Sevdalinka, pjesma urbane sredine

'Tradiciju ne možemo ograničiti na različite administrativne granice' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Nevjerovatno je preslušavati snimke stare više od pola stoljeća ili čak s početka dvadesetog stoljeća na kojima su tonski zapisi interpretatora sevdalinke. Njena dužina, ritam i način izvođenja mijenjali su se kroz vrijeme. Tako da najstarije snimke koje su stranci snimili, ne da bi prikupili našu baštinu već da bi prodavali (popularizirali) gramofone, bitno se razlikuju od onoga što mi danas zovemo sevdalinkom.

S druge strane, zanimljivo je kako se muzika, muzički instrumenti ili interpretatori muzike ne mogu staviti u administrativne okvire, ali na njih politika – propaganda – pojske itekako ostavljaju trag. O sevdalinci, guslama i sazu govorio je sarajevski etnomuzikolog Vanja Muhović.

Ovog ujedno i interpretatora muzike šira javnost je upoznala 2010. godine, kada je objavljen album Vanja Muhović & Divanhana, na kojem su sevdalinke izvedene uz isticanje tradicionalnih instrumenata.

  • Posljednjih decenija uz sevdalinku se veže epitet tradicionalna bošnjačka pjesma. Možemo li reći da je ona narodna pjesma naroda na Balkanu?

Vanja Muhović: Sevdalinka nije tradicionalno samo bošnjačka pjesma. Ona je srpska, hrvatska i jevrejska. Moramo biti svjesni da je do Drugog svjetskog rata u Sarajevu bilo gotovo 15.000 Jevreja. To je naprosto pjesma koja se pjevala u gradu – tradicije su podvojene između sela i grada.

Selo, dakle, ima svoju muzičku tradiciju i nje nema na selu. Svi koji su živjeli u gradu znali su sevdalinku. To se vrijeme ne razlikuje od današnjeg – svi su u toj sredini slušali istu muziku.

Tako da je sevdalinka pjesma gradske urbane sredine, a ne nekog naroda ili vjerske skupine.

  • Veoma često sevdalinku možemo čuti na prostoru Balkana, mada se opet ona nekako vezuje uglavnom za Bosnu. Rado su je pjevali svi.

Muhović: Kada je Osmansko carstvo osvojilo Balkan, tadašnja vlast je kreirala gradove po uzoru na one koji se danas nalaze na području današnje Turske u nekom jezgru Osmanskog carstva. Gradovi orijentalnog tipa razvijaju se ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Srbiji, Makedoniji, Kosovu… Onda na govornim područjima gdje se svi razumiju, pjevale su se pjesme koje svi razumiju. Te pjesme su naprosto cirkulisale. Nije to bio neki zatvoren prostor.

Vranje ili Niš se nisu mnogo razlikovali od Sarajeva, niti Sarajevo od Skoplja, niti Skoplje od Podgorice… Gradovi koji su tada formirani bili su lični – čaršija je bila i u Skoplju i u Sarajevu… Način života je bio sličan, ali i pjesme koje su se pjevale. Prije pojave medija, različiti ciganski orkestri koji su nastupali kasnije po kraljevini Jugoslaviji prenosili su pjesme. Tako da su pjesme iz BiH pjevane u Srbiji, s područja Kosova dolazile su do BiH… Tradiciju ne možemo ograničiti na različite administrativne granice. Naravno, zna se koje su pjesme iz BiH jer imaju svoje karakteristike.

  • Kako da razlikujemo odakle je pjesma?

Muhović: Etnomuzikolozi ih jasno razlikuju. Obično po tome gdje je pjesma zabilježena.

Često spominjem pjesmu „Oj golube, moj golube“, koja je s Kosova. Ali u Sandžaku će reći – to je naša pjesma, kao što će reći i u Srbiji. Ili, naprimjer, pjesma “Sjela Hajra kraj bunara” je staropodgorička pjesma i nju je prelijepo interpretirala Ksenija Cicvarić.

Postoje određene melodijske i poetske karakteristike po kojima se razlikuju pjesme. To je područje u kojem se narodi razumiju, ali postoje u određenim dijelovima, ipak, neke govorne karakteristike.

Ali postoje i melodijske razlike koje su specifične samo za Bosnu – kao što je ravna pjesma koja se pjeva samo tu; ritam crnogorskih pjesama je zaista veoma karakterističan.

  • U posljednje vrijeme se često kaže da je Umihana Čuvidina napisala mnogo sevdalinki, iako se pouzdano zna samo za dvije.

Muhović: U posljednje je vrijeme to samo aktuelnije. Jasno je da je ona pjesnikinja i da je pisala. Nije ona bila profesionalno usmjerena ka književnosti u to vrijeme, hajde da to tako kažemo. Bila je jedna umjetnička duša koja je stvarala, a nije bilježila.

Ono što je vjerovatno je da su mnoge pjesme koje je napisala postale dio tog opusa sevdalinke. Jer, prvo na šta pomislimo kada kažemo sevdalinka jeste da je to narodna pjesma. Nije tad cijeli narod stvarao sevdalinku. Uvijek je bio pojedinac, pa bila to Umihana Čuvidna ili neko drugi.

  • Fascinirajuće je i samo značenje riječi sevdah. Potiče od arapske riječi sawda, što znači crna žuč. I mi veoma često u sevdalinci imamo crnu žuč. Neka otomanska interpretacija je melanholija, tuga…

Muhović: Ta riječ sevdah ne znači ništa drugo do ljubavna čežnja, patnja, melankolija. Ona se danas počela koristiti kao oznaka cijele jedne muzičke tradicije. On se spominje u sevdalinkama, ali nije dominantan. Spominje se kao i dert, radost… Nema nekog posebnog isticanja i prenaglašenosti samog termina u pjesmama. Koncem devetnaestog stoljeća neko je svu muzičku praksu urbanih sredina podveo pod termin sevdalinka. Narod je prije pjevao pjesmu, međutim, nije je nazivao sevdalinkama. Balade, romanse, ravna pjesma sve je podvedeno pod sevdalinku.

Mula Mustafa Bašeskija te pjesme naziva turčijama. Zašto sevdalinka? Jer ga je podsjećalo na riječ sevdah – čežnju, mada ni ta emocija čak nije dominantna u sevdalinci. Niti je sevdalinka dominantno ljubavna pjesma. To su pjesme koje pjevaju o svemu – o životu u najkraćem. Kako sevdalinka nije samo ljubavna pjesma, meni taj termin sevdah i nije baš odgovarajući da se označi jedna cijela muzička praksa.

  • Veoma je zanimljivo kako i određeni muzički instrumenti imaju status ili se interpretiraju u skladu s politikama u datom vremenu. Tako je barem kada je riječ o sazu i guslama, koje su dio i bošnjačke tradicije. Na području Bihora imali smo velikog guslara Avdu Međedovića (s kojim je razriješeno Homersko pitanje). Otkuda takav odnos prema guslama?

Muhović: Gusle su instrument koji je zastupljen na jednom ogromnom području. To nije srpski, a ni bošnjački instrument… Njih nalazimo od arapskih zemalja do naših područja. Praksa izvođačka je ista. Samo što su jezici drugačiji.

Gusle su instrument koji je dio epske tradicije. Služe kao podloga za pjevanje velikih pjesama. Saz je nešto posve drugo. On je orijentalnog porijekla i došao je s Osmanlijama na ove prostore i služi isključivo u Bosni i Hercegovini za pratnju sevdalinke. Jedina svrha saza je pratnja sevdalinke.

  • Ali kako je došlo do toga da gusle dobiju tako negativan epitet?

Muhović: U periodu do 1992. do 1995. godine korištene su za jednu propagandu ili nekoliko godina, možda, prije toga. Ali to je definitivno ono što je anatemisalo taj instrument kod jednog naroda. A zanimljivo da su prije toga najveći guslari zapravo bili među Bošnjacima – Avdo Međedović je jedan od najvećih ako ne i najveći guslar sa područja Balkana.

Znamo da je američki naučnik Milman Parry (istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard) istraživao njegovo stvaranje i nazvao ga balkanskim Homerom. Zapravo, upravo pomoću njegovog stvaranja je razriješeno to takozvano homersko pitanje. Kod Bošnjaka, kao i Hrvata, u toj tradicijskoj muzici neizostavne su gusle. Nakon ratnog perioda Bošnjaci su se odrekli tog instrumenta, što opet nije slučaj sa druga dva spomenuta naroda.

  • Sevdalinka je karakteristična za urbana područja, a za koja su karakteristične gusle?

Muhović: Bile su prisutne svuda. U Sarajevu se do Drugog svjetskog rata uz ramazan na sijelima družilo uz gusle. Gusle su bile zaista veoma raširene.

  • Jedno vrijeme sevdalinka je bila nepopularna. Čak se smatrao primitivnim onaj ko se bavio sevdalinkom. Zašto?

Muhović: To je period osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do pojave Mostar Sevdah Reuniona iza rata… Poslije Drugog svjetskog rata bila je jedna generacija interpretatora – koje danas zovemo doajenima sevdaha – kada je popularizirana sevdalinka i kada je medijski bila veoma prisutna (pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća). Osamdesete godine su, pak, donijele neke potpuno nove trendove. Stasala je jedna nova generacija koja nije toliko vezana za sevdalinku – mladi (omladina) su slušali zabavnu muziku, pop i rock. Tada, interpretatori koji su izvodili sevdalinku nisu više bili mladi ljudi, a način na koji je izvođena nije se mijenjao.

Safet Isović osamdesetih godina sa Omerom Pobrićem radi jedan mali iskorak ka nekom drugačijem načinu izvođenja. Upravo je Safet popularizirao pjesme poput „Grana od bora“, „Kiša bi pala, pasti ne može“…

Tek sa pojavom Mostar Sevdah Reuniona počinje neko novo poimanje i u interpretaciji i slušanju same sevdalinke. U posljednjih petnaestak godina sevdalinka je postala nešto što parira svim ostalim žanrovima.

Izvor: Al Jazeera