Saudijska Arabija treba krenuti od Ibn Tejmijje

Još nije jasno šta će taj novi korak Saudijske Arabije obuhvatiti (Arhiva)

Ovih dana iz Saudijske Arabije stigla je vijest bez presedana. Prema dekretu kralja Salmana u Medini, gradu poslanika Muhammeda, ima se uspostaviti globalno tijelo elitnih islamskih učenjaka sa zadatkom da “iskorijene” i “eliminiraju lažne i ekstremističke tekstove”. Kako je saopćilo saudijsko ministarstvo za kulturu i informiranje Kompleks “Kralj Selman” će postati “povjerljivi izvor ispravnih i autentičnih hadisa” – a hadisi, izreke poslanika Muhammeda, uz Kur'an su drugi temeljni izvor islama. Prema kraljevskom dekretu za predsjedavajućeg ovog Kompleksa imenovan je šejh Muhammed bin Hassan Alu Šejh, član vijeća visokih učenjaka, a kraljevu inicijativu pozdravio je i aktuelni vrhovni muftija šejh Abdul Aziz bin Abdullah Alu Šejh.

Kolikogod ovaj potez Kraljevine kasnio, on je hrabar, ali za bilo kakve njegove efekte biće potrebno uložiti daleko više i truda i novca da se muslimanski svijet, a posebno onaj njegov sunnitski dio koji je (bio) pod izravnim utjecajem Saudijske Arabije, vrati na kolosjek s kojeg je skliznuo prije četrdesetak godina. Jer, za mir i bilo kakvu smislenu budućnost islama u njegovom središnjem prostoru potrebno je uz obuzdavanje redukcionističkog vehabitskog nauka Saudijske Arabije zaustaviti i ši'itski revolucionarni prozelitizam Irana. Muslimanski svijet će doći do daha tek onda kada se zaustavi ovaj dugotrajni sektaški hladni rat koji već četvrtu deceniju haotično razara Bliski istok, a čije posljedice se vide širom planete.

Međunarodni pritisak

Još nije jasno šta će taj novi korak Saudijske Arabije obuhvatiti, osim što je očevidno da je on rezultat kako međunarodnog pritiska tako i suočenja sa posljedicama otrovne ideologije u čijem je spravljanju učestvovala i sama Kraljevina, ali i druge zaljevske zemlje koje su tradicionalno inklinirale saudijskom obrascu… Kroz povijest, a posebno u drugoj polovici 20. stoljeća do danas, svi oni politički akteri koji su škorpion religijskog ekstremizma pokušali mobilizirati za svoje političke ciljeve našli su se na kraju ubodeni njegovom otrovnom žaokom.

Za početak Saudijski projekat bi trebao krenuti od nekih ključnih ličnosti i učenjaka čiji se autoritet nepotrebno izdigao na pijedastal nepogrešivosti, koji su smatrani reformatorima i obnoviteljima a paradoksalno su sami postali autoriteti koji se slijepo slijede (taqlid) što je rezultiralo u jednom rigidnom svjetonazoru čiji je glavni modus operandi bilo “etiketiranje nevjerstvom” (tekfir).

Etiketiranje nevjerstvom je prema dr. Muhammedu Habešu, sirijskom profesoru tumačenja Kur'ana, reformistički orijentiranom učenjaku, ishodište “kulture mržnje” koja danas pustoši muslimanska društva, ishodište anarhičnog prolijevanja krvi pod čijim opravdanjem se danas u muslimanskim zemljama čine najužasnije stvari. Dr. Habeš je u ovom kontekstu sagledao Ahmeda ibn Tejmijju (1263. – 1328.), koji je među prvima etiketirao nevjernicima ili “protekfirio” jednu grupu muslimana koji su izjavljivali da su vjernici. Naime, Ibn Tejmijja je u doba mongolske invazije izdao pravnu odluku (fetvu) izjavljujući da su, unatoč njihovom preobraćenju na islam, Mongoli nevjernici, zato što se pridržavaju svog vlastitog vojnog kodeksa Jasa, umjesto šerijata, te da im se njihovi muslimanski podanici nisu obavezni pokoravati. Muslimani su tradicionalno bili veoma oprezni oko osuđivanja braće muslimana kao otpadnika, jer su vjerovali da samo Bog može znati ono što je u čovjekovom srcu. Praksa tekfira, proglašavanja da je neki čovjek musliman počinio apostaziju ili otpadništvo, zaživjet će nanovo u našem vlastitom dobu. Praksa tekfira će postati izrazito smrtonosna posebno kada se upotrijebi u političke svrhe i kada se politički protivnik nastoji osporiti njegovim vjerskim delegitimiziranjem.

U svom eseju objavljenom prošle godine “Ibn Tejmijje i 428 fetvi s naznakom “zatražit će se da se pokaje, u protivnom će biti pogubljen” dr. Muhammed Habeš je hrabro pozvao na sučeljavanje s prošlošću i prekid šutnje o temama i tumačenjima koja su dovela da danas imamo anarhično prolijevanje krvi i etiketiranje nevjerstvom, rezanje vratova, odsijecanje glava, a sve shodno fetvama o otpadništvu od vjere i etiketiranju nevjerstvom koje danas čitaju okrutni “Božiji ljudi” pod crnim zastavama dopuštajući time ubijanje ljudi i atakovanje na njihovu čast i imovinu.

Dr. Habeš je napravio jedan eksperimentalni pregled fetvi Ibn Tejmijje, kojeg je vehabitski prozelitizam izdigao na nivo konačnog redaktora sveukupne islamske tradicije, a koji je postao vrhovni autoritet džihadističkih selefijskih pokreta. “Desetine miliona muslimana smatraju ga najznačajnijim vjerskim autoritetom u islamu titulirajući ga “šejhu-l-islamom”, titulom kojom niko drugi nije tituliran ni prije ni poslije njega,” ističe dr. Habeš napominjući da je on za sobom ostavio veliku pisanu ostavštinu koja je bila rasuta po žutim ćitabima sve dok Saudijska Arabija i njene zvanične vjerske ustanove nisu pristupile publikovanju njegove misli i knjiga u kojima se mogu pronaći ove fetve. “Nije nam cilj suditi Ibn Tejmijji već na optuženičku klupu staviti odgojno-obrazovni um koji ovu kulturu zatrovanu etiketiranjem nevjerstvom današnjim ljudima nudi kao islam – Allahovu vjeru” ističe u svome eseju ovaj sirijski učenjak.

Dr. Habeš je na online biblioteci (kojih danas ima veoma mnogo) ukucao odrednicu “djela Ibn Tejmijje” te ustanovio da se sintagma “zatražit će se da se pokaje, u protivnom će biti pogubljen”u Ibn Tejmijjinim knjigama pojavljuje 428 puta, od čega 200 puta samo u Zbirci njegovih fetvi (Medžmū'u fetāvā Ibn Tejmijje). Po dr. Habešu nesreća je u tome što se većina etiketiranja nevjerstvom (tekfir) ne dovodi u vezu ni sa kakvim lošim ponašanjem, već s uvjerenjima i tumačenjima koje su imanencije slobodnog uma.

Ovo je samo mali dio od velikog broja spornih fetvi Ibn Tejmijje:

  • Od onog ko ne govori da se Allah na svome Prijestolju nalazi iznad svojih sedam nebesa, zatražit će se da se pokaje, u protivnom će se pogubiti;
  • Od onog ko nekome rekne: „Oslonio sam se na tebe“, ili: „Ti si mi dovoljan“, ili: „Prepušten sam tebi“ – zatražit će se da se pokaje, u protivnom će se pogubiti;
  • Od onog ko vjeruje da je bilo koji Božiji miljenik (evlija) bio s Muhammedom onako kako je Hidr bio s Musaom zatražit će se da se pokaje, u protivnom će mu se presjeći vrat;
  • Od punoljetna čovjeka koji izostavi samo jedan namaz od pet propisanih namaza, ili ispusti neku od strogo propisanih radnji u namazu oko kojih nema sporenja među muslimanima zatražit će se da se pokaje, u protivnom će se pogubiti;
  • Onaj ko ne tvrdi da se Allah nalazi iznad svojih sedam nebesa, taj i ne vjeruje u Nj i dozvoljeno je proliti njegovu krv: zatražit će se da se pokaje, pa ako to ne učini ima mu se presjeći vrat a on se baciti na smetljište;
  • Ko kaže da je Kur'an stvoren on je po mom sudu džehmija: treba od njega zatražiti da se pokaje, u protivnom će mu se prerezati vrat;
  • Onaj ko kaže da je ijedan ashab, tabi'in ili neko iz reda slijedeće generacije ratovao s nevjernicima taj je zabludio i skrenuo s Pravoga puta; štaviše nevjernik je i od njega će se zatražiti da se pokaje za to, u protivnom će se pogubiti;
  • Onaj ko vjeruje da su svi ovi hadisi vjerodostojni taj je nevjernik, obaveza je da se od njega zatraži da se pokaje, u protivnom će se pogubiti;
  • Onaj ko poriče dozvoljenost nekih od očevidno dopuštenih stvari, čija je dozvoljenost prenesena na potpuno vjerodostojan način, poput hljeba, mesa i braka on je nevjernik, otpadnik od vjere, i od njega će se zatražiti da se pokaje, u protivnom će biti pogubljen;
  • Ako bi, pak, neko to tajio u sebi (tj. da su meso, hljeb ili brak zabranjene stvari) taj bi bio nevjernik i licemjer i, prema mišljenju većine učenjaka, od njega se ne treba tražiti da se pokaje, već ga treba pogubiti bez toga, ukoliko nešto takvo iznese u javnost;
  • Onaj ko se ne pridržava ovog vjerozakona ili iznese negativan stav o njemu, ili nekome dopusti da iziđe iz njega, od njega će se zatražiti da se pokaje za to, u protivnom će biti pogubljen;
  • Ko ustvrdi da ima neki drugi put koji ga dovodi do Allahova zadovoljstva, počasti i nagrade, mimo vjerozakona s kojim je Bog poslao svoga Poslanika, i on je, takođe, nevjernik: od njega će se zatražiti da se pokaje, u protivnom će mu se prerezati vrat;
  • Jedenje zmija i akrepa je strogo zabranjeno, prema jedinstvenom stavu muslimana, pa ako bi ih neko jeo držeći to dozvoljenim, od njega bi se zatražilo pokajanje, u protivnom bi se imao pogubiti;
  • Ko kaže: „Kur'an je stvoren“, bit će od njega zatraženo da se pokaje, u protivnom će biti pogubljen;
  • Ko bi rekao da Allah nije neposredno razgovarao s Musaom, od njega bi se zatražilo pokajanje, pa ako se ne bi pokajao, bio bi pogubljen;
  • Ko bi vjerovao da je tekbir sastavni dio Kur'ana, od njega bi se zatražilo pokajanje, pa ako se ne bi htio pokajati, bio bi pogubljen;
  • Ko bi odgodio namaz zbog neke proizvodnje, lova ili služenja učitelju i sl., sve dok Sunce ne bi zašlo, morao bi biti kažnjen, odnosno pogubljen – prema mišljenju većine učenjaka – i to nakon što bi se od njega zatražilo da se pokaje;
  • Ko bi rekao da je putnik dužan postiti mjesec ramazan, obojica bi bili u zabludi, postupali bi suprotno jedinstvenom stavu muslimana, te bi se takav pozvao da se pokaje, a ako se ne bi pokajao, imao bi biti ubijen!

Nakon ovog kratkog pregleda nekih od spornih fetvi Ibn Tejmijje kakvog smisla ima uopće poimanje kur'anskog načela: “U vjeru nema prisiljavanja!” Upravo zbog ovog paradoksa, a koji je samo jedan u nizu primjera (ličnosti, tema, pitanja) na kojima će se morati poraditi, posljednji potez Saudijske Arabije zaslužuje podršku. Jer, kurikulumi na vjerskim univerzitetima širom muslimanskog svijeta trebaju jedno krajnje ozbiljno i kontekstualizirano kritičko sagledavanje. Neka Saudijska Arabija krene od Ibn Tejmijje – to je samo početak dugog puta suočavanja sa greškama iz prošlosti, a sličnih primjera ima za sve! Tek onda ćemo moći govoriti o slobodnom umu kao preudvjetu kako islama, tako i svake vjere općenito.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera