Slobodan Tišma: Vojvodina je izgubila identitet

Umjetnost je neka vrsta pribježišta, kaže Tišma (Ustupljeno Al Jazeeri)

Književnika, pesnika, muzičara i konceptualnog umetnika Slobodana Tišmu možemo slobodno nazvati jednim od ne baš brojnih kultnih ličnosti i ikona glavnog grada Vojvodine Novog Sada. Kada biste osamdesetih spomenuli njegovo ime bilo gde na prostoru bivše Jugoslavije, svi oni – a takvih nije bilo malo – koji su pratili domaću rokenrol scenu pomislili bi na popularne bendove Luna i La Strada, kojima je Tišma bio frontmen i duhovni vođa. Kada su došle devedesete, Tišma je odlučio da se povuče na marginu društva, da piše poeziju, književnu kritiku, a onda i prozu. Njegove knjige hvali stručna javnost, ali i posvećena publika, da bi svetla velikih reflektora ponovo pala na njega 2012, kada dobija NIN-ovu nagradu za roman Bernardijeva soba.

Osim Bernardijeve sobe, Tišma je objavio i romane Quattro stagioni i Grozota ili…, potom proznu zbirku Urvidek, kao i knjige poezije Marinizmi i Vrt kao to. Roman Grozota ili…, koji je ove godine ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, govori, između ostalog, i o temama ne baš mnogo popularnim među piscima u Srbiji, kao što su ratni zločini devedesetih i genocid u Srebrenici. “U romanu nisu tematizovani sami događaji u Bosni nego upravo ta nemoć da se nešto učini, da se to spreči”, reći će Tišma.

O Tišmi, njegovom neobičnom liku i delu, novinarka Brankica Drašković snimila je dokumentarni film Maske, a pre nekoliko godina objavljena je i biografija grupe Luna pod nazivom Ogledala Lune.

  • Teško je razgovor početi, a mimoići pitanje o pandemiji korona virusa. Kao pripadnik 65+ generacije u Srbiji, proveli ste mnogo vremena u kućnom karantinu. Kako ste iskoristili, odnosno provodili to vreme?

When You Walk in the Room! Setio sam se hita iz šezdesetih liverpulske grupe The Searchers. Bio sam jako nervozan, hodao sam po sobi, gore-dole. Navikao sam da se šetam svaki dan pet-šest kilometara po gradu. Nisam mogao ništa da čitam, ali sam posle izvesnog vremena nastavio sa dopisivanjem poslednjih stranica novog romana. Pošto stanujem u prizemlju, seo bih u prozor i sunčao se uz slušanje Palestrininih moteta. Prolaznici i komšije su verovatno mislili da sam poludeo.

  • Bilo je i to jedno potpuno drugačije civilizacijsko iskustvo, koje podseća na negativne utopije: tzv. socijalna distanca, virus koji se nekontrolisano širi, ljudi sa maskama na ulicama, lekari koji nam se dramatičnim glasom obraćaju sa TV-a, političari koji pokušavaju da iz svega ovog izvuku profit… Kako je to sve na Vas uticalo i da li nešto od toga može da bude interesantno za umetničko transponovanje?

Već spomenuti roman Astal tiš riba friš završava se opisom aktuelne situacije: klaustrofobija, strah od KOVID-bolnica, opšte nepoverenje, etički problem. Postavlja se pitanje da li pobeći nekud, na primer, na Frušku goru i sakriti se, ili se predati zdravstvenom osoblju, tj. vlastima, u koje nemam poverenja. Ipak je, kada je reč o pisanju, potrebna izvesna vremenska distanca da materijal sazri. Ja sam ovog puta malo požurio, ali to je samo kraj romana, nekoliko stranica.

  • Vaš roman Bernardijeva soba dobio je početkom 2012. prestižnu NIN-ovu nagradu za roman godine, a ove godine Grozota ili… ušla je u njen najuži izbor. Ovogodišnju NIN-ovu nagradu pratila je prilično velika “frka”. Jedna grupa književnika oštro je protestovala zbog rada žirija i odlučila da je bojkotuje ubuduće. Kako gledate na te događaje?

Vrlo smešno! Žiri ti ne da nagradu i ti ga onda optužiš da nije objektivan ili da je ideološki motivisan. To nema veze s mozgom. Reč je o grupi pisaca koji gotovo svake godine pišu roman da bi konkurisali za nagrade koje verovatno neće dobiti. Bilo bi im bolje da malo temeljnije pristupaju poslu. Ne može se pisati dobro ako se svake godine izbacuje roman. Pisac treba da živi sa romanom, da se situira u tekstu i da se teško od njega rastane. Ovako samo ga isprdne, da izvinite na izrazu, i ‘ajd na pijacu. Može se roman napisati i za četiri ili pet meseci, ali to se događa jedanput u životu. No, ta je ujdurma izvesno bila i politički motivisana protiv jednog nezavisnog nedeljnika kakav je NIN. Dovoljno je samo da vidite ko predvodi potpisnike. Ali svako ko gubi ima pravo da se ljuti; moram imati i malo razumevanja, teško je bez nagrada.

  • Koliko pratite aktuelne političke i društvene događaje? U kojoj ste meri odabrali unutrašnji azil pred stvarnošću, za koju će mnogi reći da je grozomorna?

Gade mi se patrijarhalni stereotipi kao što su otadžbina, nacija, vera. Ja sam apatrid, moja zemlja više ne postoji. Bio sam Jugosloven i to sam i ostao. Taj unutrašnji egzil nije moj izbor, on je moja realnost, nešto što se po prirodi stvari nametnulo i ja tu ne mogu ništa. Živim kao u Aricijskom vrtu, zagrobni život. To je moja građanska situacija. Sa druge strane, svaki umetnik po definiciji ima svoj unutrašnji egzil, svoju nezavisnost od bilo čega i bilo koga, tako da mi to olakšava život. Živim pre svega kao umetnik i umetnost je neki realan prostor u kojem se prevashodno krećem. Sve ostalo je manje stvarno i manje važno. Ja sam napisao roman Grozota ili…, koji je situiran u devedesete godine, ali i u sadašnje vreme i sam naslov govori u kakvom vremenu živim, tj. kako ga ja doživljavam.

  • Spomenuli ste Vaš poslednji roman. U njemu govorite o našoj neposrednoj, traumatičnoj prošlosti, ratu devedesetih i, konkretno, genocidu u Srebrenici. Šta za Vas kao umetnika, ali i kao čoveka znače devedesete – ratovi, zločini, beznađe…
Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pre svega znači grižnju savesti, a grižnja savesti je surogat patnje, vrlo razblažena patnja. Videli smo šta se događa, a da li smo bili u stanju to da sprečimo? Teško, tako da ostaje samo osećanje stida i sramote. U romanu nisu tematizovani sami događaji u Bosni nego upravo ta nemoć da se nešto učini, da se to spreči. Inače, sama sućut žrtvama ne znači ništa, one nemaju ništa od našeg saosećanja, njihov bol se diže do neba. Pišući, pokušao sam da se izložim, da prikažem svoju sramotu, svoju ljudsku mizeriju. Da li je to i neka vrsta počasti žrtvama, ne znam, teško je reći. Glavni lik čak jednog trenutka razmišlja da ode u te rajske predele istočne Bosne i da samo legne ispod neke bukve i umre. Zločin je apsurd, sama činjenica da su ubijani očevi sa maloletnim sinovima, koje nisu mogli da zaštite, a da su to činili ljudi koji se krste sa tri prsta. Da li ima nečeg užasnijeg?

  • Opisujući Vojvodinu, odnosno “nepostojeću zemlju Panoniju”, u romanu ste zapisali rečenicu: “Svi koji su poginuli u Bosni slili su se ovde i sada kao utvare tumaraju ravnicom bez cilja”. Mogu li ovi prostori, možemo li mi kao pojedinci da idemo dalje ako dostojanstveno ne sahranimo mrtve?

Vojvodina je veoma loše prošla u raspadu Jugoslavije, uništena je, izgubila je identitet. Ona je još samo zona, neki međuprostor. Sačuvala je ime iako su mogli i to da ukinu. Nemam ništa protiv ljudi koji su došli ovamo, nisam nikakav ksenofob, ali šta su svi ti doktori, pravnici, profesori, koji prodaju voće i povrće danas na Futoškoj pijaci? Izgubili su suštinu, oni su senke onih ljudi koji su nekada živeli u svojim lepim gradovima i koji su tamo radili svoje ozbiljne poslove. Kasnije je došao drugi talas, ali to nisu nikakve senke. Čak su suviše stvarni, toliko da je to pomalo neprijatno, ali o tome je bolje ćutati. Dovoljno je samo pogledati ko danas stanuje u ekskluzivnom novosadskom naselju Kraljev park, pa će vam sve biti jasno. Dostojanstveno sahraniti žrtve podrazumeva prihvatanje krivice, jedino tako je moguć preobražaj i pomirenje, ali to se ovde neće desiti nikada. Važno je sam zakopati žrtve što dalje od našeg atara da nas ne podsećaju na zlodela. Međutim,potiskivanje nije nikakvo rešenje, u podsvesti će to uvek biti prisutno i trovaće. Ali ko danas još razmišlja o dostojanstvu?

  • Vi ste jedna od ikona Novog Sada. Istovremeno je Vama ovaj grad i velika insipiracija. Kako Vam on danas izgleda? Prilično se promenio u odnosu na šezdesete, sedamdesete i osamdesete, koje Vi često tematizujete…

Ne prepoznajem ga. Jasno je da je doživeo urbanističku katastrofu. Gradi se bez ikakvih arhitektonskih kriterijuma. Važno je samo zagraditi kvadrate i prodati. O svemu odlučuje velikosopstvenički interes, mi Novosađani ne odlučujemo o tome, niko nas ništa ne pita. Inače, te poslove vode ljudi sa strane, koji tek povremeno navrate da vide kako ti poslovi napreduju. Dovoljno je samo pogledati centar grada. Ali, ja to i ne primećujem. Moj Novi Sad je Urvidek, grad koji je potonuo na kulisama večne večeri. Sve moje priče su situirane u pedesete, šezdesete godine prošlog veka. Novi Sad je tada bio manji, ali imao je neku suštinu, nešto autentično. Sada je to izgubio, pretvorio se u neko mesto kakvih ima mnogo širom istočne Evrope. No, možda se to meni samo tako čini?

  • Na roman Grozota ili… čekali smo osam godina. Pomenuli ste da završavate novi roman, koji ste pisali uporedo sa Grozotom. Možete li nam reći o čemu je reč u neobjavljenom romanu Astal tiš riba friš?

Taj roman sam počeo da pišem pre dve-tri godine, dakle, nastajao je jedno vreme uporedo sa Grozotom. Bavi se relativizacijom naracije i identiteta, jer je to uslov demokratskog ponašanja u realnom političkom prostoru. Ovo je, inače, citat hrvatske filozofkinje Ane Tomčić. Naracija je neka vrsta istorijskog diskursa, a identitet je religijski, vertikala i horizontala, krst od kojeg se treba sklanjati. Što je naracija teža i šokantnija, to je zanimljivija. Identitet uvek prelazi u autoritet, Bog-otac, zli demijurg, dakle, tiranija i ropstvo. Ništa nam to nije potrebno, ali živeti izvan istorije je užasno dosadno, Raj je dosadan, a živeti bez identiteta je strašno, biti niko i ništa. Imao sam ta iskustva kao mlad čovek, jedva sam se izvukao. Kako god okreneš, teško je živeti. Umetnost je neka vrsta pribežišta. U Grozoti sam pokušao da izbegnem etičke i estetske propozicije, da izbegnem kanon, jer mi se čini da ovaj novi realizam, koji je veoma aktuelan u savremenoj prozi, često izgleda bajato, nema svežine, pretežak je u svojoj ozbiljnosti. A lakoća je sve, kako je Niče tvrdio. Iako sam pisao o nekim tzv. groznim stvarima, pokušano je da se uverljivost postigne brzinom pripovedanja i lakoćom, tj. neinsistiranjem na detaljima. Dakle, nije u pitanju nikakav realistički prosede nego pre transvestija, bitan je jezik, intonacija. Nekim kritičarima to se apsolutno nije svidelo. Nađa Bobičić je u Betonu napisala da je Grozota totalan promašaj i da se ništa drugo nije ni moglo očekivati s obzirom na jezički pristup temi srebreničkog zločina. A to uopšte nije tema.

  • Za kraj da se podsetimo i Vaših drugih umetničkih lica. Vi ste i muzičar, frontmen kultnih bendova Luna i La Strada, pesnik, konceptualni umetnik… U kojoj ste se oblasti najviše ostvarili, odnosno gde se osećate najviše kod kuće?

Ne vidim sebe kao nekog ozbiljnog pisca. Nisam zadovoljan svojom prozom, mnogo je tu traljavosti, zanat mi je uvek bio slabija strana, samouk sam, amater. Sa druge strane, uvek sam bio sklon eksperimentu, tako da je taj spoj rezultirao neskladom, čak nakaradnošću. Ipak, nešto najbolje što sam stvorio je nekoliko pesama La Strade, na primer, “Usamljeni vozač”, “Nečujni hod stranca” ili “Okean u suton”. U krajnjoj liniji, ja nisam ni muzičar ni konceptualista ni pesnik. Ja sam neko ljudsko biće, paleolićanin, crnac pod noćnim nebom osutim zvezdama, u univerzumu, u nepojmljivom prostoru i vremenu, u trenutku večnosti.

Izvor: Al Jazeera