U njihovom miru crne ljude ubijaju bez kazne

U mirnodopsko vrijeme – crne ljude ubijaju bez kazne. U vrijeme kojem bi se rado vratili, vrijeme kada šalju helikoptere i interventnu policiju i vojsku da ih silom vrate – crne ljude ubijaju bez kazne. U njihovom ustaljenom poretku – crne ljude ubijaju bez kazne. U vrijeme kada se glasno smiju u kafićima – crne ljude ubijaju bez kazne. U vrijeme kada na vijestima gledamo videsnimke kako ubijaju crne ljude – crne ljude ubijaju bez kazne. U vrijeme kada je na vlasti ovaj predsjednik – crne ljude ubijaju bez kazne. U vrijeme kada ovaj predsjednik nije na vlasti – crne ljude ubijaju bez kazne. U “kontra plajčkanju” – crne ljude ubijaju bez kazne. U njihovim zatvorima, bolnicama, ulicama, policijskim stanicama… – crne ljude ubijaju bez kazne.

U njihovim neredima – crne ljude ubijaju bez kazne. Njihov mir, njihov regularni poredak je mjesto gdje crne ljude ubijaju bez kazne. Ne želim im mir. Mir nikad nije miran u koloniji. Mir vlasnika robova nije mir porobljenih. Vlasnik robova nalazi spokoj u prizoru mnoštva porobljenog naroda koji radi za njega pod prismotrom nadzornika. Porobljeni nalazi mir u zapaljenoj plantaži.

Naš mir nije njihov mir. Njihov mir je bio kada smo mi prihvatili, tiho, leševe crnih ljudi koji nam iskaču na ekranima. Naš mir je kada nas prestanu ubijati. Naš mir je kada oni izgube vjeru u sigurnost nekažnjivosti. Kada moraju proživjeti ostatak života mučeći se da dešifriraju svaki jezivi zvuk na vjetru, nadajući se da nije loša sreća. Naš mir je kada su oni prisiljeni pauzirati, i po prvi put od usvajanja Zakona o nasumičnom ubijanju robova, zapitati se hoće li se suočiti s posljedicama. Nije mirno u zatvorima, u sirotinjskim četvrtima, na uslovnoj, kada si nezaposlen ili uhapšen. Oni su pretpostavili da je njihov mir univerzalan. Pomiješali su sigurnost svojih porodica, ugodu s kojom žive svoje živote i vatru u kojoj mi živimo naše kao dobar poredak, kao mir posvuda. Oni gledaju na neprekidne valove naših smri kao što bi gledali sa prozora na plažu.

Njihov je protest puni obrok

Kada njihovi nevini umiru, oni pokreću ratove. Njihovi protesti zbog njihovih nevinih koji umiru ratovi su s državama za koje kažu da podržavaju teroriste i s državama za koje kažu da izgledaju kao da podržavaju teroriste. Njihovi protesti su s artiljerijom, sa 20-godišnjim ratovima, s nasilnim uklanjanjem režima, redizajniranjem društava po ugledu na njih, sadrže šok i nevjericu, koji trebaju poslužiti kao poruka cijelom svijetu da neće ovako patiti ponovo. Njihov je protest puni obrok. Kada završe s obrokom, daju nama “mirni protest”, kosti i hrsavicu i iznutricu svog protesta, bačenu kao hranu za piliće u kabine za robove. Nisam toliko gladan.

U ovom mirnom protestu, oni koji su na meti pola milenija pogroma moraju naučiti bojiti unutar linija. Postrance nam moraju stajati ljudi protiv kojih protestiramo, koji su tu da se pobrinu da ne pogazimo travu. Moramo pauzirati dok slikaju kako nas oni grle. Moraju nas grliti oni koji se raduju kada se predaju i kojima je rečeno da ima nade. Ne trebamo biti sumnjičavi; moramo poštovati kampanju za srca i umove. Naši protesti protiv policije moraju biti praćeni od policije. Mi se moramo protiviti na zaokružen način. Naredba da budemo mirni za mnoge od nas je kao kada nam policajac uz prijetnju prištoljem naredi da se ne mičemo – jer to je ono što jeste.

Mirni protesti ne trpe pljačkaše – gdje su pljačkaši rasistička i klasna uvreda, koja, kao i “tumarajuće bande crnačkih mladih” prije njih, ima za cilj učiniti one koji se opiru legitimnim metama državne i civilne pucnjave. Zapravo, mirni protesti bivaju hvaljeni kada demonstranti postanu policija, a “izazivači nereda” bivaju uhapšeni i predati policajcima koji čekaju sa strane. Dobri, mirni demonstranti su oni koji vjeruju da će policija tretirati izazivače nereda pošteno.

Oni su ili zaboravili aktivistu Joshuu Williamsa iz ustanka u Fergusonu, koji je zatvoren u pacifičkom popravnom domu, ili možda vjeruju da tamo i pripada. “Izazivače nereda”, neposlušne, “pobunjenike”, “vandale” će dobri i mirni demonstranti istjerati kao loše siledžije. Njima radikali govore ono što je Joshua Williams rekao predsjedniku: “Ti ljudi koje Vi nazivate siledžijama, koje Vi nazivate kriminalcima, to su moji ljudi.” Bilo bi zanimljivo čuti šta dobri demonstranti misle o povicima crnih radikala da “oslobode sve zatvorenike rata”, da “oslobode sve političke zatvorenike”, i da li misle da je ovaj povik dovoljan razlog da se oni prijave vlastima.

Ustanak ne može biti narušen

Pretvaranje ustanka u protest, njegovo deradikaliziranje, preobraćanje ustanka u mir pogrešno zapamćene nenasilne “kampanje za građanska prava”, u isto je vrijeme poziv da je preplave dobri demonstranti, koji su postali policija, doušnici i budući otpadnici. Teško je zamisliti mase na ulicama u ranim danima alžirske revolucije ili antiaparthejd borbe u Južnoj Africi kako predaju “vandale” i “pljačkaše” policiji. Liberalni jezik “mirnih protesta” je nalog za hapšenje.

Narediti da naši protesti moraju biti mirni znači zahtijevati da kada mi tražimo da budemo manje povrijeđeni to bude u tonu koji je uljudan. Hvaliti mirnoću protesta znači afirmirati pravo onih koji su se oduprli da određuju etiku otpora – njihovo pravo da zapovjedaju i usmjeravaju proteste, njihovo pravo da odrede kako treba da izgleda otpor. Pravo da se zapovijeda crnim ljudima, čak i u njihovom otporu, tako je apsolutno u bjelačkom supremacističkom društvu da medijske ličnosti i policajci, s punim samopouzdanjem, uzimaju na sebe da odrede kada je protest protiv njih narušen i da razvrstaju dobar od lošeg otpora. Revolucija ne može biti narušena. Ustanak ne može biti narušen. Mirni protest uvijek jeste.

Ako protest može biti narušen, to onda nije protest, to je performans koji zamjenjuje protest. To je čin preklinjanja, izveden pred publikom koja može, a i ne mora slušati. To nije protest; to je molitva. Ako su u ovoj koloniji protesti koji “izražavaju probleme” jedina legitimna mjesta da se suprotstavi nepravdi; ako se odbrana crnih života mora povinovati bjelačkom supremacističkom građanskom redu; ako se borba da postojite a da vas se ne maltretira mora svesti na performans ugleda – onda protest mora biti ukinut.

“Protesti zbog Georgea Floyda” nisu protesti. To je ustanak, koji je tako snažno dotučen gumenim mecima i fotografijama policajaca na koljenima da ono što ostane može biti identificirano kao dostojanstveni protest. Ali, nije to. To je ustanak. Ustanak zbog Georgea Floyda, ali i drugih neimenovanih ljudi. Riječ je o crnim ljudima koji nisu ubijeni pred kamerom, ili u vijestima Amy Cooper i Ahmauda Arberyja, ili od policajca koji se nije zamarao poricanjem, ili o onima koji nisu bili muškarci, ili koje nismo čuli u užasima smrti, ili koji nisu ubijeni tokom društvenog meteža korona virusa, ili koji nisu, iz bilo kojeg razloga, smatrani dovoljnim da pokrenu revoluciju.

Svođenje ovog ustanka na “ljutnju zbog smrti Georgea Floyda” je kao da svedete Arapsko proljeće na “ljutnju zbog smrti Mohameda Bouazizija”. I u Tunisu i u Minnesoti su ljudi ljuti zbog ubistva izašli na ulice, sukobili se s policajcima i na njih je bačen suzavac. Američki mediji jedno nazivaju tunižanskom revolucijom, a drugo “protestima u vezi Georgea Floyda”. U prvom se o “nasilju” govori kao o predvidivoj posljedici ugnjetavanja; “nasilje” u drugom slučaju je viđeno kao nešto što kvari mirni protest ili kao dokaz kriminalnosti učesnika protesta.

Revolucije nemaju rok

Američki mediji ne mogu priznati da je “protest” ustanak jer bi taj ustanak mogao biti usmjeren na anticrnački kolonijalni poredak, kojem mediji duguju svoje postojanje i čija odbrana im je svrha. Nazvavši ga protestom zbog smrti Georgea Floyda, mogu predstaviti borbu protiv cijelog reda anticrnih, rasista i njihove negrofobične paravojne institucije, kao izljev bijesa zbog smrti Georgea Floyda i plime koja traži “reformu krivičnog prava”.

Opisano kao javno žalovanje, “protestima” će biti dozvoljeno samo vrijeme žalovanja (ako ispaljivanje gumenih metaka i bacanje suzavca se može smatrati davanjem ljudim prostora da žaluju). Uskoro će zvaničniic reći: “Čuli smo vas, reformirat ćemo se, ali da bismo to uradili, moramo se vratiti regularnom redu…” Ili, ako je riječ o konzervativnijim zvaničnicima: “Vratite se na posao!” A mi bismo se vratili, gorko, na status quo, znajući da nam je vrijeme isteklo.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Za razliku od mirnih protesta koji se tiču specifičnog problema, međutim, revolucije nemaju rok. Baš kao što policija ispraća mirne proteste, mediji moraju koristiti narativ revolta, tvrdeći da ga štite dok ga malo po malo odvode od anticrne kolonije. Oni moraju smiriti ustanak. Jezik mirnog protesta onesposobljuje revolt. Protesti nisu mirni; oni su umireni. Oni su ugušeni ustanci, ukroćeni revolti. Govor Baracka Obame, performansi voditelja vijesti, uobiličavanje revolucionarne akcije kao modernog pokreta za građanska prava oduzima ovaj rad od “opasnih” radikala koji su predvodili ustanke u Minnesoti, Baltimoreu, Fergusonu… i predaje ga ljudima koji žele reformu.

Amaterski videosnimci sa mobilnih telefona aktivista s megofonima na krovu automobila zamijenjeni su dotjeranim fotografijama ljudi koji uzvikuju i podižu pesnice u znak pozdrava za policajce koji kleče. Cilj okončanja negrofobičnog ubijanja iz sporta bit će pomjeren, pa će izgledati kao da je oduvijek tu. Kada ovo bude postignuto, ljudi će ići kući, “razgovori i dijalozi” će početi, možda će neki instituti biti uspostavljeni i novi ljudi zaposleni, i regularni poredak negrofobnog ubijanja – stanje anticrnine – bilo bi, na radost svih osim originalnih aktivista i napadnutih, očuvano. Njihov mir je rasistički mir. Njihovi osjećaji roze, univerzalne ljubavi predstavljaju našu ćeliju.

Kompromis s bijelim supremacistima

Sada rasisti čekaju svoje vrijeme. Oni se nadaju da će se uskoro vratiti uobičajeni poredak. Oni čekaju na onu vrstu mira u kojem crne ljude ubijaju bez kazne. U ovom trenutku poznati liberali su na svjetskoj pozornici, gdje pokušavaju ojačati narativ ustanka od radikalnih aktivista kao što su Sabaah Folayan, Damon Davis i  Brittany i Alexis iz Fergusona. Oni se nadaju brzom kompromisu s bijelim supremacistima: obećanje da će se reducirati pretjerana, javna policijska ubistva i možda najnečuvenije nepravde u pravnom sistemu, u zamjenu za povratak reguralnom redu gdje crne ljude ubijaju bez kazne. Onda će nam ponuditi ovaj sporazum molbe za nevine, u nadi da nema niko među nama jednako radikalan kao Kalief Browder.

Njihov mir je rasistički mir. Njihov uobičajeni poredak je mjesto gdje crne ljude ubijaju bez kazne. Mediji, policija i liberalno društvo rade zajedno na represiji koja ima za cilj da uguši radikalni ustanak protiv kolonije anticrnog ubijanja. Oni preusmjeravaju marš prema kraju kolonijalizma u marš prema otvorenom dijalogu. To je nešto što nismo tražili. Govorili smo vatrom.

Mi smo sada u revolucionarnim vremenima. Zanemarite to što ste čuli. Vrijeme je za drugačiji mir. U našem miru svaki je zatvor zastario; svaki je policajac u pogrešnoj eri. Propolicijske TV serije sa smiješnim crnim partnerima, knjigama i filmovima koji pričaju priču crnačke patnje kako bi ispričali priču o američkom iskupljenju, sve doseljeničke kolonijalne institucije su sada jednako neprimjereni kao da vidite čovjeka na ulici u Bostonu u odori kralja Georgea III.

Velečasni Al Sharpton je upozorio da je ovo drugo vrijeme i druga sezona. Istina. A crni radikali su prigrabili to vrijeme. U njihovom miru crne ljude ubijaju bez kazne. U našem ne ubijaju. Pogledajte vani. Krasan je dan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera