Taoci fabrike oružja: Kako da prodam mrtvog sina?

U fabrici oružja 'Milan Blagojević Namenska' radi gotovo svaki treći zaposleni u općini Lučani (Al Jazeera)

Da je bilo manje baruta u magacinu…

Da je barut bio pravilno zbrinut…

Da je, recimo, baruta u buradima bilo koliko je predviđeno, a ne gotovo dvostruko više…

I da je svako bure bilo u antistatik vreći…

Da je radio protivpožarni sistem, kad je buknulo…

Da je bar bilo vode u hidrantu kada su počeli da gase…

Da je makar imao zaštitno azbestno odelo umesto platnenog radničkog kombinezona i pamučne majice…

Da je…

Da je bar jedan od nedostataka o kojima svedoče pojedini radnici fabrike oružja “Milan Blagojević Namenska” iz Lučana, koji su tog 14. jula 2017. bili na smeni, bio pravovremeno ispravljen, možda bi onda njihov kolega Milomir Milojević još bio živ. Možda bi taj 14. jul prošao bez eksplozije ili možda ne bi bila toliko jaka.

Između tog “da je” i onog “možda bi” stalo je sve što je ostalo od života Milomirovih roditelja Milovana i Nele i njegove sestre Mirjane, koji već više od dve godine obilaze institucije države Srbije tražeći pravdu.

Samo na prijem kod direktora fabrike u kojoj je i sam zaposlen već 35 godina čekao je, kaže, 88 dana.

“Nudio mi je posao za suprugu, za ćerku. Pitao sam ga da li stvarno očekuje da ću da prodam mrtvog sina”, priča za Al Jazeeru Milovan Milojević.

“Ne treba meni ništa. Ni stanovi koje je delio porodicama drugih radnika koji su poginuli ni posao. Imam dovoljno,  samo sina više nemam. I hoću da se utvrdi zašto. I ko je za to kriv.”

Sindikat presudio prije suda

U fabričkom sindikatu izgleda da znaju ko nije i pre sudije. Nekoliko stotina radnika “Namenske” okupilo se početkom oktobra pred sudom u Ivanjici, gde je počelo suđenje direktoru fabrike Radošu Milovanoviću i dvojici rukovodilaca u fabrici, koje tužilaštvo smatra odgovornim za to što nisu postupali po propisima o bezbednosti i zdravlju na radu, čime su izazvali opasnost po živote ljudi, u konkretnom slučaju Milomira Milojevića i njegovog kolege Milojka Ignjatovića.

Slika radnika koji ne pokazuju nikakvu empatiju niti solidarnost prema stradalom Milomiru Milojeviću i njegovoj porodici, uznemirila je deo javnosti u Srbiji. Ne viđa se često prizor da stotine zaposlenih pred uplakanom majkom i ćerkom poginulog kolege aplaudiraju direktoru fabrike dok ulazi u sud i to kao prvooptuženi.

Njih nekoliko stotina (procene su se kretale od 300 do 800, od ukupno približno 1.300), došlo je spontano, kako su rekli neki od njih, radnog dana u radno vreme u pedesetak kilometara udaljenu Ivanjicu i aplaudiralo direktoru dok je izlazio iz limuzine i sporim, staračkim korakom ušetao u sud. Aplauz čoveku koji se tereti da je odgovoran za smrt dvojice njihovih kolega porodici stradalog Milomira pao je kao šamar. “Sa nekima od njih radio sam godinama”, ogorčen je Milovan Milojević.

“Kako spontano? Ko im je dao slobodan dan? Pa tu se radi i vikendom. Koliko puta mog Milomira nisam mogao da izvučem ranije s posla subotom ili nedeljom da idemo zajedno na neko veselje, kao porodica… A ovde puste pola fabrike”, priča Milojević.

I upravo taj fenomen radničke podrške direktoru koji fabrikom upravlja više od tri decenije i za čijeg mandata je smrtno stradalo ili teško povređeno par desetina osoba, kako su izbrojali neki mediji, bio je povod da odemo do Lučana i saznamo čime se zaslužuje takva lojalnost. Međutim, nije bilo lako naći sagovornike na tu temu.

Roditelji i sestra poginulog Milomira Milivojevića već dve godine obilaze institucije države tražeći pravdu.

Zoran Babić, predsednik sindikata “Namenske”, samo se jednom javio na telefonski poziv, rekao da je na sastanku i posle se više nije javljao.

Milka Jovanović Božić, fabrički referent za odnose sa javnošću, prvo je pristala da za Al Jazeeru organizuje razgovor sa radnicima koji su išli u Ivanjicu, a dva dana kasnije poslala poruku da “zbog celokupne situacije i raspoloženja radnika, dogovorenu posetu našem preduzeću i razgovor sa radnicima nije moguće realizovati”.

Tito iz Lučana

Umesto razgovora ponudila je saopštenje potpisano sa “Radnici preduzeća MB Namenska”, u kojem se tvrdi da je njih 1.340 izloženo medijskom linču od pojedinih novinara i navodi da su već osuđeni, kao i njihov generalni direktor Radoš Milovanović, “a sve zbog toga što smo ustali da branimo našu koru hleba, onu kojom hranimo našu decu, naše porodice”.

Iz saopštenja se ne vide razlozi njihovog uverenja da bi odlaskom direktora koji vodi fabriku još od 1980-ih to preduzeće moglo da propadne, kao Jugoslavija posle smrti Tita, odnosno zašto odbrana direktora znači i odbranu njihove egzistencije.

Ni sam direktor Radoš Milovanović, koga smo zatekli u bašti hotela “Lučani”, takođe nije želeo da govori za Al Jazeeru. 

Zavet ćutanja o “Namenskoj” poštuje i većina građana Lučana. Kao da su svi taoci fabrike. Ako i ne rade u njoj, imaju nekog bliskog ko je tamo zaposlen. U bašti kafića “Alba”, pored zgrade Skupštine opštine, na pokušaj da čujemo mišljenje o odlasku radnika u Ivanjicu trojica starijih gostiju odbijaju razgovor. Jedan od njih kratko procedi da “o tome treba da se izjasni struka, mada danas svi sve znaju”. Ne reče koja struka – pravna, vojna, tehnološka…

Ni gosti “Kafe kafea” u istoj ulici nisu bili ništa pričljiviji. Jedan od njih, takođe penzioner, kaže da je radio u “Namenskoj” do 2000. godine. “Fabrika je sve ovo izgradila”, dodaje.

Kaže da su ljudi stradali u fabrici i dok je on radio. “Barut”, kratko objašnjava.

“Pa barut – ne prave čokoladu tamo”, ubacuje se plavokosa gospođa koja sedi sa njim. Sleganje ramenima označava kraj razgovora.

U kafeu “Dabo” četiri mladića okupila su se uz pivo posle radnog vremena. Ipak, nisu iz “Namenske” i ne priča im se o njoj. Jedini odgovor na pitanje zašto su radnici putovali da podrže direktora je jedno kratko: “Robovi”, izrečeno tonom i uz pokret ruke koji bi mogao da sugeriše da se to odnosi i na njih.

Svaki treći zaposlen u ‘Namenskoj’

I na autobuskoj stanici ispred fabrike ista scena. Čim čuju reč “novinar”, ljudi obaraju pogled i ne žele da govore. Od njih šest-sedam niko ne radi u “Namenskoj”, kažu, obarajući zakone statistike. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku za 2017, u Lučanima je bilo 4.470 zaposlenih, a samo u “Namenskoj” radi ih više od 1.300, gotovo svaki treći. Jedan od ljudi na stanici bi morao biti iz “Namenske”, ali deluju kao da ne bi priznali ni pod mukama.

Tek jedan starac sa bejzbolskim kačketom i bakalukom u rukama pristaje da prozbori koju, ne zaustavljajući se. Reče da se zove Milovan.

– “Jeste li čuli da su radnici ‘Namenske’ išli u Ivanjicu pred sud da podrže direktora?”

– “Jesam nešto malo”, odgovara u hodu.

Ni radnici ni direktor fabrike Radoš Milovanović nisu želeli da govore za Al jazeeru

– “I šta mislite o tome?”

– “Pa kako pred sud? To je pritisak.”

– “Da podrže direktora.”

– “Da ima mozak, ima. Al’ neki ljudi baš ne znaju šta je dosta. Pusti, čoveče, mlađe da rade.”

– “Kažu oni koji su bili tamo da je on najbolji.”

– “Pa kad su školovani otišli. Ako od jednog čiče zavisi sve, onda da zatvorimo fakultete. Šta će nam? Eto, ne znam šta bih ti više rekao.”

Konačno, na jednom parkingu dvojica koji popravljaju automobil. Ili bar pokušavaju. Ne kriju da rade u “Namenskoj”. Ali odmah zatim počinju da izgledaju kao da se kriju.

– “Imao bih štošta da ti ispričam, ali van Lučana”, kaže konspirativno jedan od njih, primetno sudržavajući poriv da se osvrne oko sebe. “Razumi me, ako me vide s tobom, ja više nemam posao.”

– “Recite mi makar jeste li bili pred sudom u Ivanjici?”

– “Bili smo u Ivanjici, ali dalje od suda. Išli smo zato što smo morali, ne zato što smo hteli”, kaže kratko i saginje se ispod haube, što je valjda znak da je razgovor završen.

U 15 sati završava rad prva smena u fabrici i nekoliko desetina radnika izlazi na kapiju bližu centru varošice. I opet spušteni pogledi na reč “novinar”, odmahivanje rukom i glavom, uz pojašnjenja tipa “Žurim”, “Ne mogu sad” i slično.

Žuri i bradati momak u crnom prsluku, ali ipak pristaje da u hodu odgovori na nekoliko pitanja. Kaže da se zove Boris. Kaže i prezime, ali moli da ostane samo na imenu.

– “Išao sam svojevoljno u Ivanjicu. Ne da podržim direktora nego pravdu”, odgovara samouvereno na prvo.

‘Ma, neće valjda…’

Na pitanje da li odlazak pred sud može da izgleda kao poruka da sumnjaju u pravosuđe Srbije, odnosno da veruju da je moguće da neko nevin bude optužen odgovara lakonski: “To što je optužen ne znači da je kriv.”

– “Ne znači, ali ako je došlo do suda, trebalo bi da znači da postoje neki dokazi koji ozbiljno ukazuju na njegovu odgovornost.”

– “Ne postoje dokazi, samo se postupak vodi. Vi možete sad mene da tužite za neku psovku, maltretiranje i da idemo na sud. Ali jesam li ja kriv?”, pita, kao advokat koji je upravo našao rupu u zakonu koja oslobađa njegovog klijenta.

 – “Još jedno pitanje: jeste li zaposleni zastalno ili imate ugovor na određeno vreme?”

– “Na određeno, još uvek.”

Na određeno u fabrici radi dosta ljudi, kaže Milovan Milivojević, napominjući da je i to jedan od načina da se ljudi drže poslušnim. Drugi je, dodaje, neredovno uplaćivanje doprinosa za penziono i socijalno osiguranje.

“Nedavno mi je jedan kolega, koji je ispunio uslov za penziju, rekao da su mu u PIO fondu rekli da mu fali par godina uplaćenih doprinosa i beneficija, pošto je imao beneficiran radni staž. Direktor mu je obećao da će mu to uplatiti. Znači, ni odlazak u penziju ne zavisi od zakona nego od direktora. I ja sam posle proverio za sebe: nisu mi uplaćeni doprinosi za period od 2010. do 2012. godine”, priča Milivojević.

U maloj opštini, gde se svi znaju, gde samo jedna državna fabrika zapošljava gotovo trećinu zaposlenih, gde su plate znatno iznad republičkog proseka, a bude i dodatnih bonusa, poput 13. plate, nije lako doneti odluku koja je u suprotnosti sa preporukom direktora. Poput one prošlogodišnje, kada je na fabričkom skupu preporučio radnicima da na lokalnim izborima zaokruže Srpsku naprednu stranku.

Strah od otkaza u Lučanima je, izgleda, veći i od straha od smrti. Kako inače objasniti da većina radnika ćuti dok njihov kolega postavlja pitanja sa početka teksta? Pitanja od čijih odgovora možda zavise i njihovi životi. Možda ih iskustvo uči da je bolje da ne tumače propise, da ne pitaju previše, pa se, kad ih uhvati strah od toliko eksploziva oko njih, uzdaju u neku višu silu i samo otresu glavom da odagnaju crne misli, pa šapnu, onako više za sebe: “Ma, neće valjda…”

Nekad, nažalost, hoće.

Izvor: Al Jazeera

Sutra: “Odlazak na posao kao u minsko polje”