Srpski i hrvatski nacionalisti: Dvije strane iste krvave kame

Ne dijele svi divljenje prema Budisavljević i njenom herojskom poduhvatu - ima i onih koji se zgražavaju nad spašavanjem djece (Sr?an Ili? / Pixsell)

Film Dnevnik Diane Budisavljević u režiji Dane Budisavljević trijumfovao je na 66. Pulskom filmskom festivalu, osvojivši brojne nagrade, uključujući i Zlatnu arenu za režiju. Film je osvojio i nagradu publike Zlatna vrata Pule, a prisutni gledaoci završetak projekcije pozdravili su dugim aplauzom i ovacijama.

Film o istinskoj heroini koja je spasila najmanje 7.500 srpske dece od sigurne smrti u ustaškim logorima osvojio je srca mnogih.

Međutim, ne dele svi divljenje prema Diani Budisavljević i njenom herojskom poduhvatu. Verovali ili ne – ima i onih koji se zgražavaju nad spasavanjem dece. Na tom časnom zadatku sahranjivanja svake etike i minimuma ljudske empatije našli su se hrvatski i srpski nacionalisti.

Oni su udruženim snagama pokušali da pokažu koliko je humanitarna akcija Diane Budisavljević bila besmislena.

Negiranje ustaških zločina

Desničarski Hrvatski tjednik film je nazvao „velikosrpskim propagandnim ostvarenjem“, tu se tvrdi da „relevantnih svjedoka nema“, a da je cela priča o akciji Diane Budisavljević – izmišljotina. Hrvatska građanska inicijativa „Ivo Pilar“ izdala je saopštenje u kojem se kaže da je „priča o Diani Budisavljević još jedan dokaz kako se ideologijom, iskrivljavanjem činjenica i nametanjem lažnog kolektivnog sjećanja falsificira povijest. Cilj je izokrenuti istinu i žrtvu prikazati kao zločinački narod“.

Sasvim logično, cela priča je čista propaganda, a u stvarnosti se sve dogodilo potpuno obrnuto: ustaše su bili žrtve koje su zli mališani hteli da pokolju kamama i uguše gasom, što im je u velikoj meri pošlo za rukom, zahvaljujući natprirodnim moćima.

Šta zna beba šta je genocid – stavi nožekanju među jedina dva izrasla mlečna zuba pa pojuri za ustašom, prikolje ga jednim potezom, a potom njegov leš baci u Savu da nahrani ribe.

Portal Narod piše da je „ovo još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem“, te kako je poređenje Diane Budisavljević sa Oskarom Šindlerom neumesno.

„Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek“, piše Igor Vukić, predstavnik Naroda.

Kad deca u Jasenovcu umiru od tifusa i gladi, ili kad ih ubijaju Ciklonom B, to za Vukića ne znači da im je život „izravno ugrožen“.

Od Vukića, kao doslednog revizioniste i negatora ustaških zločina, drugo se nije moglo ni očekivati. Dovoljno je navesti šta je pre nekoliko godina Vukiću poručio Goran Hutinec, profesor sa Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakuteta, povodom Vukićevih tadašnjih negiranja stradanja dece u jasenovačkom sistemu logora:

„Ukoliko Igor Vukić namjerava ustrajati u iznošenju neistina i nastavi umanjivati razmjere nacističkih zločina, preporučljivo mu je izbjegavanje takvih aktivnosti na teritoriju SR Njemačke, jer pored sudskog progona zločinaca ta država jednakim žarom kažnjava i sve one koji poriču ili umanjuju strahote nacističkih zločina“.

Jasenovac, kamp za djecu i omladinu

Ipak, glavna bitka vodila se na društvenim mrežama. Tu se sa hrvatske strane ništavila javio izvesni tviteraš Željko Luketić koji kaže da su u Jasenovcu „ti ljudi bili tamo zadržavani samo toliko koliko je bilo potrebno da se: djeca i maloljetnici smjeste u udomiteljske obitelji i domove; odrasli su bili slani kao radna snaga u Njemačku“.

Po Luketiću, deci je bilo divno i krasno u logoru smrti, pa nije bilo nikakve potrebe da ih bilo ko spasava, a ni odraslima nije bilo tako loše, budući da im je humanitarni Pavelićev režim rešavao problem nezaposlenosti šaljući ih na rad u Nemačku.

Kaže mudri Luketić: „Tamo im je tekao radni staž i bili su plaćeni za to što rade“. Zašto li je onda nemačka Fondacija „Sećanje, odgovornost, budućnost“ proteklih godina prinudnim radnicima isplatila silne milione evra ratne odštete za ropski rad? Valjda zato što nemačkim vlastima Luketić nije na vreme javio kako stvari zaista stoje. Šteta, mogao je Nemačkoj da uštedi silne novce.

Reakcija hrvatskih nacionalista bila je očekivana, budući da oni negiraju ustaške zločine, masovno ubijanje Srba, Jevreja, Roma i Hrvata antifašista. Svi ti kvaziargumenti su dobro znani i uglavnom se poklapaju sa sličnim narativima kojima njihovi srpski parnjaci poriču četničke pokolje nad Bošnjacima ili genocid u Srebrenici.

Međutim, javila se i druga strana, srpski nacionalisti budno motre na podmetačine svojih vekovnih neprijatelja iz komšiluka, a naročito na podvale onih koji im se predstavljaju kao prijatelji.

Bolje mrtav Srbin pravoslavac nego živ Srbin katolik

Tako izvesni tviteraš zanimljivog nadimka „dr Dragan Dabić“ imao je da kaže sledeće:

„Slušao sam gosp. Markovića SPS koji tvrdi da su Ustaše spasavale djecu dovodeći ih kod gosp. Budisavljević. Tvrdim da je i to bio državni program srbocidne NDH kako bi od malih Srba napravili Ustaše. Kako niko ne pokrene temu o pokatoličenim Srbima, kojih je samo 41. bilo oko 150.000!“

Na ovaj ingeniozni komentar nadovezao se stanoviti „Vlado Šipčić 1244“, duboko zapitan nad podvalom koja se podmeće vaskolikom srpstvu:

„Šta mislite, koliko je bilo dece od Dijane Budisavljević koji su postali ustaše i ubijali Srbe? Priča dobija drugu dimenziju, zar ne?“

Pa da, sasvim logično pitanje.

Dete koje 1942. ima, recimo, pet godina, do 1945. će biti vaspitavano u ustaškom duhu, a onda će sa punih osam godina da bude regrutovano u ustašku jedinicu i da kolje Srbe. Da li nacionalizam od ljudi pravi idiote ili se osobe sa manjkom inteligencije, rukovodeći se izborom po srodnosti, priklanjaju ovoj nezahtevnoj ideologiji – teško je utvrditi. Svejedno, rezultat je isti – glupost vasionskih razmera koja vapije do neba. I tu nema nikakve Šipčićeve druge dimenzije.

Na kraju se javila i izvesna „Boba Dimitrijević“ koja je jedina prokljuvila pravu istinu o zločestoj Diani Budisavljević:

„Niko ništa nije shvatio! Dijana Budisavljević je, navodno spasila, oko 15.000 srpske, pravoslavne dece. Kako? Tako što su ti jadničići i siročići srpski, dati na usvajanje katolicima! Da, oni su spašeni od ustaškog noža, ali ako im je ubijen i uništen pravoslavni duh, bolje da nisu.“

Pošto je teško poverovati da je ljudsko biće u stanju nešto ovakvo da smisli i napiše, da ponovimo još jednom: „Oni su spašeni od ustaškog noža, ali ako im je ubijen i uništen pravoslavni duh, bolje da nisu“.

Bolje da nisu! Bolje da su deca poklana! To nam poručuje gospođa ili gospođica Dimitrijević, mrtva hladna, bez ikakve dileme, sigurna da je ona jedina koja je shvatila pravu istinu. A ta istina glasi, kako je ironično sumirao Bobin tvit neko pod nadimkom „Dart Vejder 1243“: „Bolje mrtav Srbin pravoslavac nego živ Srbin katolik“.

Pritom, dotičnoj tviterašici nije palo na pamet da pročita Dnevnik Diane Budisavljević ili da pogleda nagrađeni film. Ili da pogleda dokumentarac Dijanina deca prikazan na RTS-u i dostupan na YouTubeu u kojem se pojavljuju mnoga deca koju je Diana spasila od smrti, negdašnji mališani koji su danas starice i starci, ljudi koji se sećaju užasnih događaja iz svog detinjstva.

Da se pitaju ovakvi kao dotična Boba, ta deca nikad ne bi odrasla, nikad ne bi završavala škole, zapošljavala se, ženila i udavala, dobijala unuke, nikad oni ne bi dočekali starost. Jer im je, po nečovečnoj tviterašici, „ubijen i uništen pravoslavni duh“.

Nacionalizam kao ideologija smrti

Srpska patriotkinja, iz navodne ljubavi prema srpskom narodu, priželjkuje smrt hiljada srpske dece, raduje se dečjim grobovima i mirno propagira genocid nad sopstvenim narodom. Niko ne može da mrzi svoj narod kao njegovi nacionalisti. I ne samo narod, ovo je mržnja usmerena protiv svega postojećeg, protiv dece, ljudi, protiv samog života. Odavno nije viđen ovako očigledan i nedvosmislen dokaz da je nacionalizam ideologija smrti, da je reč o svetonazoru koji je bukvalno opasan po život. Tviterašicu Dimitrijević bi trebalo pitati da li bi takav izbor načinila i za sebe ili svoje dete, ili za decu svojih bližnjih.

Nacionalisti je stalo samo do nacije, a ne do čoveka, do dece, do konkretnih živih bića koja bi tu naciju trebalo da sačinjavaju. Za nacionalistu čovek vredi samo ukoliko je Srbin, a dete samo ako će postati Srbin i pravoslavac. U suprotnom, ako postoji i najmanja mogućnost da dete bude odgojeno u nekom drugom duhu, nacionalista će ga mirno poslati u smrt.

Takođe, mirno će poslati u konc-logor i smrt i sve one pripadnike naroda koji se ne uklapaju u njegovu zamisao idealne nacije. Tako su Nemci koji su se protivili nacizmu, kao i Nemci koji su psihički bolesni, ili Nemci koji su bili homoseksualci – završavali u nacističkim logorima, po istoj logici koju danas propoveda naša tviterašica. Taj pravoslavni duh koji ona propoveda i u čije ime priziva smrt hiljada srpske dece – zapravo je duh nacizma.

Monstruozni tvit nam pokazuje još nešto bitno o prirodi nacionalizma. Čovek se ne rađa kao Srbin ili Hrvat, već se Srbinom ili Hrvatom postaje kroz vaspitanje. Dakle, dete uči da postane pripadnik nacije. A ako je već tako, to bi trebalo da znači da može da nauči i nešto drugo, na primer – da pripadnost naciji nije bitna, da je to najsporednija stvar na svetu. Međutim, takva opcija za tviterašicu ne postoji, čovek može da bude samo pripadnik nacije, u tom kavezu se iscrpljuje sav ljudski sadržaj.

Takođe, tviterašica potpuno odriče mogućnost čoveku da sam odredi šta će biti kada odraste, odriče mu slobodu (koja ga i čini čovekom) da se suprotstavi svojoj sredini i da sam kroji svoju sudbinu. Da postane šta god želi: pravoslavac, katolik, protestant, budista, agnostik, ateista…

Takva mogućnost za tviterašicu ne postoji, za nju je čovek je ono što od njega napravi sredina u kojoj odrasta, kao da je čovek pas koji se dresira i koji nema slobodnu volju da sa sobom učini šta god hoće. Po toj logici, majmun nikada ne bi evoluirao u čoveka, jer je vaspitan da bude majmun.

Nacionalističke sablasti i aveti

Tu se krije i kobna privlačnost nacionalizma – to je ideologija koja sa čoveka skida odgovornost za sopstveni život, prebacujući tu odgovornost na kolektiv. Čovek ne treba da traži i kroji sopstvenu sudbinu, da upoznaje svet i sebe, da sam određuje sopstvene vrednosti i da živi u skladu s njima – njemu je već sve dato, njegov život je unapred isplaniran, a čoveku preostaje samo da ispuni tu šemu koju mu nacija određuje.

Drugim rečima, tviterašica i njeni istomišljenici odustali su od slobode, od sopstvenog života, od mogućnosti da budu ličnosti i osobena ljudska bića, i to iz najbanalnijeg kukavičluka, zato su i postali nacionalisti.

Zato im je tako lako da u svojim sumanutim fantazijama guraju hiljade srpske dece u smrt i ništavilo – jer su i oni sami ništavilo, niko i ništa, sablasti i aveti, ljušture u ljudskom obličju koje su se odrekle svega ljudskog. Pošto njih nema, pošto su se odrekli sebe, prinoseći sopstvenu ličnost kao žrtvu na oltar boginje Nacije, onda im je preostalo samo da šire pustoš oko sebe, nastojeći da i sve druge prinesu na isti žrtveni oltar, da ih prevedu u ništavilo i nepostojanje.

Navedene reakcije na film o Diani Budisavljević zorno su pokazale da su srpski i hrvatski nacionalizam dve strane istog novčića, odnosno – da budemo precizniji – dve strane iste krvave kame. Zato se valjda srpski i hrvatski sledbenici četnika i ustaša toliko mrze – jer ne mogu da podnesu sopstvenu sliku u ogledalu. Taj prizor nije baš lako ni podneti, jer ih s druge strane pravo u oči gleda čisto ništa.

Toj pojavi – da je mržnja najdublja među najsličnijim narodima – Sigmund Frojd dao je ime „narcizam malih razlika“. Po  njegovim rečima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja“.

Istini za volju, ovde je reč o specifičnim pripadnicima oba naroda koji jedini smisao života nalaze u mržnji, a onda se za taj neodoljivi unutrašnji poriv neki objekat uvek nađe.

Ta srpsko-hrvatska ili, preciznije, četničko-ustaško pojava je toliko uzela maha da bi je trebalo krstiti nekim adekvatnijim terminom. Recimo – nacizam malih razlika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera