Tursko-saudijski odnosi u eri Joea Bidena
Reakcije nakon izbora Joea Bidena za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država nastavljaju se gotovo jednakim intenzitetom na međunarodnom nivou kao i unutar Amerike. Možda je Bliski istok jedno od najvažnijih područja na koje to pitanje ima utjecaja, gdje se naziru neke moguće promjene u poretku, ravnoteži i stavovima. To se, prije svega, odnosi na pitanja koja su u posljednje vrijeme zadobila pažnju i prate se s posebnim interesom, poput tursko-saudijskih odnosa, s obzirom na to da nedavne izjave i razvoj događaja sugeriraju da može doći do prevladavanja krize u koju su zapali.
U odnosima između dvije zemlje prisutno je očito regionalno rivalstvo, čiji korijeni sežu još od stoljeća u kojem je Osmansko carstvo doživjelo slom i uspostavljanja Kraljevine Saudijske Arabije. Dvije zemlje, također, predstavljaju dva različita modela države, rukovođenja i odnosa religije prema državi, a posljednjih godina se natječu za vodeću ulogu u islamskom svijetu u smislu diskursa i u okviru Organizacije islamske saradnje. Nakon relativnog proboja u odnosima s dolaskom Partije pravde i razvoja na vlast, koji je kulminirao posjetom kralja Abdullaha Ankari 2006. godine, odnosi dvije zemlje ponovo su zahladnili s izbijanjem arapskih revolucija 2011. godine. Turska je generalno podržavala zahtjeve naroda i promijenu pojedinih režima, dok je Rijad bio zabrinut razvojem događaja i zauzeo stav suprotstavljanja takvim dešavanjima.
Ovdje iznimka može biti sirijska kriza, koja je svjedočila relativnoj koordinaciji između dvije zemlje. Međutim, to nije bilo dugog vijeka. Ponovo dolazi do udaljavanja između Ankare i Rijada, posebno nakon oštrog stava Turske o puču u Egiptu u ljeto 2013. godine, koji je Saudijska Arabija podržala, stajući uz njega politički i finansijski. Nakon toga, “mlaka” turska podrška ratu u Jemenu proširila je listu pitanja oko kojih su postojala neslaganja, što se kasnije pretvorilo u otvorenu kritiku. Tu je, također, i pitanje separatističkih organizacija (sjeverna Sirija), koje Ankara označava terorističkim zbog povezanosti s Kurdskom radničkom partijom (PKK), nasuprot saudijske uloge koja se ogleda u komunikaciji, finansiranju i indirektnoj podršci.
Telefonski razgovor Salmana i Erdogana
Međutim, neslaganja su dosegla vrhunac izbijanjem krize zbog nametanja blokade Kataru, u kojoj je Ankara stala na stranu Dohe, politički i ekonomski; pa čak i vojno, o čemu govori otvaranje baze Al-Rayyan, iako je pazila da pri tome ne isprovocira Rijad. Potom je uslijedio slučaj ubistva novinara Jamala Khashoggija, koji je dolio ulje na vatru po pitanju svega navedenog. Turska je insistirala na tome da se otkriju sve okolnosti slučaja koji se desio na njenom teritoriju. Također, nije priznala presude saudijskog suda, optuživši ga da nije sarađivao s Turskom, dok je Rijad smatrao da se našao na meti ovakvih turskih stavova.
Dvije države su na kraju stajale na suprotnim stranama u svim pitanjima u regiji. Stanje polarizacije i svrstavanja koje je vladalo dovelo je do formiranja osovine koju su činile Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat u suprotstavljanju turskoj regionalnoj ulozi, počevši od Libije, Sirije, istočnog Mediterana do Kavkaza. Treba napomenuti da se Saudijska Arabija distancirala u mnogim stajalištima, ali time nije dostigla nivo zvaničnog rivalstva ili javnih prepucavanja s Ankarom, kao što je to bilo slučaj s ostalim državama osovine.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Tokom posljednjih godina, Rijad je vodio računa da ne usvoji zvaničan i otvoren stav protiv Turske. Međutim, pogoršanje odnosa moglo se jasno uočiti u medijskim kampanjama usmjerenim protiv Turske u medijima bliskim Saudijskoj Arabiji, kao i u “simboličnom” saudijskom prisustvu samitu Organizacije islamske saradnje o Jerusalemu, čiji je domaćin bio Istanbul, kao i u “neformalnom bojkotu” turske robe u Kraljevini. Međutim, u posljednjih nekoliko sedmica došlo je do važne promjene u odnosima između dvije države. Kralj Salman bin Abdulaziz i predsjednik Recep Tayyip Erdogan razgovarali su telefonski na marginama viritualnog samita G20, čiji je domaćin bila Saudijska Arabija. Saudijski ministar vanjskih poslova princ Faisal bin Farhan Al Saud izjavio je u intervjuu za Reuters 22. novembra da njegova zemlja ima “dobre i srdačne” odnose s Turskom, negirajući da u njegovoj zemlji postoji bojkot turske robe.
Ankara i Rijad se ne raduju pobjedi Bidena
Na marginama sastanka Organizacije za islamsku saradnju u Nigeru, 27. istog mjeseca, ministri vanjskih poslova dvije zemlje održali su “prijateljski sastanak”, prema turskom ministru vanjskih poslova Mevlutu Cavusogluu, koji je rekao da “snažno partnerstvo dviju zemalja nije samo u njihovom interesu, već i za čitavu regiju”. Čini se da je došlo do značajnog progresa u dijalogu između dvije države, jer su pojedini mediji prije nekoliko dana izvijestili da je Rijad smanjio podršku Sirijskim demokratskim snagama te dao rok od nekoliko sati predstavniku Autonomne uprave u sjevernoj i istočnoj Siriji u Zaljevu da napusti teritoriju Saudijske Arabije.
Imajući u vidu aktualni trenutak svih ovih zbivanja, nije teško zaključiti da je njihov glavni pokretač kraj ere Donalda Trumpa i pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima, što ukazuje na novu fazu, koja je potpuno drugačija za mnoge aktere. Zanimljivo je da dvije strane, Ankara i Rijad, nisu dočekale pobjedu Bidena s entuzijazmom, svaka iz svojih razloga. Ankara je oprezna prema Bidenovim tradicionalnim stavovima, koji više naginju Grčkoj nego Turskoj, i podržavaju separatističke organizacije u Siriji. Pored toga, tu su i Bidenove izjave za vrijeme predizborne kampanje o potrebi da SAD podrži “tursku opoziciju u svrgavanju Erdogana”. S druge strane, Rijad se nalazi u znatno neugodnijoj situaciji, jer se Biden u svojim izjavama bavio izuzetno osjetljivim pitanjima, poput rata u Jemenu, slučaja Khashoggi i izvoza oružja, poimenice spominjući saudijskog prijestolonasljednika.
To objašnjava nagli saudijski zaokret prema Turskoj. Čini se da je potonja uvjerenija u obrise nadolazeće faze s demokratskom administracijom, uprkos tenzijama, oslanjajući se na svoj položaj, težinu i ulogu u bilo kojoj američkoj strategiji u regiji. Također, Ankara je oduvijek težila dobrim odnosima s Rijadom u verbalnoj komunikaciji i praksi, uključujući izbjegavanje bilo kakvog odgovora na bojkot turske robe, pa čak i samo komentiranje. S druge strane, dvije strane naslućuju Bidenovu viziju da vrati povjerenje američkih saveznika širom svijeta. Saudijsku Arabiju, također, zabrinjava mogućnost ponovnog sklapanja sporazuma s Iranom, što je navodi da osvježi odnose s Ankarom kako ne bi ostala regionalno izložena. Više od toga, željno će pokušavati zadobiti tursku naklonost kako bi izbjegla aktiviranje slučaja Khashoggi, u skladu s Bidenovim izjavama u vezi s tim.
Bliži li se kraj zaljevske krize?
S obzirom na sve ovo, jasno je da postoji želja s obje strane, posebno Rijada, da se riješe sporovi i ublaže napetost između dvije zemlje, kako bi to korespondiralo obilježjima nove faze i da se izbjegnu njene negativne posljedice, a prve znakove toga smo vidjeli u pozitivnim obostranim izjavama. Međutim, preuranjeno je i pretjerano očekivati radikalni preokret u odnosima između Turske i Saudijske Arabije i njihovu transformaciju u jaku saradnju, kao i savezništvo. S jedne strane, vizije i politike su različite, jer i dalje postoje kontroverzna pitanja među njima. S druge strane, nije sigurno da će Biden provesti sve na što se obavezao tokom svoje predsjedničke kampanje; u nekim stvarima institucije i interesi će nalagati da se povuče, što je razumljivo. Pored toga, njegov prioritet će biti domaća pitanja na početku mandata.
Što je najvažnije, bitni trendovi i javne politike ne artikuliraju se uvijek prema interesima, nego uglavnom prema već postojećim relacijama i zauzetim stavovima. To je razlog da se pričeka da izjave budu pretočene u stvarnost i definirane politike te da ne budu puki manevar za ostvarivanje unutrašnjih političkih prava ili za početak Bidenove ere, pa da se onda od istih odustane. Postoje presedani kada su izuzetno pozitivne izjave ostale bez kasnije realizacije u stvarnosti.
U konačnici, uprkos maloj vjerovatnoći da će se dogoditi radikalan i brz preokret u odnosima dvije zemlje, ostaje to da će i samo odustajanje od oštrih stavova i predstavljanje pozitivnih političkih i medijskih inicijativa nesumnjivo ostaviti traga na bilateralne odnose, kao i na niz regionalnih pitanja. Prvi pokazatelji su se pojavili u vezi sa sirijskim pitanjem, koje svjedoči novom razvoju događaja, kao i u pogledu zaljevske krize, za koju se, također, očekuje da će uskoro doživjeti relativno riješenje, u čemu Ankara može igrati pozitivnu ulogu. Pored toga, trgovinski i ekonomski odnosi dvije zemlje mogli bi se poboljšati nakon što se odustane od ideje bojkota.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera