Oglasi

Šta je ostalo od NATO-a zbog Trumpa?

Trumpova žalba da SAD preuzima nekorektan dio tereta za kolektivnu odbranu NATO-a je upitna, a Alijansa je u nevolji i sudbina joj leži u Trumpovim rukama.
Prije i tokom NATO samita, puno se pričalo o vojnoj potrošnji država članicaEPA

Piše: Carl Bildt

Šta je ostalo od NATO-a i translatlantskog naloga nakon burne sedmice američkog predsjednika Donalda Trumpa u Briselu, Velikoj Britaniji i Helsinkiju gdje je on branio ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv optužbi američkih obavještajnih agencija za virtualno ratovanje?

Ako se događaji koji se dešavaju gledaju kroz ružičaste naočale, moglo bi se pomisliti da je najvažniji strateški savez Zapada manje-više uredu, ili da je čak snažniji. Zapravo, NATO je u nevolji i njegova sudbina sada leži u Trumpovim prezrivim rukama.

Prije i tokom NATO samita, puno se pričalo o vojnoj potrošnji država članica u sklopu BDP-a. Očekuje se da će svaka članica povećati potrošnju na dva posto BDP-a do 2024, ali Trump izgleda misli da je to već trebalo biti urađeno. Na samitu prošle sedmice, on je iznenada pozvao na novi cilj od četiri posto BDP-a – što je više nego što sad troši.

Bez sumnje, u proteklih nekoliko decenija, primarni fokus NATO-a bio je na mirovnim operacijama u udaljenim mjestima, prije nego na suštinskoj funkciji teritorijalne odbrane. Za većinu evropskih država članica, mirovna dividenda iz operacija saveza opravdala je rezove u domaćoj vojnoj potrošnji.

Ali ovaj stav se promijenio 2014, kada je Rusija pripojila Krim i pokrenula tajne vojne napade u istočnu Ukrajinu. Od tada su se odbrambeni budžeti NATO-a povećali za oko četiri posto godišnje u prosjeku, čineći cilj za 2024 ostvarljivim.

Enormna američka potrošnja

Još važnije, Trumpova žalba da SAD preuzima nekorektan dio tereta za kolektivnu odbranu NATO-a je upitna. Dok je američki vojni budžet jednak ugrubo 72 posto zajedničke potrošnje na odbranu od svih država članica NATO-a, otprilike tri četvrtine američke vojske je usmjereno prema regijama izvan Evrope. Oko polovine američkog budžeta za odbranu troši se na održavanje prisustva u Pacifiku, druga četvrtina je potrošena na operacije na Bliskom istoku, stratešku nuklearnu komandu i kontrolu i druga područja.

Štaviše, iako je SAD značajno povećao svoju potrošnju na odbranu u Evropi u proteklih nekoliko godina, vrijedi se sjetiti da je većina tamošnjih snaga i sadržaja zapravo fokusirana na geostrateški luk od Indije do Južne Afrike. Sa sadržajima kao što su Ramstein, Fairford, Rota, Vicenza, i Sigonella, SAD već dugo koristi Evropu kao tlo za raspoređivanje snaga na drugim lokacijama. Postrojenja za rano upozoravanje i nadzor koje SAD održava u Velikoj Britaniji i Norveškoj su tu da brane kontinentalnu SAD, a ne Evropu.

Činjenica je da je ukupna evropska potrošnja na odbranu dvaput veća od onog što SAD troši na evropsku sigurnost i također ugrubo dvostruko veća od onog što Rusija troši na odbranu, prema procjenama američkog Univerziteta za nacionalnu odbranu.

NATO mora poboljšati kapacitet

Ključni značaj američkog zapovjedništva, kontrolnih i obavještajnih snaga u Evropi ne treba biti umanjen, ali bi bar trebala biti stavljena u kontekst. Iako je američka vojska nedavno rotirala brigade kroz Evropu za vojne vježbe, njene stalno stacionirane čete su opremljene samo za ograničene intervencije.

Zato NATO mora nastaviti poboljšavati svoj defanzivni kapacitet u Evropi. U najmanju ruku, Evropi je potrebno više vojnih snaga i te snage trebaju biti opremljene za brzo raspoređivanje na ključna područja. Nova mobilna komanda koja se uspostavlja u Njemačkoj je obećavajući prvi korak.

Ipak, ruske prednosti nad NATO-om imaju manje veze sa resursima nego sa komandom i kontrolom. Budući da je jedna država, ruske vojne snage su integrisanije i mogu brže biti raspoređene u sklopu strateških direktiva od Kremlja. Takva okretnost je demonstrirana na Krimu 2014. i u Siriji naredne godine.

NATO ima duboko integrisanu komandnu strukturu za snage koje su mu dodijeljene. Ali to nije važno ako političke odluke da se rasporede snage ili pokrenu operacije nisu donešene na vrijeme. U svakoj vojnoj konfrontaciji, jedinstvo volje i brzina donošenja odluka na viskom nivou određuju ishod.

Kako bi Trump mogao odgovoriti

Problem je dok se vojni kapacitet NATO-a povećava, njegov kapacitet za donošenje političkih odluka opada. Zamislite šta bi se desilo da zazvoni alarm u državi članici NATO-a o Rusiji koja pokreće tajnu operaciju u stilu krimske unutar njenih granica. Potom, zamislite da američke obavještajne agencije potvrde da je čin agresije zaista u toku, uprkos Putinovom poricanju.

U konačnici, zamislite kako bi Trump mogao odgovoriti. Bi li nazvao Putina da pita šta se dešava? I bi li Putin dao još jednu „nevjerovatno ponudu“ da pomogne američkim istraživačima da dođu do suštine stvari?

Još preciznije: Bi li Trump brzo prizvao princip kolektivne odbrane po članu 5 sporazuma NATO-a? Ili bi oklijevao, dovodio u pitanje obavještajnu službu, umanjio značaj američkih saveznika i potvrdio Putinovo poricanje?

Ovo su uistinu uznemirujuća pitanja da se postave američkom predsjedniku. Ona će sada visiti Evropi nad glavom neograničeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.