Socijalistički domovi kulture: Nekada centri aktivnosti, danas azili za pse

Socijalistički domovi kulture bili su mnogo više od mjesta na kojima se okupljala omladina. To su bili centri društvenog života i prostori na kojem je lokalna zajednica ostvarivala svoje socijalne potrebe, uključujući i one o umjetničkom i kulturnom usavršavanju. Bili su, u pravom smislu riječi, mjesto okupljanja, dakle mjesto na kojem su se ljudi susretali i na kojem su u razmjeni ideja i mišljenja začete mnoge velike i važne umjetničke inicijative.

Slomom socijalizma i promjenom društvene ideologije došlo je i do promjene značaja domova kulture kao društveno važnih prostora. U novom kontekstu dobili su novu namjenu i novo značenje, a pored toga, mnogi su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bili meta devastacije i uništenja, a i mjesta zločina. Domovi kulture bili su tema diskusije na nedavno održanom skupu pod nazivom „Reaktivacija prostora za društvene i kulturne aktivnosti u BiH“. Cijeli događaj je organizovalo udruženje Akcija, a jedan od učesnika bila je i arhitektica iz Sarajeva Lejla Kreševljaković.

Kao osoba koja se aktivno u svom naučnom radu bavi pitanjem zaštite objekata domova kulture Lejla Kreševljaković iznosi zanimljiva opažanja i interesantne ideje koje sve imaju jednu zajedničku nit. Sve njene aktivnosti imaju za cilj osvijestiti važnost objekata domova kulture u društvenom životu lokalne zajednice. To konkretno podrazumijeva nekoliko stvari:

„Obnoviti domove i vratiti im značaj kojeg su imali nije jednostavno. Kompletan društveni kontekst u međuvremenu se promijenio. Zbog toga, danas, fizička obnova domova nije garant za njegov uspješan rad. Domovi se većinom pokušavaju voditi na način kako su se vodili prije rata, a to danas, u ovim okolnostima, kada je lokalna zajednica u pitanju ne daje velike rezultate“.

Mjesto od važnosti za lokalnu zajednicu

Osim toga, veliki problem predstavlja i hroničan nedostatak novca za puno održavanje domova kulture i to u smislu da funkcionišu i djeluju kao mjesto društvenog okupljanja za cijelu lokalnu zajednicu. Bitno je, ističe Kreševljaković, osmisliti jedan nov i savremen koncept na kojem će domovi kulture djelovati u današnjem vremenu. U tom smislu, udruženje Akcija se zalaže za aktivistički pristup kojim želi u bosanskohercegovački javni diskurs uvesti nove i inovativne organizacijske modele upravljanja napuštenim ili nedovoljno iskorištenim javnim prostorima u praksi. Takvi procesi su dugogotrajni. Aktivacija podrazumijeva senzibilizaciju javnosti i medija, mapiranja lokalnih situacija, pregovore sa općinama i promjenu zakona. Civilno – javno partnerstvo je jedno od mogućih rješenja, kada su i domovi kulture u pitanju.

„Nemamo dovoljno sredstava za stalno održavanje domova i organizovanje aktivnosti. Većina KUD-ova koji su bili osnov aktivnosti danas jako slabo ili gotovo nikako ne rade. Ne postoji sistem koji je organizovan sa ciljem animacije lokalnog stanovništva. Zbog toga se upravljanje domovima manje ili više svodi na rentanje prostora, najčešće sala, za razne vrste manifestacija i događaja. S druge strane ne postoji uređen sistem između pojedinih centara, tako da razmjena programa također nije dio svakodnevne i organizovane prakse. Zbog toga je ovaj događaj bio značajan iz razloga što je to jedan od prvih koraka ka afirmaciji koncepta koji danas postoji u svijetu, posebno u Evropi, a to je civilno – javno partnerstvo gdje udruženja građana preuzimaju ulogu animatora, organizatora u saradnji sa vlastima koji im daju mogućnost da te prostore koriste“.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Uspješan model primjene novog principa organizovanja domova kulture na ovom skupu predstavila je Irena Boljunčić-Gracin predstavnica Saveza udruga Rojca iz Pule. Nakon povlačenja JNA 90-tih godina, napuštenu kasarnu u centru Pule „osvojila“ su razna civilna i umjetnička udruženja, a prvobitna organizaciona anarhija je prerasla u zavidan upravljački sistem. Udruženja i danas koriste prostor, organizuju razne aktivnosti uz minimalnu rentu i troškove struje, a država je na sebe poreuzela da servisira održavanje zgrade i ostale komunalije.

Valorizacija arhitekture 20. stoljeća

Problemi koji danas postoje u odnosu društvene zajednice prema objektima domova kulture su raznorodni, a najveći je taj što se „ne tretiraju kao objekti vrijedni zaštite“, kaže Kreševljaković. Dodatni problem je što se danas na soclijalističko naslijeđe ili naslijeđe iz doba socijalizma gleda sa podozrenjem, što je kuriozitet jer je u drugim dijelovima svijeta već počelo vrednjovane arhitekture 20. vijeka pa tako i one iz druge polovine tog stoljeća nastale u „socijalističkim zemljama“.

„S druge strane u svijetu je trend i priznato je da se arhitektura 20. stoljeća štiti. Velika djela su stavljena pod zaštitu, a tendecija je da se cjeline i manje vrijedni objekti također zaštite. Ista je stvar sa domovima kulture koji u principu i nisu bili tako reprezentativni objekti i zbog toga ih ljudi manje-više tretiraju kao dio naslijeđa koje nema veliku arhitektonsku vrijednost. Ali domovi kulture su značajni po velikoj društvenoj vrijednosti i zbog toga ih posebno vrijedi sačuvati. A da bi se održala društvena vrijednost važno je sačuvati prvobitnu namjenu objekata. Sve dok su ljudi koji su nekada dolazili i koristili domove živi ta se društvena vrijednost može očuvati, jer oni čuvaju sjećanje i memoriju“.

Lejla Krševljaković nastojeći što plastičnije objasniti odnos između upotrebne, društvene vrijednosti i očuvanja memorije navodi slučaj djevojke koja je na skupu govorila o svom iskustvu ponovnog susreta sa domom kulture koji je nekada redovno posjećivala. Obnovljeni i osavremenjeni ambijent je bio začuđujuće funkcionalan ali nedostatak jasno vidljive poveznice sa prošlošću izazvalo je neugodnu i neočekivanu emotivnu reakciju.

„Na razgovoru je bila jedna djevojka koja je bila zainteresirana za temu i to najviše jer je nekada često posjećivala bivši centar Boško Boha na Grbavici, kada je dolazila je na kurseve i druge aktivnosti. To je bio njen prvi susret nakon više od 30 godina sa tim objektom, međutim, kad je ušla nije mogla uopšte da prepozna ni jedan jedini segment, nije mogla da veže sjećanje od prije sa tim što je vidjela jer je ušla u potpuno novi ambijent. Novi ambijent je funkcionalan i u skladu je sa savremenim konceptima, međutim nepostojanje memorije mjesta, ono što je nekada taj prostor bio zaista stvara prazninu kod ljudi koji su nekada tu bili. Nama je potrebna ta memorija. Jako je važno i da novi korisnici znaju da objekat nije napravljen jučer nego da je napravljen prije 50 godina na tom prostoru za tu lokalnu zajednicu. Ipak je riječ o nečem što se na tom mjestu razvija više od pola stoljeća“.

Prilagoditi stari koncept novim vremenima

Kreševljaković kaže da je sasvim razumljivo da se odnos prema domovima kulture mijenja i da se stari koncept mora prilagoditi novim društvenim prilikama, ali način na koji se danas neki prostori koriste je neprihvatljiv. Danas se objekti domova kulture koriste u razne svrhe i često nisu namjenjeni društvenoj i kulturnoj aktivnosti stanovništva.

„Ekstremni primjer je Dom kulture u Rajlovcu. U tom domu kulture jedan dio je pretvoren u policijsku stanicu a drugi dio u azil za pse, higijenski servis, kafeleriju za pse. Ili recimo Park prinčeva na Hridu sada je restoran a nekada je bio dom kulture. Ima mnogo primjera gdje su napravljene fabrike u salama domova kulture. Mislim, različite vrste prenamjene se dešavaju čime trajno gubimo te prostore“.

Na kraju, Kreševljaković upozorava da gubitkom domova kulture ne gubimo samo objekte, a njihovom prenamjenom ne uništavamo samo kulturno pamćenje zemlje i društva. Ulog je mnogo veći, jer su domovi kulture bili forum susretanja u realnom svijetu, što je u današnje internetsko doba, problem s kojim se teško nose čak i bogatije, razvijenije i organizovanije države.

„Koncept ima smisla pogotovo u ovako siromašnom društvu u kojem postoji niz problema sa omladinom, koja je pored škole najčešće prepuštena samoj sebi. Uvijek je postojala veza između škola i domova kulture jer su se vannastavne aktivnosti održavale u tim prostorima. Zbog toga je jako važno da omladina, koja više nema koncept aktivnog korištenja slobodnog vremena, gdje smo svi ograničeni na internet i na korištenje novih tehnologija, dobije mjesto za uspostavljanje stvarnih kontakata, radi razvijanja prijateljstava i sl. Sa ciljem da djeca lakše i kvalitetnije žive život u realnom svijetu, ti prostori se trebaju reaktivirati“.

Izvor: Al Jazeera