Oglasi

Troko: TV sada od mladih pravi poluglupu, jeftinu radnu snagu

Mladen Jeličić Troko govori o žrtvovanju obrazovnog programa, čije mjesto je zauzeo - reality show.
U toku agresije na BiH Troko je igrao u više od 960 predstava za djecuAl Jazeera

Razgovarala: Naida Kurdija

Svojom harizmom, srdačanošću, posebnošću u pristupu životu i ljudima, zabavljač, voditelj i glumac Mladen Jeličić Troko zasigurno nosi jednu pozitivnu energiju svuda sa sobom. Rijetki su ljudi koji tako utiču na sve i svakog.

U našem razgovoru, Troko se osvrće na vrijeme edukativnih emisija za djecu, vrijeme prikladnih sadržaja za različite uzraste, komentira plasiranje sadržaja u medijima danas i pravi svojevrsnu anamnezu današnjeg medijskog prostora i njenih posljedica

Mladen Jeličić Troko rođen je u Sarajevu 1948. godine gdje se i školovao. Bio je član Akademskog Pozorišta Slobodan Princip Seljo, jedan od nosilaca repertoara, više puta nagrađivan, u zemlji i inostranstvu, nagradama za glumu na raznim festivalima. Od 1971. profesionalno radi kao zabavljač, voditelj i glumac. U periodu 1974-85 član je drame Narodnog Pozorišta u Sarajevu prvo kao sufler, zatim inspicijent, pa asistent režisera.

U toku rata u BiH igrao je u više od 960 predstava za djecu. Učestvovao je u više od 300 emisija na tv programima. I zasigurno, najpoznatiji Deda Mraz u BiH.

  • Vi ste u toku svoje karijere obolježili jednu eru divnih, edukativnih TV emisija i ostavili trag na tim generacijama kao sinonim istih. Da li više sad osjetite uticaj tih emisija nego li ste to mogli dok ste bili akter?

Možda sam mogao osjetiti na određeni način kad sam bio akter ali sada doživljavam vrlo često jednu čudnovatu situaciju da me ljudi sreću na ulici, ljudi koji sad imaju svoje dijete, da priđu i svom djetetu kažu kako sam ja nekad bio važan u njihovom životu i kako su jedva čekali da se pojavim. Ovi ljudi, tada djeca, danas učestvuju u kreiranju društva, općeg mišljenja, javnog mnijenja i svega ostalog. Jedna moja draga prijateljica mi je jedne prilike rekla da mi se divi zato što sam sve svoje hobije spojio u posao. Nikada to prije nisam tako gledao. Ali sada se toga često prisjetim njenih riječi.

Nekad mi bude žao što nisam diplomirao ekonomiju, ali mi je ipak drago jer iza sebe imam jednu respektabilnu karijeru. Oduvijek sam volio djecu i rad sa djecom.

U vrijeme odrastanja generacija 80-tih i ranijih, samo iz obrazovnih TV sadržaja, djeca su savladavala oba pisma, latinicu i ćirilicu, kroz zabavne programe putovali u različite zemlje i usvajali specifičnosti raznih kultura, učili termine iz geografije, biologije i td. Djeca su tada u osnovnu školu polazila naučena učenju. Šta je danas sa takvim sadržajima u medijima?

Ima tu nekoliko stvari. Neke od njih su namjerno napravljene. Postoje stvari koje nas upućuju ka zaključku da nekom ide u prilog da ovdje žive poluglupi ljudi koji su jeftina radna snaga. Poražavajuće je koliko je odsutstvo želje za edukacijom, za istraživanjem, za pitanjem a tek za kritičkim mišljenjem.

  • Šta smatrate glavnim razlogom žrtvovanja obrazovnog programa na TV ekranima?  Zasigurno košta manje od snimanja reality show emisija.

Teško je ljudima na vlasti objasniti bitnost i svrhu ovakvih sadržaja. Oni kažu da ne postoji interes, što je notorna laž. Treba biti pošten i reći da uloženi novac u reality show donosi korist ( povratnu ) i to je taj interes bez osvrta na kvalitet. U dječijim emisijama je jako teško, ustvari nemoguće, reklamirati lijekove, alkohol, cigarete i sl. Oni koji imaju novac biraju naravno emisije tome adekvatnije. Ali u konačnici, traži se povratna korist.

  • Da li su konzumenti medija zaista već toliko kvalitativno narušeni i izgrađeni bez mogućosti uticaja na plasiranje boljih sadržaja ? Šta je sa uredničkim strukturama u medijima ?

Pored činjenice da su konzumenti kvalitativno narušeni, nažalost, i veliki broj ljudi koji rade na pozicijama urednika ili drugih viših pozicija, ne shvataju koliko je TV prostor zagađen nekvalitetnim emisijma, nekvalietnim ljudima i programom. Nisam za zabrane, ali, moraju postojati neke norme. Ako krenete po „ kanalizaciji“ kako ja nazivam proces traženja po TV kanalima, ustanovite da svi vrte istu vrstu muzike, emisije istih tematika. Prije su postojali urednici koji su bili jako obrazovani, koji su jasno definisali sadržaje. Emisije koje sam radio na primjer sa urednicom Majom Anzulović su emisije koje bi trebale setovati kriterije. Razlog nepostojanja obrazovnih emisija danas je čisto nehtjenje a finansije su tek opravdanje. Apsolutno nekredibilno opravdanje pojedinih urednika za njihovu ličnu nesposobnost.

Posljedice kriterija danas, usmjerenih ka trash konzumerizmu već postoje. U jednom trenu pomislite da su urednici ljudi koji ili nemaju djecu ili ih djeca kao kategorija ne interesuju. Stvara se potpuno pogrešan imperativ i uticaj na razvijanje svijesti djece.

  • U današnjim emisijama učimo kuhati, plesati, pjevati. Kako da učimo učiti ?

Prva riječ u Kur'anu je Ikre – uči, što se ne odnosi na akademske diplome već svjesnost, istraživanje i proispitivanje. Misli se prije svega na spoznaju sebe, ko si, šta si iznutra, šta imaš, šta nemaš, kakve su ti misli, koliko mrziš one koji vole drugačiju boju i sl. Danas kao da ne postoji radoznalost. Jasno mi je da se ne čita koliko se nekad čitalo. Ja sam morao čitati jer mi je baka bila učiteljica a mama bibliotekarka i postao sam ovisnik o čitanju. Iako me tako nazivaju, ja se ne smatram intelektualcem, ja sam samo kroz život pokušavao da zadovoljim svoju znatiželju. U našem sistemu obrazovanja mnogi ljudi su našli uhljebljenje u toj struci, a to nije struka već životno opredjeljenje. To ne može svako raditi.

Treba na djecu djelovati kroz podršku i ohrabrivanje. Veliki sam pobornik Valdofske pedagogije gdje svako dijete u nečemu može biti najbolje uz pravovremenu detekciju. I nikad neću shvatiti zbog čega neko ko ima ocjenu 5 iz fizike, matematike, mora imati i 5 iz muzičkog ili likovnog. Nismo svi za sve. A profesorov osnovni posao, mada su i oni uslovljeni nekim programima i malim platama što razumijem, je upravo ta detekcija i usmjerenje. Maltretiranje djece gradivom koje im neće trebati ili dati 23 jedinice u razredu od 27 učenika nije indikator neznanja djece već lošeg predavanja i neuspjeha predavača. Tako je i u medijima. Ako se i desi neka emisija za djecu, vode je ljudi koji nemaju mnogo osjećaja ili sadržajno šalju pogrešne poruke.

Čudno je i pomalo smiješno povlačiti paralelu nekad-sad jer svaka evolucija zahtijeva neke promjene. Međutim, nije nepoznanica da se dešavaju strašni slučajevi stvarnog nasilja među djecom jer iz sadržaja koji im se nude nisu u stanju razlučiti stvarne posljedice. A tek video igrice i nasilje. Djeca apsolutno gube pojam jave i fikcije.

  • Kako gledate na sindrom društvenog divljenja pogrešnim uzorima i da li je on poprimio ireverzibilne razmjere? Koliko su loši primjeri javnih ličnosti u segmentu intelekta, etičkog koda, načina života, stečenog društvenog statusa, pogubni u usmjeravanju djece ka svjesnosti o kriterijima, visini ambicija, stremljenjima i koliko ovakvi primjeri mogu umanjiti želju za boljom verzijom sebe, društva i svijeta i stati na razini prilagodbe trenutnom sistemu vrijednosti? Može li se to promijeniti i kako setovati nove uzore ?

Vraćam se opet na obrazovanje. Po meni, najveći zadatak svakog prosvjetnog radnika, bilo da radi u vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi, ili čak fakultetu, je naučiti dijete da koristi literaturu, da koristi pozitivne primjere. Mi u našoj državi imamo mnogo pozitvnih primjera. U svemu imamo sjajnih ljudi koji bi zapravo trebali da budu taj pozitivan primjer i ali za njih ne čujemo i ne plasiraju se javnosti. Djeci je kroz medije kreirana predstava uzora i statusnog uspjeha kroz namicanje novca, vožnje skupocjenog auta, nošenja firmirane odjeće i dobrog provoda kao svrhe njihovog postojanja što je stvarna katastrofa.  Kod djece je primarno razviti jednu spoznaju, a to je da nema ničega bez truda, osim kriminala ili drugih etički upitnih smjerova, a onaj ko uloži određeni trud treba da bude nagrađen.

Postoje razna takmičenja. Bilo u sportu, umjetnosti, naukama, u svemu što traži truda. Mnogo stvari je potpuno izbrisano iz kolektivog sjećanja poput izviđača, gorana, akcija pošumnjavanja, čišćenja rijeka, skupljanja papira po gradu i sl. Sve u okruženju je poruka i lekcija. Ove društveno-odgovorne radnje su se podarazumijevale za dobro svih pored edukacije djece i svjesnosti sebe i okruženja. Kontiunirano se postavlja pitanje na koje izostaje odgovor a to je šta je skuplje a šta jetinije. Uložiti u edukaciju nije skupo a dugotrajni su pozitivni učinci. Treba pozitivne primjere tražiti i plasirati.

Treba krenuti i od obrazovanja roditelja. Onih koji imaju i onih koji planiraju imati djecu. Treba učiti ljude čime će svoju djecu hraniti, duhovno, tjelesno, intelektualno. Kako će u njima prepoznati neke sklonosti. Roditelji često pogriješe u procjeni talenata djece ili pak i u prepoznavanju talenata pa onda devaloriziraju taj talenat i često im ne dozvole da se time bave jer je to po njihovoj procjeni nešto nebitno.

Roditelji ne shvataju da su oni model ponašanja djece. Majka je model ponašanja za žensku a otac za mušku djecu. Model ponašanja, razmišljanja.

Nema edukacije bez malo prisile. Mora biti malo prisile u obrazovnom programu, malo inicijative. Bez obrazovanja dakle, nema ničega. Od prvih stvari koje te roditelji nauče. Od kućnog preko školskog odgoja. Ljudi su danas u toliko stvari neobrazovani. To se mora mijenjati.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.