Srbija i EU – igra s nultim rezultatom

Piše: Davor Gjenero

Iako je tvrdnja hrvatske politike kako je u hrvatskom interesu da sve susjedne države što brže napreduju u dijalogu o članstvu u Europskoj uniji iskrena, otvaranje poglavlja 23 u pregovorima Srbije o članstvu u EU u Hrvatskoj je ipak dočekano s grčem u želucu.

Hrvatska diplomacija, odnosno preciznije rečeno onaj dio političke elite koji oblikuje nacionalnu vanjsku politiku, neko je vrijeme bila tretirana kao kreator problema unutar EU, a način na koji je hrvatski ministar vanjskih poslova [Miro Kovač] „izrazio rezerve“ prema otvaranju pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima u pregovorima sa Srbijom, unutar europskih institucija nije „srdačno dočekan“.

Naime, Hrvatska nije ostale zemlje članice pripremila za to da namjerava uvjetovati otvaranje pregovaračkog poglavlja trima uvjetima, a hrvatski diplomati akreditirani u zemljama članicama, kao niti oni u sjedištu Unije u Bruxellesu, nisu unaprijed razrađenom strategijom predstavljali hrvatsku poziciju predstavnicima partnerskih zemalja.

Dapače, hrvatski diplomati su za to da ministar [Kovač] namjerava „izraziti rezervu“ prema otvaranju poglavlja saznali iz njegovih intervjua hrvatskim medijima. Istovremeno, diplomacija Republike Srbije bila je dobro pripremljena za situaciju. Dapače, prije nego što je rezerva na otvaranje poglavlja uopće izrečena, diplomacija Republike Srbije pokrenula je lobističku akciju, kojoj je cilj bio smanjivanje manevarskog prostora Hrvatskoj, ali i Bugarskoj i Rumunjskoj.

Naime, diplomati Srbije tvrdili su da će zbog svojih interesa tri „najgore“ članice Unije, koje su ionako problematične u odnosu na brojne obveze iz članstva, nastojati zaustaviti ili usporiti put Srbije prema članstvu. Tvrdili su da su svi argumenti koje bi se pritom moglo izreći neutemeljeni u acquisu, da se radi o bilateralnim problemima, a ne pitanjima zajedničke europske pravne baštine, i da je riječ o tipičnoj opstrukciji zajedničkih europskih politika.

Skretanje pažnje

Iako neke ozbiljne opstrukcije pregovaračkog procesa s pozicije Hrvatske nije bilo, iako je otvaranje poglavlja zakasnilo niti 20 dana u odnosu na ono što je planiralo nizozemsko predsjedništvo Unije, Srbija je u svojoj domaćoj javnosti stvorila ozbiljnu napetost, predstavljajući Hrvatsku kao prijetnju njenom napredovanju prema članstvu u EU.

Radi se o kratkoročno „produktivnoj“ strategiji, o tipičnom spinu, jer se pozornost s ključnih problema vješto preusmjerava na one marginalne. S političkog stanovišta odnosi Srbije i Hrvatske neće ni na koji način opterećivati približavanje Srbije Uniji.

Hrvatska se jasno deklarirala da ona ne namjerava bilateralno pitanje razgraničenja, prije svega ono na Dunavu, pokušati rješavati tijekom pristupnih pregovora, nego da je zainteresirana (budući da je očito da problem neće biti riješen u bilateralnim pregovorima) da ga se iznese pred neku stalnu međunarodnu sudsku instancu.

Tri ozbiljna pitanja međunarodnih odnosa, međutim, sigurno će biti pitanje koje će Srbija morati riješiti prije završetka pregovora i potpisivanja Ugovora o pristupanju. To su: pitanje odnosa prema Kosovu, pitanje odnosa prema drugom entitetu u Bosni i Hercegovini i pitanje svih pitanja – ono odnosa Srbije prema Rusiji.

Skandalozni kompromis

Srbija je uspjela izbjeći izravne pregovore s Hrvatskom o povlačenju hrvatskih rezervi prema otvaranju poglavlja 23, a to je umjesto funkcionara Srbije obavio povjerenik za proširenje Johannes Hahn, koji je s hrvatskim ministrom Mirom Kovačem dogovorio modalitet koji bi zadovoljio Hrvatsku i omogućio otvaranje pregovora.

Naime, Hrvatska je inicijalno postavila tri zahtjeva za otvaranje pregovora: odricanje Srbije od načela regionalne nadležnosti za sudovanje u slučajevima ratnih zločina, provođenje obveze što ju je Srbija preuzela bilateralnim sporazumom o zaštiti manjina, koji su potpisali predsjednici [Stjepan] Mesić i [Boris] Tadić, prema kome hrvatska manjina ima pravo na garantirano zastupničko mjesto na razini središnje države, u Skupštini Srbije i u pokrajinskoj Skupštini Vojvodine, te rješavanje pitanja nestalih i dosljedno poštivanje obveza prema Haaškom tribunalu od strane Srbije.

Kad se postavljaju tri uvjeta, uvijek se očekuje da se kompromisno odmah riješi jedan od ta tri uvjeta. Tako je hrvatski ministar u pregovorima s europskim povjerenikom pristao na to da Hrvatska povuče svoje rezerve, pod uvjetom da se Srbija odmah obveže na to da načelo regionalne nadležnosti u sudovanju zbog ratnih zločina neće primjenjivati na građane Hrvatske.

Radi se o skandaloznom kompromisu, jer Srbija time što se prisvajanjem prava da sudi za ono što ona smatra ratnim zločinom, a koji se nisu dogodili na njenom teritoriju, koje nisu počinili njeni građani, i gdje žrtve nisu bili njeni građani, uspostavlja poziciju regionalnog arbitra i ponižava sve suverene države u regiji. Najveće žrtve tog paradoksalnog sustava do sada nisu bili građani Hrvatske, nego oni Bosne i Hercegovine, a Srbija je pritom „fabricirala“ nepostojeće zločine: slučaj Dobrovoljačka i slučaj Tuzlanske kolone, na primjer.

‘Kompromis’ na štetu BiH

Ovim „kompromisom“ građani BiH su ostavljeni na milost i nemilost takvom pravosuđu Srbije, koje je časne ljude, poput generala Jove Divjaka, profesora Ejupa Ganića ili policijskog časnika Ilije Jurišića, nastojala proglasiti ratnim zločincima, a pritom je u neugodan položaj dovela i pravosuđa Velike Britanije i Austrije, koja su Ganića i Divjaka neko vrijeme zadržale u ekstradicijskom pritvoru, dok nisu konstatirali da nema elementa za njihovo krivično gonjenje.

Nastavak „krize“ oko otvaranja pregovora, nakon postizanja ovog dogovora između Kovača i Hahna, bio je samo tehnički, jer je Hrvatska nastojala osigurati da njeni interesi budu zaštićeni u zajedničkoj pregovaračkoj platformi Unije, dakle, dokumentu prema kome Europska komisija u ime članica Unije vodi pregovore o ovom poglavlju s pregovaračima Srbije.

Unatoč tome što se Srbija obvezala na kompromis, što ga je dogovorio Hahn, uslijedile su neobične izjave predstavnika javnih vlasti u Srbiji. Vršilac dužnosti tužitelja za ratne zločine, naime, najavio je da će Srbija i prema građanima Hrvatske nastaviti primjenjivati načelo regionalne nadležnosti, a da njegovo tužilaštvo priprema seriju optužnica.

Vjerojatno se radi o optužnicama, materijal za koje je pripremio parapravosudni sustav bivše JNA, a optuženi su branitelji Vukovara. Vrijednosna konstrukcija tih optužnica istovjetna je onoj u slučaju Dobrovoljačka, gdje se sudjelovanje u obrani vlastite zemlje tretira kao ratni zločin.

Prelijevanje problema na Hrvatsku

Hrvatska je propustila reagirati na ovaj oblik političkog nasilja Srbije, posredstvom pravosuđa, na Bosnu i Hercegovinu, a tek je sada počela uviđati da bi se ono moglo preliti i na Hrvatsku, a da bi Srbija nakon pristupanja Uniji na osnovu te konstrukcije mogla izdavati obvezujuće europske uhidbene naloge i privoditi hrvatske građane pred sud u Srbiji zbog onoga što samo Srbija smatra ratnim zločinom.

Hrvatska politika tvrdi da su interesi Hrvatske posve zaštićeni pregovaračkom platformom Unije i da će Srbija morati ostvariti sva tri ključna interesa Hrvatske želi li zadovoljiti kriterije za zatvaranje ovog poglavlja. Premijer [Aleksandar] Vučić se u međuvremenu javno obvezao da će pitanje trajne zastupljenosti hrvatske manjine u predstavničkim tijelima središnje države i pokrajine Vojvodine biti riješeno.

Europska unija, očito, prema Srbiji nema onako rigorozan stav kakav je imala prema Hrvatskoj, vezano uz punu suradnju s ICTY-jem, jer bi inače izvještaj glavnog tužitelja [Sergea] Brammertza pred Vijećem sigurnosti izazvao blokadu pregovora.

U Hrvatskoj su uvjereni da im je uspjelo u pregovaračku platformu unijeti element koji će Srbiji ubuduće smanjiti manevarski prostor za povijesni revizionizam. Naime, jedan od kriterija za napredovanje Srbije prema članstvu trebalo bi biti poštivanje presuda Haaškog suda. Za BiH to znači da javne vlasti u Srbiji više ne bi smjele negirati genocid u Srebrenici, a za Hrvatsku da ne bi smjele osporavati proslavu godišnjice „Oluje“ i interpretirati je kao zločinački pothvat usmjeren na etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj.

Diplomate ni efikasne, ni principijelne

Hrvatska diplomacija u ovom se diplomatskom sukobu nije pokazala niti efikasnom, niti principijelnom. Trenutnoj tehničkoj administraciji u Hrvatskoj dodatni problem predstavlja činjenica da Srbija proslavlja otvaranje poglavlja kao svoju pobjedu, a političkom tijelu šalje poruku kako nikakve obveze nisu preuzete, nego da je Hrvatska jednostavno poražena. Takvo stajalište možda je produktivno za čvrstoću Vučićeve pozicije u domaćoj javnosti, ali ne i za pristupanje Uniji, koje je proces postizanja kompromisa.

Srbija u pregovaračkom procesu svim silama nastoji održati paradigmu „igre s nultim rezultatom“, one u kojoj jedna strana dobiva samo ako pobijedi druge. Model EU je, međutim, model kompromisa unutar igre s pozitivnim rezultatom. Čineći kompromise sve strane profitiraju, a akteri moraju uvažavati elementarne interese ostalih sudionika u igri.

Bude li Unija, zbog geopolitičkih interesa i ravnoteže moći s Rusijom, pristajala na to da Srbija nastavi takvu strategiju, svojim pristupnim procesom Srbija će bitno otežati položaj svih ostalih država na Zapadnom Balkanu.

Ne promijeni li Hrvatska obrazac ponašanja svoje diplomacije, hrvatski će se otpor takvoj praksi svoditi na zaštitu vlastitih kratkoročnih interesa, a Hrvatska i dalje neće štititi elementarne interese ostalih zemalja Zapadnog Balkana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera