Što mediji više lažu, više im se vjeruje

Nepristojna šok ponuda iz Washingtona: Donald Trump nudi Srbiji, ukoliko prizna Kosovo, eskadrilu aviona F-16, deset milijardi dolara i članstvo u Evropskoj uniji!

Ovo je samo jedna od “vrućih tema” koju u posljednje vrijeme eksploatišu srpski tabloidi, pogotovo otkako su se Sjedinjene Američke Države vratile u pregovore Srbije i Kosova, naravno, ne navodeći izvor informacije. Izvora i nema zato što se naprosto radi o lažnoj vijesti, iliti fakenews, koje se, iz raznih razloga, svakodnevno podastiru srpskoj javnosti.

Ali, kako im to skoro uvijek prolazi i kako je moguće da publika ne razlikuje rog od svijeće? Za glavnog urednika dnevnog lista Danas Dragoljuba Dražu Petrovića to je vrlo jednostavno: “Fakenews je idealan za Srbiju jer ovde ljudi najviše veruju u priče koje se plasiraju dok piješ pivo iz flaše ispred seoske prodavnice. Najviše se veruje u neverovatno.”

Bivši predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Vukašin Obradović, međutim, na pitanje da li je Balkan prijestonica fakenews odgovara odrečno. “Radi se o globalnom fenomenu, koji ovde, doduše, poprima neke posebne karakteristike, recimo – brutalnost. I dok se u većini država lažne vesti brižljivo pakuju, vodi se mnogo računa da fakenews izgledaju što primamljivije, na Balkanu je to mnogo surovije, brutalnije”, objašanjava Obradović i dodaje kako mu se ponekad se čini da mašta tvoraca lažnih vijesti nema granice. “Ovde važi pravilo: što je laž besmislenija, veća je verovatnoća da će ljudi poverovati u nju. I, kao što kažu u onoj reklami, ‘izgleda šašavo, ali uspeva’, jer, zapravo, živimo u post-truth vremenu, eri lažnih vesti”, smatra Obradović.

Da li u medijima istina postoji?

Da se medijima što više lažu više vjeruje potvrdili su i učesnici tribine Break the fake na beogradskom Dorćol platzu, na kojoj je otvoreno razgovarano o ovom fenomenu i raznim apsurdima vezanim za proizvodnju, ali i konzumiranje lažnih vijesti, čak i u situacijama kada je i čitalac ili gledalac potpuno svjestan da je neka informacija apsolutni fake. Bio je to i razlog da se, prije svega, postavi sasvim logično pitanje: Da li danas istina postoji?

Za novinarku nedjeljnika Vreme Jovanu Gligorijević nikakve dileme ne smije biti: “Činjenice postoje kao i alatke i metodi kojima se može utvrditi činjenica.” Marko Dražić sa satiričnog portala Njuz.net smatra “da smo zatrpani gomilom đubreta kojima nas bombarduju TV kanali i tabloid… Čitaoci moraju da kopaju i da sami otkriju šta je istina, moraju da se pomuče.”

Vesna Radojević sa portala Raskrikavanje vjeruje da su činjenice istina: “Ovo zbog čega smo ovde je posledica onoga u čemu mi živimo godinama i zbog svega što je sve lažno i fejk nas tera da se preispitujemo.” Predsjednik Nezvisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić ocjenjuje da je istina u Srbiji već duže od 30 godina u zapećku i da je danas samo repriza toga. “Plaćamo danak ratnim propagandnim lažima kada su Večernje novosti, ali i drugi beogradski mediji bez ikakvih posljedica po sebe objavljivali takve izmišljotine kao, naprimer, da su glumac Josip Pejaković, košarkaš Mirza Delibašić i pevačica Hanka Paldum lavovima bacali srpsku djecu u sarajevskom zoološkom vrtu… Laž je danas dominantna i svakodnevno se susrećemo s njom. Što je najgore, većina medija je ‘legla na rudu’. Bolest je zaista duboka”, kaže Bodrožić.

Država finansira lažne vijesti

Što se tiče Srbije, nikakve dileme nema. Apsolutni šampion u objavljivanju fake news je dnevni list Informer, koji je, usput, i najjeftiniji i najtiražniji, a u stopu ga prate dnevni listovi Srpski telegraf i Alo. Portal Fakenews.rs je objavio istraživanje Novosadske novinarske škole da je ta perjanica svih srpskih tabloida na 302 naslovnice objavila čak 362 lažne vijesti u 2017. godini. Isto istraživanje pokazuje da se bez ikakvih posljedica objavljivane laži o navodnim terorističkim napadima organizacije Islamska država Irak i Levant na Srbe na Kosovu ili npadima “džihadista” na Banjaluku, koji se, naravno, nisu dogodili, iako ih je Informer uredno najavljivao kao “ekskluzivne informacije”.

Ujedno, ni srpska, ni kosovska vojska nisu okupirale sjever Kosova, Srbiju nisu napali ni Hrvati, ni Albanci, a nije se desilo ni krvoproliće nakon predsjedničkih izbora. Rusija nije dala Srbiji raketni sistem S-300, Trump nije ukinuo sankcije Rusiji, Milorad Dodik nije uklonjen po planu Zapada do 1. septembra 2017. godine, a Hrvati nisu oteli Apatin od Srbije… Sve navedeno sa suprotnim predznakom i more drugih bedastoća svakodnevno štancaju razni srpski “informeri” i – nikom ništa. Nažalost, policija i tužilaštva ćute, iako su po zakonu nadležni da reaguju u slučajevima kada lažne vijesti šire paniku.

Jedan drugi portal, Raskrikavanje.rs, utvrdio je da je u 2018. godini Informer objavio 351 lažnu vijest, a da ga u tom “poslu” slijede Dnevni telegraf sa 233 i Alo sa 149 izmišljotina objavljenih na naslovnim stranama. I kada pomislite da od ovoga nema ništa skandaloznije, na kraju vas potpuno porazi činjenica kada u potrazi za odgovorom ko to sve plaća zaključite da sve te gnusne laži plaća država, pa i vi koji se gnušate takvog sistema “informisanja”.

Kako prepoznati lažnu vijest

Jedno od pitanja o kojemu je vođena rasprava na tribini Break The fake bilo je i kako prepoznati lažnu vijest, a najzanimljiviji odgovor dao je Milovan Nikolić sa portala FakeNews tragač: “Glupost! To je karakteristika većine lažnih vesti. Dovoljno je potražiti drugi izvor, pažljivije pročitati ili upotrebiti Google pretraživač”, kaže on. “Dovljno bi bilo da imamo normalnu medijsku scenu, da normalni novinari imaju normalan javni servis, odnosno da se otvori prostor za sve slobodne medije”, rekao je Bodrožić.

Marko Dražić vjeruje da će čitaoci jednom kazniti tabloide koji konkurentnost na tržištu ostvaruju proizvodnjom lažnih vijesti. On je ubijeđen da će ljudi koji žele da vjeruju u priče tipa “pijani Srbin ubio ajkulu” sa normalizacijom društva biti sve manje i navodi kao primjer da bi ista vijest ukoliko bi se objavilo “pijani Hrvat ubio ajkulu” imala sasvim drugu konotaciju.

Mediji su postali biznis koji donosi novac, saglasni su svi, ali je poražavajuća činjenica da su u medijima glavni ljudi, umjesto novinara, postali – direktori marketinga. Javna je tajna da u medijima samo urednici imaju dobre plate, a da su novinarima ostale rate za kredite, što je i osnovna karakteristika društva koje u strahu i panici podržava vođu, a u korijenu svega i dalje ostaje nacionalizam.

Poražena slika devastirane profesije

Urednik beogradskog dopisništva Radija Slobodna Evropa Miloš Teodorović nedavno je izjavio da su Reporteri bez granica i Amnesty Interatinal savršeno opisali medijsku sliku u Srbiji: “To je poražena slika jedne devastirane profesije… Novinari koji pokušavaju da služe etičkim ili profesionalnim kategorijama su na teškoj margini i u tome ozbiljno tavore barem pet godina. Proces je zahuktan od 2012. godine i preuzimanja vlasti od naprednjaka i njihovih političkih saveznika koji su preuzeli ranije modele adaptirane u vreme tranzicionih vlasti”, smatra Teodorović.

Govoreći o tome šta je profesija propustila da uradi, Teodorović je rekao da su to prihvatanje medijskih pritisaka koji su sprovodili kroz cenzuru, podsticanje autocenzure, razvijanje konformizma kod medijskih radnika i ubijanje ideje da se unutar medijskog prostora može prepoznati i uticati na opšti interes, kao i prihvatanje političkog diktata presudili medijima, i to ne samo u Srbiji.

Izvor: Al Jazeera