Oglasi

Tri decenije i devet filmova Quentina Tarantina

Tarantino plete priču oko stvarnih osoba supružnika, glumice Sharon Tate i reditelja Romana Polanskog.
Svaki od Tarantinovih filmova je žanrovski poligonEPA

„Ljudi su me često pitali: 'Da li ćeš ikad napisati romantični film?', kao da to uopšte ne spada u moja interesovanja. 'Pa napisao sam True Romance.' 'Mislim na pravi romantični film.' 'To i jeste pravi romantični film.' 'Ne, kao jedan bez nasilja.' 'Sigurno će postojati mnogo stvari u svakom filmu koji napišem koje će biti kontradiktorne, ali svaki fan filma vam može reći da naslov True Romance (Prava romansa) nije ironičan. To jeste prava romansa.'“, izjavio je jednom prilikom reditelj i scenarista Quentin Tarantino.

Sa još uvijek ne napunjenih 30 godina, mnoštva napisanih scenarija, od kojih su dva bila itekako dobra (True Romance i Natural Born Killers), mladi Quentin će, konačno prodavši scenarij Prave romanse (za 30.000 dolara), krenuti u realizaciju svog rediteljskog prvijenca Reservoir Dogs. Igrom slučaja, scenarij Reservoir Dogsa će doći do prekaljenog karakternog glumca i filmske veličine Harveya Keitela koji će kumovati uspjehu mladog Tarantina. Godine 1992. na Sundance Film Festivalu Tarantino će šokirati kompletnu Ameriku (a kasnije i cijeli svijet jer će putovati diljem planete po filmskim festivalima promovišući film, a i iz razloga jer je mislio da je to jedini film koji će snimiti). Publika je ostajala kao prikovana u kino-stolicama promatrajući radnju filma sve do trenutka kada jedan od likova ostane bez uha nakon čega je masovno napuštala salu, a kritičari pisali o neviđenoj „krađi“ tuđeg filma (City on Fire, Ringo Lam, 1987.). Tony Scott 1993. režira upravo True Romance stavljajući svoj svojstveni pečat na Tarantinov scenarij, a godinu poslije Oliver Stoun režira Rođeni ubojice. Jasno se da primjetiti sva scenaristička zagrijanost i trud koje je Tarantino uložio u scenarij Prave romanse i dobro je što se prvo pokazao kao reditelj režirajući Reservoir Dogs jer bi ga, da nije, posmatrali kao scenaristu koji je prešao u reditelje.   

Ima materijala za deset filmova

Sada, skoro tri decenije poslije, Tarantino predstavlja svoj 9. igrani film Once Upon A Time... In Hollywood (Bilo jednom... u Hollywoodu). Deveti po redu i pretposljednji (reditelj je još davno izjavio da “u sebi ima“ materijala za 10 filmova), Tarantino u Once Upon A Time.. In Hollywood, sam naslov navodi na to, pripovijeda pravu pravcatu bajku o sutonu holivudskog zlatnog doba kasnih šezdesetih, TV glumcu Ricku Daltonu (Leonardo DiCaprio) i njegovom kaskaderu – dubleru Clifu Boothu (Brad Pitt), koji pokušavaju (i na izvjestan način uspijevaju) pronaći mjesto u (okrutnom) svijetu šou biznisa. Upoznaće nas Tarantino u svojoj bajci o Hollywoodu, u vremenu u kojem je on odrastao kao dječak i gledao tadašnju televiziju, sa majkom posjećivao kino-dvorane gledajući i upijajući filmove i TV serije, sa izmaštanom i od nekih dijelova istinitim likovima i događajima. Koliko istine ima, koliko je može biti, u filmu koji nosi naziv Bilo jednom... u Hollywoodu? Tarantino plete priču oko stvarnih osoba supružnika, glumice Sharon Tate i reditelja Romana Polanskog, koji su tu samo da bi poslužili njegovom ingenioznom „mijenjanju stvarnosti“. A iskoristivši sve moguće prilike da što duže ostane pod svjetlom reflektora Rick (i Clif) će nakon holivudskog zatišja otići u Evropu i Italiju snimati spaghetti westerne (i to sa Sergiom Corbuccijem), time dati malo duha svojoj izmorenoj Los Angeles personi, te se vratiti „na vrijeme“ u Hollywood da bi „izmijenili stvarnost“ – okrutno ubistvo trudne Sharon Tate, koje su počinili pripadnici kulta Charlesa Mansona.   

Po izlasku svog sedmog filma Django Unchained, Tarantino je u intervjuima govorio o završetku karijere. Slavni reditelj imao je namjeru da snimi još najviše tri filma zaokruživši svoju filmografiju time na deset filmova. Kao razlog navodio je činjenicu da ne želi da bude režiser u godinama i to da svi njegovi filmovi: Reservoir Dogs, Pulp Fiction, Jackie Brown, Kill Bill vol.1 & vol. 2, Death Proof, Inglorious Basterds, Django Unchained (i The Hateful Eight) kotiraju dobro kod publike i kritike te da bi ulaskom u godine možda izgubio osjećaj za pripovijedanje i naročit scenarističko – rediteljski izražaj. Želja mu je da kada neko izabere jedan od njegovih filmova da pogleda (i bude zadovoljan) slobodno može uzeti neki drugi, pogledati ga i opet biti zadovoljan viđenim, ako ne i oduševljen, kasnije pregledati i cijelu filmografiju, i time ne izgubiti povjerenje u samog reditelja.

Autor i realizator

U doba francuskog Novog talasa postojala su dva izraza za reditelje: autor i realizator. Autor je onaj koji sam piše svoje scenarije i snima po njima, dok je realizator onaj koji režira tuđe scenarije. Tarantino je autor u svakom pogledu koji kroji novo od starog, od onoga što on voli, ono što će voljeti drugi. ("Kradem iz svakog snimljenog filma!", Tarantinov je moto.) Koristeći arhetipove postojeće filmske ikonografije u kombinaciji sa pop kulturom, majstorskim dijalogom, dinamičnim i punim duhovitosti, što dolazi do izražaja i predstavlja svojevrsni Tarantinov trademark, a koji izgovaraju elokventi heroji i heroine time gradeći čvrste karaktere, sve to upakovano u tzv. stripovsko nasilje, svaki njegov film predstavlja kao originalan i unikatan filmski doživljaj.

Svaki od Tarantinovih filmova je ”žanrovski poligon” u kojem je on sa svojom maštom izgrađenom u ranoj mladosti dok je kao videotekar radio u Američkom filmskom arhivu i danonoćno pregledavao mase filmskog materijala, svih mogućih žanrova i svih svjetskih autora, upleo svoje znalačko umijeće prvo kao scenariste (pomenuti Prava romansa i Rođeni ubojice) i onda reditelja, te time izgradio sopstveni univerzum –žanrovski preporođene tematike u kojima vlada alternativna historija. Ta teorija se može raščlaniti počevši od njegovog ostvarenja Inglorious Basterds u kojem grupa židovskih komandosa ubije Adolfa Hitlera u kinu (čime II svjetski rat završava 1944. a ne 1945.) i detalja iz svih njegovih filmova, kako onih što je napisao i onih što je režirao. Primjeri toga su poveznice između lika Bear Jewa (Eli Roth) iz Inglorious Basterdsa koji je otac filmskog producenta Leeja Donovitza (Saul Rubinek) iz filma True Romance; Vincent Vega (John Travolta) iz Pulp Fictiona je brat Vica Vege (Michael Madsen) iz Reservoir Dogsa, a Mr. White (Harvey Keitel) iz istog filma je radio sa Alabamom (Patricia Arquette) iz True Romancea; film Kill Bill je ustvari TV serija o kojoj je pričala Mia Wallace (Uma Thurman) iz Pulp Fictiona.

Omage Sergiu Leoneu

Tarantinovo drugo rediteljsko ostvarenje Pulp Fiction (1994) je postmoderan, crnohumoran i sve ono što film treba da bude. Jednostavno rečeno – instant klasik sa visoko stilizovanom režijom, mješavinom ironičnog humora i nasilja, likovima gangstera, koji vode svojevrsne filozofske rasprave o životu i smrti, sudbini i katarzi, odnosima i posljedicama postupaka, biblijskim motivima. Sve upakovano u dvo-i-po satnu vožnju kroz ikonografiju Los Angelesa i jednostavne stvari koje čine život vrijednim življenja. 

Sergio Leone, najpoznatiji i najbolji reditelj (općenito!) spaghetti westerna, čiji The Good, the Bad and the Ugly Tarantino smatra za najbolji film ikad snimljen, govorio je da "fuzija fantazije i realnosti daje filmu novu dimenziju težeći prema kvalitetama mita i legende na osnovu čega film, na kraju, i zaslužuje svoju popularnost". A Tarantino je to u svom pretposljednjem filmskom ostvarenju Bilo jednom... u Hollywoodu znalački sproveo u djelo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.