Stanković: Od cenzure je gora samo autocenzura

'Ako žele da budu slobodni, mediji i novinari biće slobodni', poručuje Brankica Stanković (Al Jazeera)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Autorica emisije Insajder na televiziji B92 Brankica Stanković izabrana je među 100 heroja informiranja u svijetu. Za Al Jazeeru priča o tom priznaju, aktualnom trenutku u kojem se nalaze mediji i novinari te medijskim slobodama.

Reporteri bez granica prvi put su sastavili listu heroja informiranja, a na njoj se našlo i Vaše ime. Uz sve nagrade koje ste već dobili, koliko Vam laska jedno takvo priznanje?

S jedne strane čast mi je, naravno, da budem na jednoj takvoj listi, a s druge strane, mislim da je to poražavajuće – ne samo za Srbiju nego i za ceo svet – da moraju da postoje nekakvi heroji informisanja. Sve to samo ukazuje da je situacija, što se novinara i medija tiče, maltene ista svugde i nije bitno gde živite i radite.

Ipak, važno mi je i zbog toga što je posle knjige [‘Insajder, moja priča’], u kojoj se opisuje šta mi se sve desilo u poslednje četiri godine, ovde nastala jedna tišina. Zato je važna ta lista, iako se ne osećam kao heroj. Takva vrsta priznanja važna je svakom novinaru, pa i meni.

Osim Vas, među svjetskim herojima informiranja su i dvoje kolega iz regije – Milka Tadić Mijović iz crnogorskog Monitora i Blaž Zgaga, autor bestselera o trgovini oružjem na Balkanu. Govori li to da još postoji hrabrih novinara na prostorima koji se i ne mogu pohvaliti da su idealni za novinarski rad?

Nisu idealni. Mislim da je situacija, kad su mediji u pitanju, ista u celom regionu, posebno na području Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i da je tu, što se tiče cenzure, autocenzure, pritiska na medije i novinare, sve apsolutno isto. Sa druge strane, isti je i organizovani kriminal koji ne poznaje granice i sad je samo pitanje da li se svi mediji bave takvim temama ili samo pojedinci. To je ono što je najveći problem – kad bi se svi bavili određenim temama, onda ne bi postojale ni liste heroja.

U obrazloženju je i navedeno kako su 100 „odabranih“ pokazali hrabrost u promoviranju slobode govora, mišljenja i izražavanja, a svoje ideale stavili u službu općeg dobra. Puno desetljeće kroz Insajder ideale platili ste slobodom. Jeste li ponekad zažalili zbog te cijene?

Nisam nikada zažalila, a drugo – mislim da ta formulacija naprosto nije tačna. Možda tako izgleda, ali samo sam radila svoj posao. Tvrdim da se ovaj posao ni ne može da radi na drugačiji način. Ne može istraživačko novinarstvo da se radi tako što ćemo da kažemo: „Jeste ta tema važna, ali možemo da imamo problem, pa nećemo da radimo“. To je suludo i jedino ovako može da se radi – temeljno, detaljno i sa prikupljenim dokazima jer imate veliku odgovornost za sve što objavite.

Nisam sela i odlučila da ću da stavim ideale u službu opšteg dobra, nego se to naprosto podrazumeva – ako se bavite tim poslom, ako se bavite na način koji je jedini ispravan, onda to tako ispadne. Samo mi je žao što se i novinari ostalih medija ne bave time i nemaju snage da se izbore sa svojim urednicima i političkim pritiscima.

Radite teške i zahtjevne novinarske zadatke. Koliko Vas frustrira kada odgovornima u policijskim i pravosudnim tijelima postavite slučaj kao na dlanu, a oni ne reagiraju ili sporo reagiraju, pa se ne dogodi ništa, a oni koji krše zakone, ali i moralne i društvene norme, ostanu nekažnjeni?

Iskreno, to me ne zanima jer nismo ni policajci, ni tužioci, ni sudije. Naš posao je da objavimo sve ono do čega smo došli i dokaze do kojih smo došli. Da li će posle toga biti hapšenja ili optužnica nije naš deo posla. Inače me nerviraju komentari kad se posle nekog Insajdera kaže: „Dobro, sad smo to videli, i šta će sad da bude? Neće biti ništa. Čemu, uopšte, Insajder kad se ništa ne dešava?“. Mislim da su to glupi komentari jer zna se šta je posao medija.

Još gluplji komentar je pitanje: „Zašto se ovi iz Insajdera bave poslom kojim treba da se bavi policija?“. Sa takvim stavovima se ne slažem i postavljam pitanje – ”Šta je posao medija?” Da izveštavaju o estradi ili starletama ili da se bave ovakvim temama?

Sve je tu pomešano, ali ono što je nama najvažnije – postoji arhiva svih emisija, sve je to ostalo zapisano i to je nama najveći uspeh. Svako i danas, i za 10, i za 20 godina može da vidi šta je tu ko radio i ko se kojim temama bavio. To da smo radili na ispravan, pošten i profesionalan način, pokazuje se i sada u vidu podizanja raznih optužnica na teme kojima smo se bavili pre pet, šest ili sedam godina.

Obilježava se Dan slobode medija. Jesu li mediji i novinari danas slobodni i tko najčešće stoji na putu njihove slobode?

Ako žele da budu slobodni, mediji i novinari biće slobodni i niko ne može da me ubedi da je to nemoguće. Takve razgovore vodim i sa svojim urednicima i vodila sam ih godinama zato što predstavnici vlasti i nadležnih institucija treba da se plaše novinara i medija, treba da umiru od straha šta će ti mediji i novinari da objave.

Mediji i novinari su kontrola vlasti, tako da kažemo, u ime javnosti, jer kako neki građanin može da kontroliše šta radi neko ko je na vlasti nego uz pomoć i putem medija. Mislim da je to stvar i urednika i novinara da se izbore za tako nešto, a ne da se povlače na svaki telefonski poziv i da izlaze u susret onima koji ih pozivaju. Kad bi svi postupili isto i rekli: „Nemate vi mene šta da zovete. Je l’ to tačno ili nije? Ako nije tačno, tužite!“ niko se od tih moćnika više ne bi ni usudio da zove.

Sa druge strane, mislim da su se svi umuljili u nekakvo blato i da tu više nema ni cenzure. Sve je to sad više pitanje autocenzure i sve veći broj novinara i urednika odlučuje nešto da ne objavi bez obzira koliko je to u interesu javnosti. To je ono što je poražavajuće i čemu mora da se kaže – dosta! Ne trebaju mediji i novinari da zavise od političara i političke volje. Zaista je to suludo.

Izvor: Al Jazeera