Smijemo li se rukovati sa (ratnim) zločincima i dikatatorima

Piše: Christopher R. Hill

Kada sam 2005. godine bio glavni pregovarač na pregovorima o sjevernokorejskom nuklearnom programu, na kojem je učestvovalo šest država, pogledao sam upute koje sam primio na prvom sastanku, banketu koji je organizirala Kina, a kojem je prisustvovala i sjevernokorejska delegacija. Ako se bude nazdravljalo (što nije neobično za kineske bankete), ja se nisam trebao pridružiti. Očito se od mene očekivalo da sjedim skrštenih ruku, namršten, dok svi ostali ne okrenu leđa stolu. Kasnije, kada sam posjetio Sjevernu Koreju prvi put, rečeno mi je da se ne smiješim svojim domaćinima. Očigledno su od mene očekivali samo ljutite poglede.

Donald Trump je očigledno modificirao te instrukcije. Zapravo, s beskrajnom hvalom liderstva Kim Jong-una, zatim nespretnim improviziranim pozdravom jednog od Kimovih generala i odobravanjem svega sjevernokorejskog (posebno potencijala za razvoj nekretnina na plaži), Trump je gotovo napustio svako pretvaranje da SAD promovira širi set vrijednosti. Ali, iako je Trump možda pretjerao, ideja da američka delegacija treba sjediti s netaknutim čašama tokom zdravice također šalje pogrešnu poruku.  

Holbrookova strategija rukovanja

U septembru 1995. godine, tokom posljednjeg mjeseca rata u Bosni, američka delegacija na mirovnim pregovorima, koju je predvodio pomoćnik državnog sekretara Richard Holbrooke, stigla je u Beograd, na pregovore sa srbijanskim diktatorom Slobodanom Miloševićem. Prema Miloševićevim riječima, on nije mogao natjerati bosanske Srbe da povuku svoje teško naoružanje i okončaju četverogodišnju opsadu Sarajeva. On je pitao Holbrookea da se sastane s liderima bosanskih Srba Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koji su obojica osuđeni za ratne zločine. Holbrooke je pitao gdje su oni. “Tamo, u onoj vili“” odgovorio je Milošević. “Mogu li ih pozvati?”

Holbrooke je užurbano doveo našu delegaciju na brzi dogovor. “Trebamo li se sastati s njima?”, upitao me.  “I, ako se sastanemo, trebamo li se rukovati s njima?” Misleći na stotine hiljada Sarajlija – od kojih su mnogi ubijeni ili izgladnjeli zbog kontinuirane opsade – odgovorio sam: “Rukujte se s njima i dajte da ovo završimo i idemo kući.” Tako smo i uradili. Sutradan je prekinuta opsada Sarajeva.

Bez obzira da li rukovanje pomaže ili ne, pregovaranje i rukovanje sa stisnutom pesnicom nema mnogo uspjeha. Tokom ovogodišnjih Zimskih olimpijskih igara u Pyeongchangu, potpredsjednik Mike Pence trebao se sresti sa sjevernokorejskom delegacijom. Možda da sebi pokrije leđa u domovini, Pence je prije sastanka iznio tadašnje problematične tačke pregovora. Sjevernokorejci su odmah otkazali susret, kao da su pitali: “U čemu bi onda bila poenta?”

Kako se (ne) riješiti Malikija

Tokom perioda kada sam se bavio pregovorima sa šest učesnika, izbjegavao sam dodavati svoj glas uvredama protiv Sjevernokorejaca. Znao sam da ću ih uskoro – obično svake druge sedmice – morati opet vidjeti, i iako bi mi agresivna energija mogla pomoći u Washingtonu, ne bi mi pomogla u ratnoj zoni, gdje je moj posao da pregovorima odagnam nuklearne ambicije Sjeverne Koreje. Velika je razlika pričati oštro na televiziji i kada preko puta vas sjede Sjevernokorejci. Direktna diplomatija je ozbiljna metoda za ozbiljan ishod. Poziranje sa distance nije dio diplomatije.

Ponekad je jezik tijela teško ispravno razumjeti. Kada sam bio američki ambasador u Iraku, uputstva koja sam dobijao od Washingtona rijetko su dolazila sa srazmjernom odgovornošću za rezultat. Rečeno mi je da je moj posao da pomognem iračkoj opoziciji da se riješi tadašnjeg premijera Nurija al-Malikija. Američki zvaničnici su se dičili svojom pojačanom opakošću u vašingtonskim salama za sastanke, kao srednjoškolci koji prave nered u svlačionicama prije važne utakmice. Ali kada su zaista izašli na teren i sreli se s Malikijem, nisu mu dali nikakav razlog da pomisli da mu žele bilo šta osim najboljeg.

Sjedio bih na takvim sastancima posmatrajući Malikija koji me gleda, pitajući se zašto sam ga ranije upozorio da američka vlada ima sve manje strpljenja za njegovu atuokratsku vladavinu i na ozbiljne posljedice. Posjetitelji iz Washintona su u međuvremenu iznosili stavove tako suptilne i iznijansirane da je Malikiju trebao uređaj za dekodiranje da bi shvatio njihovo stvarno značenje.

Diplomata mora biti svrsishodan

Svaki diplomata mora biti svrsishodan u pregovorima u ime svoje države, što znači biti jasan o željenom ishodu i najboljem načinu da se on postigne. U Singapuru pitanje je bilo sjevernokorejski nuklearni program. Ništa drugo nije bilo važno.

Vrijeme će pokazati da li Sjevernokorejci uzvraćaju Trumpovu navodnu naklonost njima. Kim je napravio mali ustupak i vjerovatno je bio iznenađen kada je, po prvi put ikad, američki predsjednik prihvatio odmah navodnu sjevernokorejsku zabrinutost zbog združenih američkih vojnih vježbi s Južnom Korejom (za koje Sjevernokorejci znaju da su defanzivne). To je bio prevelik ustupak i – na ovaj ili onaj način – morat će ga povući. Okvir za mir i sigurnost koji uključuje sve strane na koje direktno utječe – Južnu Koreju, Japan, Rusiju i Kinu – morat će biti osmišljen.

Slično tome, stanje ljudskih prava u Sjevernoj Koreji, jedno od najgorih na svijetu, morat će biti uzeto u budućnosti – možda, kako sam signalizirao tokom šestostranačkih pregovora, kao komponenta eventualnih diplomatskih odnosa. Ali, za sada, sjevernokorejski nuklearni program mora biti prioritet svakog pregovaračkog plana. Da li će Trumpov pristup zaista djelovati sa Sjevernom Korejom zavisit će od diplomatije koja će uslijediti nakon sastanka u Singapuru. Na tebe je red, državni sekretaru Mike Pompeo.  

(Christopher R. Hill je bivši američki pomoćnik državnog sekretara za istočnu Aziju, glavni savjetnik za globalnu uključenost i profesor prakse u diplomatiji na Univerzitetu u Denveru.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate