Štrpci: Nedostaje nam stida

Piše: Andrej Nikolaidis

Šta su nama Štrpci? Mjesto zločina, koje opominje da se takvo što nikada ne ponovi? Da li zaista? Jer znamo da se hoće ponoviti. Pa onda ponoviti opet. I opet…

Znate zašto će se ponoviti? Jer nedostaje stid. Jer sve pare koje su zapadnjaci dali Vladama i NVO-ima za projekte takozvanog “suočavanja sa prošlošću”, sve te konferencije, okrugli stolovi, publikacije, performansi, ne znače ništa, ako nema stida. Kao što ni presude u Hagu ne znače ništa, jer nisu izazvale stid. Jer su umjesto stida izazvale nove debate, ostavile račune nenamirenim, a istinu rasparčanu na “nacionalne istine”. Umjesto stida, Hag je izazvao resantiman. A iz resantimana će, prije ili kasnije, nići zlo, kao crno cvijeće iz balege.

Svega ima: i zarade na “projektima” pomirenja, i inicijativa, i akcija, i pokrovitelja, visokih i niskih. Ima i izvinjenja, formalnih i neformalnih, i onih sa viskih državnih adresa. Ima među tim izvinjenima bolje i lošije napisanih, uvjerljivije ili manje uvjerljivo sročenih. Sva su ta izvinjenja performativna, no među njima ima manje ili više bestidno performativnih. U nekim od tih izvinjenja nalazimo i riječ “ali”. A u rečenicama koje sadrže “ali” bitan je samo onaj drugi dio rečenice, onaj iza “ali”. U njemu je, u tom opravdanju (“ali ne treba zaboraviti da…”, “ali se mora uzeti u obzir i…”, “ali treba reći kako je i druga strana…”) sadržan stvarni stav, koji praktično ništi performans isprike iz prvog dijela rečenice.

Svega, kažem, tu ima. Svega osim stida. A samo onaj ko se do srži posljednje svoje kosti stidi, samo on neće ponoviti.

Pola vijeka ideološkog drila

Na jednoj književnoj prezentaciji u Cirihu Daša Drndić je ispričala kako su se vozovi koji su prevozili Jevreje u koncentracione logore ponekad po nekoliko dana zadržavali na ciriškoj željezničkoj stanici. Tokom dana, građani Ciriha zatočenim bi ljudima donosili vodu i hranu. Da, bilo im je žao tih ljudi. Uveče bi, međutim, “ti ljudi” zapomagali i dozivali u pomoć. Građani Ciriha im u pomoć nisu pritekli. Umjesto toga gradskim su se vlastima žalili da od noćnog zapomaganja zatočenika ne mogu oka sklopiti. Je li ciriška publika osjećala stid dok je slušala tu priču, to ne mogu znati.

Jezero je bilo blizu, mali mi je falilo da otrčim tamo, skočim i prekinem agoniju vječne balkanske rasprave o “dobrim razlozima” zbog kojih su “naši” počinili zločine, zbog kojih ti zločini, napokon, i nisu pravi zločini… svakako ne “praviji” od zločina koji su oni drugi počinili nad “nama”.

Znam jedino da niko od prisutnih nije uzeo riječ i upoznao nas sa nama nepoznatim istorijskim okolnostima koje pomažu da se postupak građana Ciriha, ako ne opravda, a ono barem razumije. Niko nije rekao niti jedno “ali”. Na istom javnom čitanju pomenuo sam, posve uzgredno uostalom, zločine koje je srpska vojska počinila nad crnogorskim komitima tokom Božićnog ustanka. Po završetku čitanja prišla mi je žena, naša, naravno, koja me je, uvrijeđena i bijesna, usred Ciriha ubjeđivala kako to što sam rekao nije istina i ponudila mi čitav spisak istorijske literature koja negira moje a potkrepljuje njene tvrdnje.     

Jezero je bilo blizu, mali mi je falilo da otrčim tamo, skočim i prekinem agoniju vječne balkanske rasprave o “dobrim razlozima” zbog kojih su “naši” počinili zločine, zbog kojih ti zločini, napokon, i nisu pravi zločini… svakako ne “praviji” od zločina koji su oni drugi počinili nad “nama”.

Ovih dana, na dvadesetdrugu godišnjicu zločina u Štrpcima, najavljena su nova hapšenja i nove presude. Kažu da je pravda spora, ali na koncu uvijek stiže. Slično kažu i za istinu – da na kraju uvijek pobijedi.

A meni se nekako čini kako ničega na ovom svijetu ne nedostaje kao pravde i istine. Nestašica ta dva artikla je hronična, kao nestašice kafe u Jugoslaviji osamdesetih. Da se pravda i istina negdje prodaju, redovi onih koji na njih čekaju bili bi tako dugački da bi ih se moglo sa Mjeseca vidjeti.

Pola vijeka ideološkog drila. Pola vijeka sricanja parola o bratstvu i jedinstvu, industrijalizaciji i svijetlim danima diktature proletarijata koji dolaze – parola koje su, uostalom, zvučale mnogo uvjerljivije, mnogo stvarnije od današnjih o evro-atlantskim integracijama, održivom razvoju i našoj evropskoj budućnosti. Pola vijeka. Da bi sve završilo u neljudskosti etničkih čišćenja, dimu spaljenih gradova i zaglušujućoj buci industrije laži koja sve to treba da opravda.

Ako je iz ideologije ljubavi naših naroda i narodnosti proizašla ovakva klanica, kakva će tek sreća proizaći iz ideologije mržnje, u kojoj rastu današnji potomci pionira i omladinaca? Jugoslovenski ratovi devedesetih bili su početak našeg velikog poraza. Danas, kada je laž definitivno ustoličena kao konačna istina o tim godinama, odvija se posljednje poglavlje tog poraza. 

Predio slikan mržnjom

Kao da ništa što smo uradili ili rekli nije bilo više od eha koji se odbija od visoke kanjone njihove mržnje. Je li sve doista bilo uzalud, jer slika Balkana još uvijek je ista: pejzaž iz noćne more bez kraja, sa rijekama nenamirene krvi predaka koja teče iz najstarije daljine, sa šumama neosvećenih grobova i pašnjacima niklim na spaljenim selima. Dokle pogled seže, samo predio slikan mržnjom.

Mračna je to slika, puna sivih tonova prećutanog, sakrivenog, zaboravljenog, na kojoj se jedva razaznaju stratišta i kosturnice. Čovjek se na toj slici jedva vidi: sve je na slici veće od njega, jer sve je važnije od njega. On tumara sred sveg tog sivila, kao da se ne može sjetiti ni gdje je, ni zašto je krenuo.

Tako je to u zemljama u kojima vozovi po pravilu kasne a smrt po pravilu dolazi ranije. Tako je to u zemljama u kojima vozovi ne voze u gradove, nego u smrt. Kao oni Dašini, sa ciriškog kolodvora. Kao onaj koji je putnike pogrešnog imena i prezimena iz Beograda, umjesto u Bar, odvezao u Štrpce.
 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera