Oglasi

Šta je nama Susan Sontag?

Film reditelja Nihada Kreševljakovića govori o čuvenom dolasku Susan Sontag u opkoljeno Sarajevo 1993. godine.
Film je prikazan u sklopu programa Modul Memorije Festivala MESSMess/Facebook

U sklopu programa Modul Memorije Festivala MESS, premijerno je prikazan film Don't cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu Nihada Kreševljakovića, koji se bavi čuvenim dolaskom ove intelektualke u opkoljeno Sarajevo 1993. godine, gdje je postavila predstavu Čekajući Godoa. Film je simbolično prikazan u Pozorištu mladih, gdje je i održana predstava prije 26 godina, u produkciji Festivala MESS i sa kompletnom bosanskohercegovačkom glumačkom podjelom, ali i kreativnom i tehničkom ekipom.

Krajnje jednostavne dokumentarističke forme, s fokusom na intervjue sa trinaestero učesnika spomenute predstave, ovaj film donosi jedan krajnje emotivan prikaz života u Sarajevu pod opsadom, u kojem je buktinju života raspalila Susan Sontag. Evropa je, i uvijek je bila, kako mjesto barbarizma, tako mjesto i civilizacije, citat je Susan Sontag, koji otvara film Don't cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu.

Život u gradu pod opsadom

„Teško se prebaciti iz mirnodopskog osjećanja u to osjećanje. Svako od nas je tada, 24 sata bio izložen mogućnosti da bude ubijen. Plus sve ovo ostalo... da nismo jeli, da je zima, da nije bilo telefona, da nije bilo struje... To su potpuno druge okolnosti. Ako to nemamo u fokusu, onda ovo što pričamo je zanimljivo na neki način, ali je dosta uopćeno. Ali ako mi govorimo o tome da mi sve što radimo, radimo pod smrtnom prijetnjom, to je onda drugačiji diskurs“, kaže režiser Haris Pašović u uvodnom izlaganju u filmu.

Dakle, kao umjetnik koji je najodgovorniji za dolazak Susan Sontag u Sarajevo tokom opsade, on nagovještava da njen fokus neće biti na Susan Sontag, već da će njeni glavni protagonisti biti građani i njihova sjećanja. Zatim slijedi openig credits, u kojem su noćni arhivski snimci granatiranja Sarajeva spojeni sa rifovima električne gitare, a koji završava naslovom Don't cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu te se na taj način definitivno uokviruje nerasidivi odnos, Sarajevo pod opsadom – Susan Sontag, kroz čiju prizmu se gradi jedan period ispunjen tragedijom, tugom, mrakom, ali i srećom, prijateljstvom, ljubavlju.

„Svake noći grad je obasjavalo svjetlo, purpurno, crveno... i bijelo... Bum tras, bum tras...“, nastavlja jedna od glumica u predstavi Irena Mulamuhić. Dakle, strukturu filma, sačinjavaju intervjui sa sudionicima filma, ali i onima s kojima se Susan Sontag privatno družila tokom svog boravka u opkoljenom Sarajevu, te fotografije iz tog perioda, Milomira Kovačevića Strašnog i Paula Lowea. Iako možda siromašna, ovakva struktura u kojoj se autor odriče eksperimentisanja i odlučno zanemaruje širinu dokumentarističkog filmskog jezika, u prvi plan ističe emociju filma i smješta je u jedan historijski okvir, što je za jednu ovakvu priču, u stuštini najvažnije.

Uvijek je bio sunčan dan

Govoreći o svakodnevnim opasnostima i izazovima kojima su Sarajlije bile izložene tokom perioda opsade, postepeno se stvara dojam da se protagonisti filma, tog perioda ne sjećaju sa gorčinom već sa sjetom, osmijehom te čak sa radošću. „Jedna osoba je rekla, uvijek je bio sunčan dan. I to je stvarno tačno. Ja se ne sjećam lošeg vremena u Sarajevu. Mi se sjećamo samo lijepih priča“, kaže Lejla Pašović koja je tada bila u produkcijskom timu predstave.

„Ono što je za mene značajno, jeste da sam, august mjesec, 92`... to je još početak rata, još nije ni humanitarna počela da se dijeli, još se nema od čega živjeti, dobio kćerku. Noć kad je zapaljen hotel Evropa, to se sjećam, znači 17. na 18. 08... Njen prvi izlazak iz kuće je bio u Pozorište mladih“, nastavlja glumac Izudin Bajrović. Pored Bajrovića, radosti zbog prinove u porodici se prisjeća i glumac Sead Bejtović, koji je dobio unuku na dan kada je imao prvu čitaću probu, zbog čega je morao pravdati kašnjenje na istu. Uporedo sa ovim sjećanjima izmenjuju se crno-bijele fotografije, nasmijanog dječaka koji u kolicima prevozi kanistere vodu, natpisa „pazi snajper!“, pustih ulica, ali i druženja sa Susan, pauza na čitaćim probama... što jedan tmuran  i maglovit period stvarnosti spaja sa nevjerovatnom željom za životom i nadom, nikada do kraja ubijenom.

Najsretniji period sarajevskog teatra

Ono što je u tom periodu predstavljalo hranu koje u materijalnom obliku nije bilo, jeste umjetnost, čista, iskonska, čije je postojanje rijetko gdje na svijetu imalo više smisla, nego li u Sarajevu tokom ratnih godina. „To je najsretniji period sarajevskog teatra, najsretniji, najpametniji, najbolji, sa najvećim odzivom publike...“, prisjeća se glumac Admir Glamočak.

„Igrali smo najraznovrsniji mogući repertoar koji uopšte nije bio vezan za ono što se dešava niti je imao neke propagandne osobine“, nastavlja Bajrović. „C  od cenzure nisam imao. Čak ni kad sam radio sa Susan Sontag. Pa pravili su predstavu Kosa, u sred rata u Sarajevu. U kojoj se odlazak u vojsku i rat dovode u pitanje, u sred odbrane.

Mislim, vrlo, vrlo zanimljive stvari“, govori režiser Pjer Žalica, koji je kao student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, snimao film o radu na predstavi Čekajući Godoa. „Ja mislim da se nikad knjige u prosjeku nisu više čitale, pa su znale kružiti, jer... vrijeme je bilo ogromno“, opisuje Bejtović, dok grafički dizajner Bojan Hadžihalilović posebno ističe izložbu Ranjene slike: „Ne mogu da vjerujem da su ljudi donijeli slike od kuće... one lijepe kućne slike..., ulja, starinske, koje su imale po jednu, dvije ili pet rupica, ili bi bila glava otkinuta, jer je geler rokn`o negdje i oštetio tu sliku. To je možda jedna od najuzbudljivijih izložbi na kojoj sam ja bio.“

Upravo je na prijedlog Hadžihalilovića, Susan Sontag na poruci napisala „Don’t cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu“, što je svakako asocijacija na čuvenu pjesmu Don't Cry for Me Argentina koju je kasnije izvela Madonna kao Evita u istoimenom filmu, ali i definicija bezuslovne ljubavi te žene prema ovome gradu.

Noć kad je došla Susan

Dakle, film je gotovo neprimijetno podijeljen na nekoliko segmenata koji se razvijaju i pretapaju samo u razgovorima sa protagonistima. Tako je početak filma posvećen životu u opkoljenom Sarajevu, zatim se pokreće priča o teatru i umjetnosti, dok se na koncu ne stigne do „noći kada je došla Susan“. „Te noći smo se više zezali, prepričavali ratne priče, smijali se i te noći mi nije bio rat“, kaže Hadžihalilović govoreći o susretu sa Susan Sontag. Nakon što je Haris Pašović rekao Susan da ljudi u Sarajevu čekaju, nešto, nekoga, ona je odlučila da će na scenu Pozorišta mladih postaviti tekst Čekajući Godoa Samuela Becketta, u kojem Vladimir i Estragon čekaju dolazak misterioznog Godoa.

Ipak, za razliku od njih koji nisu radili ništa da promijene svoj isprazni život, Sarajlije su činile sve da žive punim plućima i tog nekog, koji ne dolazi da im pomogne, čekaju sa osmijehom, a ne suzama. Uskoro je odabrana i glumačka postava, a činili su je Ines Fančović, Nada Đurevska, Irena Mulamuhić, Sead Bejtović, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Mirza Halilović, Velibor Topić i Milijana Zirojević. Scenograf i kostimograf je bila Ognjenka Finci koja se prvi put susrela sa ovim izazovom u karijeri, dizajner svjetla Mustafa Mustafić koji je na raspolaganju imao samo svijeće i dramaturginja Zehra Kreho čije dramaturško iskustvo svakako nedostaje u filmu, dok su MESS-ov produkcijski tim sačinjavali i Lejla Hasanbegović, Mirsada Bjelak, Almin Karamedmedović i Amela Simić. 

Šta je nama Susan Sontag?

Ovim ljudima je dolazak Susan Sontag predstavljao sve u životu. Ona za njih nije bila samo umjetnica velikog srca koja im donosi kifle i cigarete na probu. Oni nikako na nju nisi gledali kao na strankinju koja ja došla da ih spasi, niti su u njoj vidjeli samo intelektualku koja sa njima suosjeća.

Dolazak Susan Sontag u opkoljeno Sarajevo i predstava Čekajući Godoa, predstavljao je kratko, ali snažno svjetlo na kraju mraka koji je gutao svaki trag preostale humanosti. Susan za Sarajlije nije bila ni manje ni više od sugrađanke i prijateljice s kojom dijele konzervu i komad hljeba. On je bila njihov Godo, kojeg su tako vjerno čekali i dočekali.

Danas, dok prolazimo pored Pozorišnog trga – Susan Sontag, u miru i toliko godina poslije rata, i dalje čekamo, nešto, nekoga. Prizivamo novog Diogena iz Sinope koji će nam sa fenjerom osvijetliti čovjeka, a nekada snažno svjetlo na kraju mraka je nikada slabije.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.