Oglasi

Smijemo se naglas, a jecamo u sebi

Humor u filmovima bivše Jugoslavije uglavnom je crn i često obiluje uvredama na račun drugog i drugačijeg.
Početak sukoba između hrvatskih vlasti i Jugoslavenske narodne armije u filmu Kako je počeo rat na mom otoku predstavljen je u nadasve komičnoj situaciji Kako je počeo rat na mom otoku (screenshoot)

„Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvoja umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako šuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek. Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše“, napisao je svojevremeno Dostojevski.

Međutim, smijeh na prostorima bivše Jugoslavije predstavlja nešto sasvim drugo. On je sredstvo za preživljavanje, koje često uključuje uvrede za drugog i drugačijeg, samo da bi se onaj koji se njim koristi bolje osjećao i uspio da preživi novi dan. U regionu, se dakle, apsolutno sve „prevodi“ u smijeh, jer postratna stvarnost država bivše Jugoslavije ne nudi često razloge od kojih bi čovjek postao „neodoljivo i dobrodušno veseo“. Svaki politički, društveni, sportski, kulturni, tragični događaj, u konačnici postane dio društvenih mreža i novi razlog za smijeh. Takva bjesomučna proizvodnja smijeha često ne podrazumijeva pridržavanje Aristotelovog pravila da je „smiješno samo ružno koje ne nanosi bol i nije pogrdno“.

Sredstvo za ublažavanje ratnih trauma

Umjetnost je oduvijek predstavljala najvjerniji odraz vremena i društva, a u 20. i 21. stoljeću najsigurnije skrovište od stvarnosti, čovjek je pronašao u pokretnim slikama. Nakon stravičnog rata na prostorima bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina, odgovore na mnoga nerazriješena pitanja koja je on ostavio iza sebe, pokušao je ponuditi film, koji je apsolutno dokazao koliko je humor na Balkanu, zapravo, neodvojiv od „crne“ stvarnosti. „Komedija je podražavanje života, ogledalo običaja, slika istine“, napisao je antički rimski filozof Ciceron.

Kada je u pitanju postratna regionalna kinematografija, gotovo da ne postoji „čista komedija“ koja bi trebala da izazove bezazleni smijeh o kojem je pisao Dostojevski, već se ovaj žanr sjedinio sa npr. dramom i ratnim filmom. Humor, je dakle, postao sredstvo za ublažavanje ratnih trauma, mistifikaciju duhova zlokobne prošlosti, te neizostavni pratilac mučne, dramatične i tragične svakodnevnice. Kao najpopularniji sadržaj filmova regionalne kinematografije očekivano se izdvojio rat, koji će u gotovo svakoj zemlji bivše Jugoslavije imati drugačiju filmsku veziju. Ipak, zajedničko za većinu ovih filmskih ostvarenja jeste predstavljanje mentaliteta balkanskog čovjeka koji i u najtežim životnim situacijama (zar nisu sve takve?) pronalazi razlog za smijeh.

Jedan od filmova koji najreprezentativnije oživljava pojam „crni humor“ koji je osmislio teoretičar André Breton 1935. godine kako bi imenovao pod-žanr komedije i satire u kojem je smijeh povezan sa npr. smrću, jeste Oscarom nagrađena Ničija zemlja (2001) bh. reditelja Danisa Tanovića. Nakon što ih sudbina spoji u miniranom „ničijem“ bunkeru u jeku rata, dvojica vojnika (Srbin i Bošnjak) i treći koji leži na mini, između borbe za prevlast i očajavanja, vlastite živote „produžuju“ uz pomoć dobrog-starog balkanskog humora. U filmu koji počinje s replikom „J... me ako ovaj zna gdje nas vodi“ koju izgovara vojnik jedinice izgubljenje u magli, naizmjenično se smjenjuju dramatične i komične situacije, čija je kombinacija svojstvena jedino balkanskim narodima. Negdje između života i smrti, Čiki, Nino i Cera, na složena politička, nacionalna i društvena pitanja odgovaraju humorom te u konačnici besmisao četverogodišnjeg krvoprolića svode na jednu repliku „ko je poč'o rat?“, popraćenu scenama u kojima se vojnici bore za posjedovanje puške, svojstvenim komediji situacije.

S druge strane, jedno od najuspjelijih postratnih ostvarenja hrvatske kinematografije Kako je počeo rat na mom otoku (1996) Vinka Brešana, početak sukoba između hrvatskih vlasti i Jugoslavenske narodne armije predstavljen je u nadasve komičnoj situaciji u kojoj major Aleksa prijeti da će dići u zrak sladišta eksploziva u vojarni. Uz pomoć muzičko-umjetničkog programa, njegovi prijatelji, komšije, poznanici, će pokušati sve kako bi ubijedili Aleksu da se preda, a vrhunac ove, inače, tragične situacije postavljene u komično ozračje, predstavlja scena u kojoj Aleksu na predaju poziva supruga: „Aleksa, vrati se doma! Skuvala sam ti paštašutu!“.

Nerazlikovanje tragičnog od komičnog

Spremnost balkanskih naroda na humor i beskonačnu potrebu za smijehom, u jednoj od najtežijih situacija koje poznaje čovječanstvo – ratu, dokazuje i film Lepa sela lepo gore (1996) Srđana Dragojevića uz kojem su najstrašniji zločini poput brutalnog ubijanja i paljenja privatne imovine, popraćeni komičnim replikama i situacijama. Ipak, ovo ostvarenje će, prije svega, poslužiti kao primjer mistifikacije duhova zlokobne prošlosti, pa će u njemu npr. srpski četnik imena Viljuška (Milorad Mandić) biti predstavljen kao iznimno duhovit i šarmantan lik koji mecima, namijenjenim neprijatelju, daje muslimanska imena: Safet, Idriz..., što, naravno, svjesno ili nesvjesno vrijeđa veliki broj muslimanskih žrtava iz proteklog rata.

Tradicija ispreplitanja sumorne stvarnosti i humora, bit će nastavljenja u i filmskim dramama, u kojima se obrađuje postratno, tranzicijsko društvo, bez perspektive i budućnosti (Gori vatra i Ljeto u zlatnoj dolini iz BiH, Oprosti za kung fu i Sve džaba iz Hrvatske, Rane i Bure baruta iz Srbije). Iako ne najreprezentativnije, ali svakako ostvarenje koje uvjerljivo predstavlja smrt i samoubistvo iz komične perspektive balkanskog čovjeka, jeste crnohumorno osvarenje Smrt čovjeka na Balkanu (2012) Miroslava Momčilovića, autora filmova Sedam i po i Čekaj me, ja sigurno neću doći. Nakon što usamljeni kompozitor Matić izvrši samoubistvo ispred web-kamere svoga računara, zaintrigirane zvukom pucnja, u njegov stan dolaze prve komšije. Poslije početnog tugovanja, oni postepeno zaboravljaju da je pored njih mrtav čovjek i nastavljaju svakodnevne radnje koje su obavljali prije nego što su začuli pucanj.

Nastavljaju da piju, jedu, igraju šah, pokušavajući da se sjete imena nesretnog komšije. Čekajući hitnu pomoć i policiju koja nikako ne stiže, komšije nesvjesno otkrivaju svoju istinsku prirodu (balkansku) koja više uopšte ne razlikuje tragično od komičnog, tugu od smijeha. Film Miroslava Momčilovića je znasovan na istinitiom događaju o smrti čovjeka u Srbiji koja se desila tokom igranja stolnog tenisa. Naime, dok je čovjek mrtav ležao na podu, a Hitna pomoć odlagala svoj dolazak, prvi svjedoci su nastavili iznenada prekinuti meč. Zbog toga, Smrt čovjeka na Balkanu nije ostvarenje o kompozitoru Matiću, već o komšijama s kojima je živio, o balkanskom narodu i njegovom doživljaju smrti.

Smiješno je sve što je pogrdno i što nanosi bol

S vremenom, na prostorima bivše Jugoslavije, nisu bili duhoviti samo pojmovi poput rata i smrti, već je humor umjesto „crni“ dobio pridjeve poput: „homofobni“, „seksistički“, „ksenofobni“, „netolerantni“, uz usavršavanje i nadogradnju nacionalnih i religijskih stereotipa i predrasuda. Ostvarenje koje je na jednom mjestu okupilo sve spomenute oblike balkanskog humora, jeste jedan od najgledanijih filmova regionalne postratne kinematografije, Parada (2011) Srđana Dragojevća.

Kao povod za smijeh gledateljima su ponuđeni stereotipni prikazi Bosanca, Hrvata, Srbina i Albanca, koji će istovremeno vrijeđati jedne, a nasmijavati druge. Tako je npr. Albanac prikazan kao karikatura sklopljena od ustaljenih stereotipa koji ovaj narod definišu kao dežurne krivce koji se bave iznudom, ucjenom, prevarom. Također, gotovo svi likovi koji predstavljaju određenu naciju posjeduju i fizička obilježja – Bošnjaka i Albanca definišu bijele kape tzv. bjelice, koje muslimani nose tokom namaza, Hrvata katolički križ, uz nacionalne različitosti – slovo „U“, te „Ljiljani“.

S druge strane, muškarci na Balkanu su ovome filmu prikazani kao dvije krajnosti – nježni, strašljivi homoseksualci koji prate modu, te macho nasilnici homofobnog i seksističkog pogleda na svijet. U ovome slučaju humor proizilazi iz samog odnosa između tradicionalnog prikaza balkanskog muškarca i savremene verzije homoseksualca, koji obiluje komičnim i duhovitim situacijama (npr. mačo muškarac se plaši spavati pored homoseksualnog), što svakako pojednostavljuje probleme s kojim se susreće LGBT zajednica na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, Parada je jedno od najgledanijih ostvarenja regionalne kinematografije u protekloj deceniji, što dokazuje da se drugi i drugačiji na Balkanu može prihvatiti samo uz pomoć stereotipa i predrasuda.

Kao najpopularniji medij u ovome dijelu Evrope, film će još jednom dokazati da je narodna poslovica „udri brigu na veselje“ najtačnija definicija balkanskog mentaliteta, koja olakšava suočavanje sa stvarnošću, ali i kreira lažnu sliku radosti, zadovoljstva i sreće. Jer, „balkanski čovjek“ će učiniti apsolutno sve da pobjegne od činjenične realnosti, pa makar ona bila rat, smrt ili homoseksualizam.

Izvor: Al Jazeera   

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.