji, a završio je i obuku za instruktora letenja. Početak rata ga je zatekao u Zadru.

„Iz Zadra je trebao biti premješten u Titograd (Podgorica), ali on nije htio. Otišao je do Udbine (vojni aerodrom u Hrvatskoj), a odatle je došao u Bihać. Rata je bio itekako svjestan pa mi je govorio: 'Buraz, rat je neizbježan. Ove naše usijane glave ne znaju da podjele nose rat.' “

Rat se iz Hrvatske ubrzo preselio u Bosnu i Hercegovinu. Samir je okupio preostale pilote u Bihaću i već su u maju 1992. godine formirali Vazduhoplovnu grupu. Sa osnivanjem Grupe, javila se i potreba izgradnje improviziranog aerodroma, a za to su izabrali lokaciju u Ćoralićima, u Cazinu. Aerodrom u Ćoralićima je bio strateški objekat i žila kucavica Bihaćkog okruga. U potpunoj kopnenoj blokadi koja je trajala 1200 dana, preleti preko teritorije tzv. SAO Krajine su unosili nadu u opstanak.

Letovi u mraku kroz kišu metaka

„Bilo je jako teško letjeli jer nije postojala navigacija, a ni pista nije bila ravna. Samir je unosio parametre kako bi se u tim noćnim uvjetima i u mrklom mraku mogli kretati do sigurne teritorije. Letjeli su bez svjetala i bez prethodne najave, a kada bi neprijatelji čuli zvuk aviona počeli bi pucati iz svih sredstava. Svaki njegov odlazak je bio stres jer nismo znali da li će se vratiti.“

Samir i njegov prijatelj Edvin Iftić su bili prvi koji su preletjeli prostor pod kontrolom Armije BiH. Bio je itekako svjestan rizika kojim se izlaže svakim preletom.

„Ja ne znam da li ću se vratiti živ, ali dok sam živ, pomagat ću svom kraju“, prisjeća se Samirovih riječi njegov brat Enes.

Skromnost je riječ kojom su ga opisivali, a letenje je bila njegova najveća ljubav. U jeku ratnih dešavanja, na jednom od preleta u Sloveniju, odlučuje da započne obuku za civilnog pilota. Enes i danas čuva potpisani ugovor o školovanju iz 1993. godine.

„On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarna jer je preko tog koridora između teritorije BiH u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske, te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni“, dodaje Enes.

Do augusta 1994. godine Samir je napravio na stotine letova. Put je već znao napamet, a motiv mu je davala činjenica da je donosio život u bihaćku enklavu. Tog vrelog prvog augustovskog dana, teške ratne 1994. godine, Krajinom se raširila vijest da je oboren avion cazinskog pilota Samira Beganovića. Letovi su se obustavili, ali je počela teška i bolna borba Samirove porodice da pronađe istinu o njemu i da dostojno pokopa barem jedan posmrtni ostatak.

Osam kilograma posmrtnih ostataka

 „Bilo je puno opstrukcija sa svih strana kada sam počeo da tražim brata. Čak sam bio upozoren da ga ne tražim jer bih mogao doživjeti svašta. Međutim, nakon rata, određeni ljudi su me odveli na lokaciju gdje je pao avion. Našao sam dijelove aviona i time demantirao hrvatsku stranu koja je izjavljivala da avion nije pao“, govori Enes dok prebira po fotografijama sa mjesta nesreće i nastavlja:

„Bio je to veliki rizik jer sam tražio u tuđoj zemlji. Evo, na slikama vidite te momke koji su mi pomogli da nađem mjesto pada. Drago mi je da sam makar to mjesto našao. Nadležne sam molio da mi daju informacije koje imaju da uklopim u svoju priču, ali ni to nisam dobio. Molio sam da mi pomognu da nađemo makar kost da mi se majka smiri, ali ni to.“

Enes Beganović pored dijela srušenog aviona Enes Beganović Enes Beganović/Ustupljeno Al Jazeeri

Iako je sistem zakazao i Enesu zatvorio mnoga vrata, bratska ljubav mu je bila vodilja u nastojanju da sazna bilo šta o svom mlađem bratu. Saznanje o tragičnom kraju je bilo bolno, ali ga je uputilo na mnoge adrese na Balkanu, ali i u dalekoj Ukrajini.

„Od šest članova posade ostalo je svega osam kilograma ostataka. Ostaci su odmah nakon pada poslani u Knin kao sjedište SAO Krajine, a odatle su prebačeni u Beograd. Nisu zadržani u Beogradu, već su poslani u Ukrajinu pošto je to bio iznajmljeni ukrajinski avion u kojemu je Samir bio kopilot koji je uvodio parametre“, kaže Enes.

Iako je samo osam kilograma ostataka prikupljeno i poslano u Knin, a dalje u Beograd i Ukrajinu, očevici su mu rekli da su određene dijelove tijela pojele životinje. Na mjestu stradanja je, ipak, nađeno nekoliko koščica:

„Tih nekoliko koščica koje su mještani naknadno našli poslao sam na analizu. Nažalost, ništa se nije moglo utvrditi jer su bile skoro pa potpuno spaljene“, priča Enes.

Novi i novi porazi

Jedan od najtežih trenutaka je bio onaj kada je formalno brata proglasio mrtvim kako bi se olakšale procedure potrage.

 „Ja sam ga proglasio umrlim“, suznih očiju govori Enes i dodaje: „Majka je pred svoju smrt poslala zahtjev da joj odobre sredstva za šehidski nišan. Evo, godina dana je prošla, država ćuti. Htjeli smo postaviti nišan prije majčine smrti da bi ona mogla predati rahmet, ali nismo uspjeli. Ona je umrla prerano, tačno prije godinu dana. Naći ću sredstva za Samirov nišan i postaviti ga između majčinog i očevog mezara. Da se zna da je i on nekad bio“, sa suzama govori Enes.

Enes je saznao da čak ni ukrajinske porodice ne znaju šta se desilo sa pošiljkom sa osam kilograma ljudskih ostataka, a samim time ne znaju šta je sa njihovim bližnjima.

„Nemar koji postoji u našem društvu jako boli. Sve što se danas zna, zna se na osnovu moje inicijative i nastojanja da saznam istinu o bratu. Ja sam uživao ogromno povjerenje svojih roditelja pa je bilo i logično da pokrenem svu priču oko pronalaska Samirovih ostataka. Mi nismo nikad tražili bilo kakvu privilegiju na osnovu Samira. Ali, boli to što je sve to zaboravljeno“, kaže Enes.

Drhtavim rukama Enes drži Samirovu fotografiju iz vojničkih dana.

„Čudan je ovo osjećaj. Ja mu još ne mogu predati rahmet. Ljudski je da postoji neka nada, ali to nije realno. Trudio sam se svim svojim bićem da saznam nešto jer me pogled i pitanje moje majke kad god bih došao iz potrage: 'Jesi li našao šta?' svaki put iznova poražavao. Žao mi je najviše zbog nje što za njenog života nisam našao makar jednu Samirovu kost“, sa suzama završava Enes.

Istina o stradanju Samira Beganovića je sakrivena negdje između BiH, Hrvatske, Srbije i Ukrajine. Dok žive, članovi porodice će se nadati da će se saznati sudbina osam kilograma posmrtnih ostataka posade aviona UR – 26207 i da će oni koji znaju istinu olakšati svoju savjest i donijeti im smiraj.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.