Treba li Hrvatska strahovati od generalnog štrajka

Proteklih dana, ali i mjeseci, Hrvatska se suočava s više štrajkova zaposlenih, koji prije svega traže više plaće i bolje uvjete rada. Tako štrajk prosvjetara traje već tri tjedna i, kao takav, već je sada najduži dosad.

Kad je riječ o tom štrajku, unatoč ponudama Vlade Republike Hrvatske i posljednjih razgovora, nitko trenutno ne zna dokad bi taj štrajk, koji inače izaziva sve više problema, mogao trajati. Naime, nijedna od zainteresiranih strana ne odustaje od svojih polaznih točaka, a sve se glasnije čuju i nezadovoljni roditelji.

Prosvjetarima su se pridružili i zaposleni na fakultetima, ali ipak ne u tolikom broju kao zaposleni u osnovnim i srednjim školama.

U isto vrijeme počeo je i štrajk zaposlenih u nekadašnjem gospodarskom divu “Đuri Đakoviću” iz Slavonskog Broda, čiji zaposlenici nisu dobili plaću za rujan. I oni najavljuju mogućnost organiziranog odlaska u Zagreb kako bi pred Vladom iskazali nezadovoljstvo. 

Nemoguća misija

Tijekom proteklih dana u medijima su se mogle vidjeti i izjave po kojima nezadovoljstvo uvjetima rada i visinom plaće iskazuju policajci i pravosudni policajci, koji nisu isključili mogućnost pokretanja štrajka. Prethodno su štrajkom prijetili i zaposleni medicinski radnici, ali su Ministarstvo zdravstva, Vlada i sindikati pronašli zajednički jezik. Podsjećamo i na štrajk u pulskom “Uljaniku” i riječkom “Trećem maju”.

To je samo dio onih koji su štrajkali ili prijetili štrajkom posljednjih mjeseci, što samo govori o nezadovoljstvu s kojim se suočava veliki broj zaposlenih u Hrvatskoj. Zbog te činjenice sve se češće mogu čuti i razmišljanja o tome prijeti li Hrvatskoj u skoroj budućnosti opći štrajk ili nekakva njegova inačica koja bi blokirala svakodnevni život.

O toj temi često govore obični građani kad govore o svojim plaćama, uvjetima rada i svemu onome s čime se suočavaju tijekom svakodnevnog rada. Misle kako bi nekakav opći štrajk ili izlazak na ulice nezadovoljnih radnika možda neke stvari promijenio nabolje.

“Organizacija generalnog štrajka u Hrvatskoj je nemoguća misija. Uz to ne vidim ni da svi ovi štrajkovi, koji su sada u tijeku, provedeni su ili se najavljuju idu prema generalnom štrajku. To su sve zapravo svojevrsni požarčići, odnosno lokalizirane reakcije, gdje nema sustava”, kaže Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.

Pojašnjava i kako su sindikati zapravo međusobno nekoordinirani te da svi zapravo najčešće djeluju samostalno, što sve olakšava posao poslodavcima. Pritom vrlo često ni zaposleni u istom sustavu ne razmišljaju isto jer se netko uvijek, kako kaže Ribić, osjeća više ili manje zapostavljenim ili plaćenim. Dodaje kako, unatoč svemu tome, na terenu postoji vrlo mnogo radnika u Hrvatskoj koji su zapostavljeni na neki način, ali i kako se ni tu ne zna koje su i kakve dimenzije tog zapostavljanja.

Klasne razlike

“U Hrvatskoj su danas zapostavljeni svi koji žive od svoga rada, neki više, a neki manje. Imamo i umirovljenike koji su sa svojim mirovinama na ivici siromaštva i koji su više nego nezadovoljni svojim mirovinama poslije 30 ili 40 godina rada. U isto vrijeme imamo i one privilegirane u društvu radi prošlih zasluga od prije 30-ak godina. Privilegirani su i oni u financijskom, medijskom i korporacijskom kapitalu. Nikako se ne smiju zaboraviti ni političari sa svim svojim beneficijama. Zbog svega toga u Hrvatskoj danas imamo imućnu manjinu i veliku većinu građana koji su zapostavljeni”, tvrdi Ribić.

Dodaje kako zbog takvoga stanja ljudi i iseljavaju iz Hrvatske jer vide što se i kako radi i da sve to ne ide u dobrom smjeru. Kako kaže, trenutačna je situacija u Hrvatskoj najbolja prilika da se vidi kako je danas društvo u Hrvatskoj zapravo klasno podijeljeno i da postoji jasno definirana klasna struktura.

“Imamo one koji imaju i one koji nemaju. Bojim se kako će u sljedećim godinama ta podjela biti još veća i opipljivija, što nikako nije dobro”, istakao je Ribić.

Unatoč svim dosadašnjim sindikalnim akcijama, ni predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel ne vidi kako bi u Hrvatskoj moglo doći do općeg štrajka ili bilo kakve njegove inačice. Navodi kako mogućnost organizacije općeg štrajka u Hrvatskoj ni zakonski nije dozvoljena, ali da zato postoji pravo sindikata da zbog gospodarskih i socijalnih interesa pokrenu štrajk. Kaže kako su u pravilu razlozi za organizaciju štrajkova u Hrvatskoj pregovori o boljim uvjetima u kolektivnim ugovorima, kao i neisplata plaća, što se trenutno događa u “Đuri Đakoviću”.

Različito ponašanje

“Trebalo bi biti normalno kako se štrajkovi organiziraju radi većih plaća, kao što je to slučaj s štrajkom u prosvjeti, a ne radi neisplate plaće, čemu svjedočimo u Slavonskom Brodu, i to šest godina nakon što je Hrvatska postala punopravna članica EU-a. Kako god, ne mislim da bi moglo doći do bilo kakvih masovnih štrajkova, a osnovni razlog tome su predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji uvijek, radi predsjedanja EU-om, pronađe načina da ugasi svaki od štrajkova”, kaže Novosel.

Dodaje kako je Vlada zapravo najveći poslodavac u Hrvatskoj, ali da premijer ne pokazuje da zna što je socijalni dijalog. Podsjeća i na riječi kojima se premijer obratio saborskim zastupnicima kad je rekao da prosvjetarima nude povećanje plaće za 6,12 posto, čime su zabetonirali svoju ponudu i ne žele razgovarati ni o čemu drugome.

“Nažalost, mi u Hrvatskoj svjedočimo dvije vrste ponašanja premijera Plenkovića. Jedno je ono u Bruxellesu i EU-u, a drugo ovo u Hrvatskoj, tako da možemo govoriti o sumraku demokracije općenito, a pogotovo radničke demokracije”, ističe Novosel.

Govoreći o trenutačnom stanju, kaže i kako su zaposleni u državnom sektoru ovisni o proračunu, dok je situacija kod privatnika još teža te kako se u tom sektoru još teže boriti za radnička prava. Tu postoje i slučajevi zabrane sindikalnog organiziranja zaposlenih, pri čemu su poslodavci zainteresirani prije svega za svoju dobit, ne razmišljajući ni o čemu drugome. Sve to rezultira, kako kaže Novosel, time da su zaposlenici osuđeni raditi za plaće kakve primaju. Podsjetio je i na štrajk u županjskoj tvornici kombajna “Same Deutz Fahre”, gdje su radnici u proizvodnji radili za plaće u prosjeku 3.500 kuna (470 eura) i da nisu pristajali na povišicu traženu od sindikata za 750 kuna (95 eura).

Svi dobijaju pomalo

Novosel kaže kako sada sindikati traže ukidanje kvota za uvoz stranih radnika, i to samo s ciljem da osiguraju radnike po što nižoj cijeni i tako sačuvaju svoju dobit.

“Onda se svi pitamo zašto nam mladi odlaze iz Hrvatske. Odlaze kada vide sve ovo što se radi. Postavlja se samim tim i pitanje tko će u konačnici ostati živjeti u Hrvatskoj: oni koji su ovdje rođeni ili oni koji nikada nisu vidjeli Hrvatsku i o njoj ništa ne znaju?”, kazao je Novosel. 

Politički analitičar Žarko Puhovski također smatra da u Hrvatskoj nema govora o mogućem organiziranju bilo kakvog, ne samo općeg nego ni masovnijeg štrajka. Prema njegovim riječima, cijela je organizacija loša, a ni objektivno nema nikakve šanse za bilo kakve više razine štrajkova.

“Vlada pojedinačne štrajkove gasi tako što ih ‘potkupljuje’, odnosno gasi plamičak po plamičak. Masa zaposlenih u Hrvatskoj je nezadovoljna i to je istina, ali istina je i kako iz državnih službi, osim medicinskih sestara, nitko ne odlazi. Vlada RH radi na način da će svatko dobiti pomalo, koliko god je to moguće, a da se proračun ne optereti previše. Premijer Andrej Plenković fokusiran je na predsjedanje EU-om, pa i po cijenu ugrožavanja proračuna, što nikako nije dobro”, rekao je Puhovski.

Upit o mogućoj organizaciji općeg štrajka poslali smo i na službenu adresu Vlade Republike Hrvatske, ali odgovor do zaključenja ovog teksta nismo dobili.

Izvor: Al Jazeera