Slagalica smrti

Piše: Snježana Mulić-Softić (Sarajevo)

Zeničanka Irena Pajić-Marić imala je, kažu, glas anđela. Bila je profesorica muzike, humanitarka, članica nekoliko vokalnih grupa, solistička podrška bh. predstavnika na Eurosongu… Umrla je 23. novembra prošle godine u 35. godini.

Samo mjesec prije toga, bila je njena svadba.

“Na vjenčanju, tog 21. septembra, moja kćerka je sve vrijeme pjevala i svojim božanskim glasom zabavljala goste”, počinje priču njen otac Radomir Pajić.

Napadi gušenja koje je dobila u julu prošle godine, a koje su joj u ambulanti, a potom i u Kantonalnoj bolnici u Zenici, u početku sanirali injekcijama apaurina, s obrazloženjem da je uzbuđena pred vjenčanje, izgledali su isuviše bezazleno da bi iko živ pomislio da je oni vode do zadnje stanice.

Njeni roditelji, Anica i Radomir, danas smatraju da su za to isključivo krivi ljekari u Zenici i Sarajevu.

Svoje sumnje nisu iznijeli klinikama na kojima se liječila, niti su slučaj prijavili sudu, za što imaju svoje razloge i opravdanja, ali ih je tragična priča o mladoj Sarajki Selmi Hajdarević, koja je umrla početkom januara i čiji su roditelji, zbog sumnje u nesavjesno liječenje, podnijeli krivičnu prijavu protiv šest ljekara Kliničkog centra u Sarajevu (KCUS), ponukala da u javnost iznesu svoju muku.

Borba sa vjetrenjačama

“Ireni više ne možemo pomoći, ali javo iznošenje ovakvih slučajeva trebalo bi da pomogne svima onima koji se jednog dana nađu u sličnoj situaciji”, kaže otac pokojne Irene, koji smatra da bi tužba bila kao borba sa vjetrenjačama.

“Malo ko se to ovdje usudi, jer unaprijed zna da će biti teško bilo šta uraditi. Ljekari štite jedni druge i mislim da mi nemamo tako obrazovane medicinske vještake i advokate koji bi se mogli s njima uhvatiti u koštac. A da i ne spominjem koliko bi to koštalo, i to ne samo novca nego i vremena i živaca”, kaže Radomir.

Dok pokušava povezati riječi koje mu prekidaju česti uzdasi i suze, prisjeća se zadnja tri-četiri mjeseca u kojima je njegova kćerka prošla faze od “zdrave, sretne i perspektivne mlade žene, preko osobe koja ima povremene, naizgled bezazlene zdravstvene probleme, pa do vještačke kome i na kraju – smrti”.

Ljekari su uporno htjeli dokazati da je Selma dovedena na kliniku u teškom stanju, što apsolutno nije istina. Samo noć prije nego će pasti u komu, ona bila potpuno zdrava mlada djevojka, kaže njen otac. 

Irenini roditelji kao prvu u nizu osumnjičenih za nesavjesno liječenje njihove kćerke navode dr. Ferihu Čolaković, sa Odjeljenja za hematologiju Kantonalne bolnice u Zenici.

“Za vrijeme prvih napada gubitka daha Irenu je vodila dr. Čolaković. Ona ni u jednom trenutku nije rekla da je u pitanju ozbiljna bolest, pa ni kada je mojoj kćerki dijagnosticirana trombocitopenija, bolest koju karakterizira niska razina trombocita. Irenini trombociti su pali ispod 50, a za normalno funkcioniranje čovjeku je potrebno više od 150.000”, priča njen otac i dodaje da su joj tri puta snimali pluća i svaki put rekli da su potpuno zdrava.

Kada je njegova kćerka prvi put hospitalizirana, kaže da ju je dr. Čolaković pustila kući: “Rekla joj je: ‘Irena, ti si dobro, nema potrebe da ostaješ u bolnici, haj’ ti kući, a ja idem na godišnji odmor.’ Ali, od toga nije prošlo ni dan-dva, a Irena je ponovo dobila gušenje i završila u bolnici. No, tada ju je primio mladi ljekar – dr. Adnan Bureković, koji nam nije dao Ireninu medicinsku dokumentaciju, kazavši da to za to nema dozvolu dr. Čolaković.”

Narodsko i laičko objašnjenje dijagnoze

Menadžment Kantonalne bolnice u Zenici, međutim, odbija sve ove tvrdnje i ističe da im se “roditelji Irene Pajić-Marić nisu obraćali, u smislu da su podnosili žalbu ili primjedbe koji bi se odnosile na liječenje pacijentice, niti su podnosili zahtjev za izuzimanje medicinske dokumentacije”.

Krajem septembra, Irena je upućena na liječenje u Sarajevo, na Jedinicu intenzivne internističke terapije (JIIT) pri KCUS-u, gdje Pajićima prvih sedam dana niko ništa nije govorio: “Jednom su nam rekli da je naša kćerka van životne opasnosti, a drugi put da ne znaju šta joj je.”

Porodica je potom pokrenula veze u klinikama od Srbije, preko Velike Britanije, pa do Australije i Tasmanije, gdje su tamošnjim ljekarima slali kćerkine medicinske nalaze. Ti ljekari su, navode, Pajiće ohrabrili i dali im nadu, kazavši da je riječ o izlječivoj bolesti, pogotovo za tako mladu osobu.

Međutim, nada je brzo ugašena.

“Samo smo je jednog dana našli uspavanu. Kako je tad zaspala, više se nije probudila”, govori kroz suze Irenin otac, dok majka dodaje: “Mi smo im vjerovali, a oni su ubili naše dijete. Pustili su je samu da umre, što se vidi iz otpusnog lista, na kojem piše da je umrla u nula sati i nula minuta. Pa, ko će povjerovat u to?”

Za dvije godine 56 prijava za nesavjesno liječenje

Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTS), u Bosni i Hercegovini je od 2011. do 2013. podneseno 56 prijava protiv nesavjesnog liječenja, izdato 27 naredbi o provođenju istrage, te podignuto sedam tužbi.
U 2013. je, prema istom izvoru, u Općinskom sudu u Bihaću donesena jedna osuđujuća presuda, dok su u Zvorniku i Banjoj Luci podnesene dvije prijave i obje su bile oslobađajuće.

U Bosni i Hercegovini, koliko god postoji nivoa vlasti, toliko postoji i ljekarskih komora kojima pacijenti mogu poslati svoje primjedbe i žalbe, dok se komore na entitetskom nivou tim pitanjima ne bave. Pa iako je ta oblast definirana njihovim pravilnicima i imaju Komisiju za medicinsku etiku, odnosno Sud časti. Predsjednik Ljekarske komore FBiH dr. Harun Drljević kaže da se komora na tom nivou ne bavi žalbama pacijenata nego evolucijom stručnog “štiva” u ovoj oblasti.

U izjavi JIIT-a, koje je potpisala Služba za odnose s javnošću UKCS-a, opovrgavaju sve navode o nesavjesnom liječenju i kažu da je “pacijentica bolovala od rijetkog i brzoprogredirajućeg oblika oboljenja ‘primarni antifosfolipidni sindrom sa plućnom fibrozom’, koje po svojoj prirodi završava smrtnim ishodom, da je primljena u izrazito teškom stanju plućne insuficijencije, koje je zahtijevalo mehaničku ventilatornu podršku te da su tokom postavljanja dijagnoze i provođenja tretmana primijenili sve dostupne i propisane mjere i metode, u skladu sa svjetskim smjernicama”.

No, ono što oca pokojne Irene najviše boli je, kaže, neljudski odnos nekih ljekara sa JIIT-a.

“Doktorica Ira Tančica mi je nekoliko puta rekla da od Irene nema ništa, da je gotova, čak mi je govorila i da odem u mesnicu i kupim joj nova pluća. Jednom sam je, pošto je tu bila moja supruga, molio da pred njom ništa ne govori – sklopio sam ruke u znak molbe, a doktorica ih je grubo odgurnula i glasno ponovila isto. Čak je, kad me je nazvao ljekar iz Klinike Bežanijska kosa, kome sam slao DVD-ove sa nalazima, otela moj mobitel iz ruke, jer je znala s kim razgovaram, i rekla: ‘Irena je gotova, šta se vi petljate, niko joj više ne može pomoći.'”

Na ovu optužbu iz Službe za odnose s javnošću KCUS-a, za Al Jazeeru je rečeno da je to “posljedica pogrešne interpretacije pokušaja da se ‘narodnim jezikom i laički’ opišu promjene na zahvaćenom organu”.

Pajići, iako neće uložiti žalbu ili prijavu, spremni su, kažu, svjedočiti pred bilo kojim sudom – ako ih neko pozove kao svjedoke u slučajevima prijava nesavjesnog liječenja.

Rovovski rat na KCUS-u

Sarajevski bh. književnik Hadžem Hajdarević i njegova supruga – odlučili su drugačije. Podnijeli su krivičnu prijavu protiv ljekara Avdulaha Hasanagića, Mersada Baručije, Kenane Aganović, Ademira Hadžismailovića, Adnana Kapidžića i Eldina Burazerovića zbog “nesavjesnog liječenja koje je prouzročilo smrt njihove 25-godišnje kćerke Selme”.

Njihova je kćerka, piše u prijavi, nakon što su je iz Hitne pomoći poslali na KCUS, satima čekala na intervenciju koja bi joj spasila život – u pola šest ujutro CT je pokazao krvarenje u mozgu, magnetna rezonanca urađena je sat i po kasnije i pokazala je hematom i pojačano krvarenje, a tek šest sati nakon uspostavljanja dijagnoze zatražen je dolazak ljekara sa Intenzivne internističke terapije. Međutim, ni on nije došao odmah, nego nakon više od pola sata od poziva, kada je djevojka već pala u komu. Mjesec dana nakon toga je umrla.

“Selma je, zapravo, dva puta umrla. Tog dana kada smo je tek doveli na kliniku i kada su joj otkazali srce i moždane aktivnosti, pa su joj uradili reanimaciju i uspostavili rad srca, i mjesec dana kasnije, kada je sve stalo”, kaže njen otac Hadžem.

Doktorica Ira Tančica mi je nekoliko puta rekla da od Irene nema ništa, da je gotova, čak mi je govorila i da odem u mesnicu i kupim joj nova pluća, priča Irenin otac.

Tvrdi da je pokraj nje, kada joj je na KCUS-u pozlilo, bila samo stažistkinja koja je “očajnički molila da neko pomogne” te da su na klinici uradili sve kako bi složili “slagalicu smrti”.

“Oni su uporno htjeli dokazati da je Selma dovedena na kliniku u teškom stanju, što apsolutno nije istina. Samo noć prije nego će pasti u komu, ona je bila potpuno zdrava mlada djevojka. Nama, čak, tih prvih sedam dana, niko nije ništa govorio – ni mukajet. U svemu ovome jedini koji je pokazao ljudsko lice bio neurohirug dr. Kemal Dizdarević, kojeg smo mi naknadno uključili u proces liječenja, a kojem je na kraju, nakon što smo podnijeli prijavu, prijećeno i smrću”, priča Hajdarević.

Dr. Dizdarević također je iznenađen smrtnim ishodom Selme Hajdarević. Kaže da u devet od deset ovakvih slučajeva pacijenti budu izliječeni i vraćeni kući “na svojim nogama”.

Hajdarevići su u krivičnoj prijavi napisali da do smrti njihove kćerke ne bi došlo da su ljekari odmah pristupili liječenju, što je KCUS kategorički odbacio na konferenciji za štampu.

“Nema dana u kojem ne zaplačem, ali ja neću stati. Znam da Selmi više ne mogu pomoći, ali ovo je pitanje morala, pitanje obaveze i odgovornosti”, kaže njen otac.

I Hajdarevići su, kao i Pajići, mislili da je njihovo dijete u pravim rukama i na sigurnom.

No, iza ove potresne priče, Hajdarević ne vidi samo ljekarsku nemarnost i nesaosjećajnost, nego i još nešto puno gore.

“Na KCUS-u vodi rovovski rat do istrebljenja – rat između SDA i SDP-a. Nije tu problem korupcija, nego problem neznanja, problem nestručnosti… Te stranke bi da po svaku cijenu gore drže svoje ljude, bez obzira na kompetenciju, na znanje, vještinu, ljudskost, moral… A zbog svega toga, svih tih previranja, nažalost, ispaštaju pacijenti”, navodi Hajdarević.

Svaka prijava i žalba, ustvari, trebala bi polučiti preispitivanje, popravljanje stanja, konsolidaciju redova, ali to u slučaju KCUS-a nije tako.

“Ja sam mislio da će oni ovu prijavu koju smo podnijeli prihvatiti kao šansu da počiste ispred svojih vrata. Ali ne, oni su zauzeli takav odbrambeni stav kao da su najbolji na svijetu”, priča Hajdarević, napominjući kako je KCUS hitno nakon toga sazvao sjednicu i vanrednu konferenciju za štampu na kojoj je odbacio bilo kakvu odgovornost za smrt njegove kćerke.

U izjavi za medije iz KCUS-a su saopćili i to da se “smrti pacijenata svakodnevno dešavaju”, a objavu informacije da je porodica preminule podnijela krivičnu prijavu definirali kao poziv na linč.

Iako teško shrvan zbog gubitka kćerke, Hajdarević, koji je i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, želi istrajati u provođenju istrage.

“Ja sam odlučio da ih tužim, nemam ništa da izgubim. Ako se ja razbolim, tražit ću da me vode na Mars, samo ne ovdje, ne njima u ruke. Ja Selmu, nažalost, ne mogu vratiti, ne znam ni na šta će sve ovo izaći, ali se stvari moraju mijenjati”, kaže Hajdarević.

Iskonstruirane žalbe

Priča o nesavjesnom liječenju i povredi prava pacijenata u Bosni i Hercegovini je puno, ali se one uglavnom čuju po kuloarima i vrlo malo ih stigne do nekog organa za žalbe ili sudske instance.

Vahid Đulović, predsjednik Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Fenix iz Tuzle, kaže da ljudi ne samo da se ne usuđuju prijaviti nesavjesno liječenje, nego u velikoj većini i ne znaju da na to imaju pravo.

Ovo udruženje, koje je jedino ove vrste u Bosni i Hercegovini i isključivo se bavi zaštitom “duševnih bolesnika”, uradilo je istraživanje na osnovu kojeg je zaključilo da 80 posto ispitanika u FBiH ne zna da pacijenti imaju zakonsko pravo na zaštitu.

“Ovdje, da bi čovjek tužio nekog ljekara ili bolnicu, mora za to biti spreman – i materijalno, i fizički, i psihički. A najgore od svega je to što je ovdje postalo pravilo da se doktora ne tuži i da će, i ako ga se tuži, on biti oslobođen krivice, a ovaj će ispaštati jer će se kad-tad razboljeti – ili on ili neko od njegovih”, kaže Đulović.

I dok je u Bosni i Hercegovini malo sudskih tužbi po osnovu nesavjesnog liječenja, a još manje pravosnažnih presuda, u klinikama se pišu “iskonstruirane žalbe”.

Neurohirurg Kemal Dizdarević kaže da grupe organiziranih zdravstvenih radnika, koje imaju zvaničnu podršku menadžmenta, nagovaraju pacijente na tužbe i žalbe protiv pojedinih liječnika sa kojima se žele obračunati.

“Ovakvih slučajeva je bilo u KCUS-u, koje su imale sudski epilog, u kojem je sam sud konstatirao navedene činjenice”, tvrdi dr. Dizdarević.

I dok druge države imaju zakone o zaštiti prava pacijenata, u Bosni i Hercegovini ga jedan entitet – Republika Srpska – uopće nema, dok ga drugi entitet – FBiH – ima, a donesen je tek prije tri godine, i samo jednim dijelom se bavi pravima pacijenata, dok veći dio otpada na njihove obaveze i odgovornosti, pa mu je puno ime Zakon o pravima, obavezama i odgovornosti pacijenata FBiH.

Stoga i ne čudi što je dr. Đula Rušinović-Sunara, u svom istraživačkom radu o pravima pacijenata u Hrvatskoj, zaključila da se Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata za savjete i pomoć najviše obraćaju građani Bosne i Hercegovine.

O primjerima nesavjesnog liječenja u Srbiji čitajte u tekstu Vrednovanje života i smrti, u Hrvatskoj – Kazna za prolazak kroz crveno, ali ne i smrt pacijenta.

Izvor: Al Jazeera