Oglasi

'Tri ratne knjige' Bogdana Bogdanovića ili 'Čovek – Sarajevo'

'Svako prekoračenje povučenih crta plaćalo se glavom, na licu mesta', napisao je poznati arhitekt o opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine.
'Plan razorenog Sarajeva podseća na čoveka oborenog u kotlini, koji se bori da podigne glavu', zapisao je BogdanovićEPA-EFE

"U teoriji stilova se tvrdi da je dorski stub proporcionisan prema uzrastu mladog muškarca, kao što je jonski stub proporcionisan prema idealnim oblicima zamišljene mlade žene. Uobičajena maksima da svaki kameni stub u sebi skriva zatvorenog čoveka podseća na antropomorfne opsesije antičkog graditeljstva. U daljoj posledici, ukoliko bi se na veličanstvenoj skali od kosmosa do čoveka i od kosmosa do ćelije ljudske izgradio negde, nekako, neki nepoznat nam savršen grad, onda bi to imalo značiti da će taj pravi grad spolja, arhitektonski prikazivati idealan dijagram smanjenog svemira, dok će u sebi skrivati obrise čoveka! Koliko je samo naporne, sistematične mašte bilo potrebno da se grad zamisli kao čoveku slična građevina, dakle, građevina parafraza...", zabilježio je 1980. godine Bogdan Bogdanović, arhitekta i bivši gradonačelnik Beograda.

"Da li je u pitanju slučajnost? – Plan razorenog Sarajeva, onako kako se da sastaviti iz televizijskih čestica, neodoljivo podseća na čoveka oborenog u kotlini koji se još mučno bori da podigne glavu: Čovek – Sarajevo", zapisao je Bogdanović, uz prethodnu misao u publikaciji Tri ratna dnevnika, objavljenoj 2008. u Novom Sadu. Tekst je prvobitno objavljen u Francuskoj 1993.

Razmatrajući grad lavirint, iz kojeg je nemoguće izaći, u kojem se svako prekoračenje povučenih crta plaća glavom, opsadu Sarajeva Bogdanović tumači kao igranje legende o Romulu i Remu za široke bosanskohercegovačke narodne mase. Prema Bogdanovićevom mišljenju, fantazme jednog psihijatra mogu se smjestiti u fondove davno zaboravljenih, vrlo arhaičnih slika još iz vremena orijentalnih despotija, perioda kada se ni grčki polis nije čestito pomolio, a kamoli tek Aleksandrija.

Bogdanović – simbol intelektualnog otpora

"I tako, tako nekako... umesto Nove Aleksandrije, dobili smo stari Vavilon. Umesto grada 'plemenitog sinkretizma', u kome bi se kulture, vere, pa i jezici susretali i prožimali na svakom koraku i pri svakom susretu, na svakom trgu, u svakoj ulici, tura nam se pod nos grad izdeljen na kvartove-kazamate, kakvi su u starom Vavilonu delili ljudske fele prema jezicima, kultovima i boji kože", piše Bogdanović u publikaciji Tri ratne knjige. Uz napomenu da se to sve odvija dijeljenjem Sarajeva na etničke cjeline, koje nikada nisu bile ni cjeline ni etničke.

Publikacija Tri ratne knjige, odnosno tekst "Čovek – Sarajevo", bila je osnov za razgovor na temu "grad", koji je upriličen 1. aprila na Facebook stranici udruženja "Krokodil". Moderator diskusije bio je Igor Štiks, a učestvovali su Mia David i Dragan Markovina.

"Delo Bogdana Bogdanovića će nadživeti ovaj period. Gledano sa arhitektonske strane, on je izuzetno slojevita ličnost kao arhitekta, urbanista, filozof, pisac i neko ko je graditelj. I ta njegova estetika je van vremena u kome je stvarao. Mi danas sve te spomenike svrstavamo pod istu kapu, a oni su estetski, u smislu onog što je bio duh tog vremena, potpuno različiti. Bogdan nije pripadao nikakvim stilovima i našao je neki svoj put, koji u to vreme nije bio na liniji onog što je najmodernije. Jeste Bogdanovićeva teza 'selo protiv grada', ali, s druge strane, njegova teza jest da je grad uvek sastavljen od svih svojih prethodnih identiteta i da je to rušenje grada od onih koji ne dele nijedan od tih identiteta, dakle, od tuđih, naspram onih koji su već tu", rekla je Mia David, arhitekta, scenograf i kustos.

Prema njenom mišljenju, Bogdanović je postao simbol intelektualnog otpora time što je odlučo da ne pristane i da se iseli. Time je uradio gest koji ima simboličku važnost, koja je, možda, i veća od važnosti njegovih spomenika. Ne zato što su spomenici nevažni – napominje David – nego zbog kolektivne memorije, odnosno pitanja šta Bogdanović danas predstavlja. "Činjenica da je on otišao i da se nikada nije vratio i da je sve što je najvrednije njegovo – a to je biblioteka – ostalo u Beču i da se Beč brine o njegovom nasleđu govori suštinski o njegovoj poziciji danas. On je simboličko mesto, neko na koga se često pozivamo i koga uzimamo kao primer, ali na nivou struke i svega što je bio on je marginalizovan, kao i mnogi drugi ljudi koji su značajni", rekla je David.

Književnik Igor Štiks smatra da je prošlost mnogih gradova izbrisana ili skrajnuta nakon rata, kao i činjenica da postoje razlike i da su te razlike u sekularnom vremenu obogaćivale život.

Ko je i zašto uništavao Mostar i Sarajevo?

"Ako pogledate popis stanovništva, najveći dio naših gradova je jednoznačan u velikom postotku. Doista, to na kraju ima utjecaj na neku vrstu provincijalizacije – gradovi u kojima se svaka razlika doživljava na prilično agresivan način", rekao je on.

Smatra da je problem novih gradova u kojima živimo nakon socijalizma nemogućnost da se prihvati nešto drugačije, što se posebno uočava na tretmanu izbjeglica.

"Poznavajući šta je bilo u Sarajevu, a ja znam, također, šta je bilo u Mostaru, naravno, postojala je netrpeljivost između predgrađa i centra, klasne zavisti taložene stoljećima, koja je imala i neku nacionalnu komponentu. Međutim, Sarajevo i Mostar su de facto uništeni zahvaljujući srpskom i hrvatskom nacionalizmu, koji je došao kao natpriča, pa su je neki i usvojili, ali su aktivni predvodnici tog uništavanja vlastitih gradova bili rođeni Mostarci i Sarajlije. I to ne rođeni marginalizirani građani tih gradova nego oni koji su bili na vrlo visokim položajima u tim gradovima. Doista krivim mase ljudi koje su podržale nacionalizam, ali on je izmišljen u najurbanijim, najotmjenijim krugovima. Nažalost, i u Sarajevu i u Mostaru, koji su se ponosili urbanom pripadnošću puno više nego nacionalnom", rekao je istoričar Dragan Markovina.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Prema Markovininom mišljenju, svi postjugoslovenski gradovi doživjeli su bitnu ideološku, demografsku i promjenu ekonomske baze – industrija je kompletno ili gotovo kompletno pregažena. Ti gradovi pokušavaju se snaći u novom vremenu, tvrdi Markovina, smatrajući da je Bogdanovićeva zasluga to što je – vjerovatno i sam svjestan da je njegov pokušaj utopijski – ostavio makar arhiv kao svjetionik novim generacijama za otvoreno i novo društvo.

David smatra da je Bogdanović imao važnu odgovornost za sve što se desilo, bez obzira na to što je bio na drugoj strani.

"Mi smo, ipak, nesrećno odrasli u nečemu, a da nismo aktivno učestvovali u tom rušenju i živimo sada u jednoj, meni se čini, mnogo goroj situaciji nego što su živeli naši roditelji ili Bogdan. Strašno je kad izgubiš nešto u šta si verovao, a još je teže kad živiš u nečemu što ne postoji", rekla je ona.

Sve smo imali, osim vjere u ideologiju

Ne skrivajući rezerve prema demokratiji, smatra da mi zaista živimo demokratiju.

"Ja bih rekla da sam u ovom Beogradu, u kome sada živim, manjina, i to ozbiljna manjina, a da većina ovde vlada. To što se to meni ne sviđa druga je tema. U tom smislu grad više nije ono što bih ja želela da grad bude, ali grad jeste ono što bi većina želela da on bude. I tu dolazimo do, uslovno rečeno, paradoksa, ali svakako je osnovno pitanje u kojoj meri mi imamo pravo da agresiramo većinu time što ćemo insistirati na nečem drugom. Ja mislim, pošto radim u prosveti, da je obrazovanje ključ i da je ključ uporno pričanje da postoji alternativa i neki drugi svetovi, gradovi i društva – makar utopijski – i da mi moramo da ih gradimo", zaključila je David.

"Ja živim na Splitu 3. To je predivan modernistički, mediteranski, socijalistički grad. U tih 45 godina se stiglo projektirati gotovo savršeno društvo, ali su kiksali na najbitnijem – a to je demokratija. Da je to društvo bilo suštinski slobodno, a ne neslobodno, vi ne biste dobili fantastične urbane kulise pune frustriranih nacionalista, što je naprosto činjenica. Ljudi koji su iskreno vjerovali u modernistički jugoslavenski pokret, ispostavilo se na kraju, bilo je oko 20 posto, a do 80 posto ljudi nije doprlo. Mi sad možemo reći – bilo je malo vremena. Istina, 45 godina nije veliko vrijeme u odnosu na cijelo povijesno naslijeđe, ali kad pomislite – 30 godina, koliko živimo u ovome, nama se čini kao vječnost, a 45 godina u postocima je znatno više. Imali smo medije, obrazovni sistem, državni aparat – ali ljudi nisu vjerovali u državni ideološki projekt. Bogdanović je to, na kraju, osvijestio kad se pojavio [Slobodan] Milošević, ali mnogi drugi dragi ljudi, koji su bili dio tog projekta, također su ostali u manjini. Nevjerojatno je koliko su pametni bili, ali nisu uspjeli privući ljude za sobom, u samoj partiji, na kraju krajeva", zaključio je Markovina.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.