Sarajevska Kosa – pozorišni apel za mir koji je odjeknuo svijetom

Sarajevo. 1992. godina.

Dok se zvjerka ratnog ludila budi, muzičar Srđan Gino Jevđević u šetnji gotovo praznim ulicama rodnog grada sreće kolegu Slavka Pervana, baletnog koreografa i reditelja, koji pokušava okupiti ekipu za kabaretsko-muzički teatar.

„Čim mi je rekao ‘Hajmo nešto raditi’, odgovorio sam ‘Kosa!’. Pogledao me i pitao zašto alternativni mjuzikl usred rata, a ja sam mu rekao da baš u tome i jeste fol“, kaže Jevđević u razgovoru za Al Jazeeru.

Znao je Pervan da je njujorška Kosa veliki projekt i trebalo mu je vremena da razmisli o toj ideji i prihvati je. No, čim je odlučio da je radi pridružile su mu se supruga i kćerka, a netom i mnoge kolege koje su, poput njega, otpor ratnom ludilu odlučile pružiti umjetnošću.

„Preko bh. bogoslovije uspio sam dobiti dozvolu da radimo u Kamernom teatru 55. Imao sam problem da nađem tekst Kose pa smo Kaća Dorić i ja radili na tome, a ubrzo nam se pridružio i Marko Vešović. Uradili smo dobar posao. Tekst, ples, pjesma – sve je bilo izuzetno. Svi učesnici tog projekta dali su svoj maksimum“, kaže Pervan.

Premijera na bis

Uslijedile su svakodnevne intenzivne probe kojima su nerijetko prisustvovali i građani, a u oktobru i premijera koja je zbog velikog interesa publike izvedena ponovo, nakon samo sat vremena pauze.

„Igrali smo premijeru na bis. Nevjerovatno je koliko je publike došlo u Kamerni, ljudi su čekali u redu koji se protezao od ulice, preko stepenica, a ima ih mnogo, do ulaska u pozorišnu salu. Kamerni je bio ispunjen i nemoguće je opisati taj čin premijere“, kaže Gordana Boban.

Da je riječ o jedinstvenom, neponovljivom projektu smatra i Pervan.

„Doživio sam mnogo velikih predstava u raznim gradovima, ali nikada nešto poput sarajevske Kose“, naglašava.

Sve to je svojom kamerom zabilježio Slaviša Mašić.

„Kad god smo se Pervan i ja sreli u gradu, a gradom je vladala pustoš (poput sadašnje), provjeravali smo tu ideju i da li je to uopšte moguće napraviti, imao je moju podršku i naravno da smo od početka računali da ćemo to i snimiti. Nevjerovatno je, ali projekat je izguran uz izvanredne muzičare i baletane i glumce i uz tekst Marka Vešovića“, kaže Mašić.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Uslovi za snimanje bili su gotovo nemogući, priča nam, ističući kako je dostizanje kvaliteta bio dodatni argument da se snimak napravi.

„Radili smo s agregatom, a naftu je teško bilo obezbijediti, napravljena je mala režija, čini mi se s četiri kamere (tri kamermana). Snimali smo u Kamernom teatru (gdje je predstava nastala i igrana), koliko se sjećam dva termina u dva dana, upadajući u policijski čas. Za učesnike je TV obezbijedila nekako sendviče, to nije bilo dovoljno, a bilo je barem nešto. Neke kadrove, neke sekvence snimao sam s ekipom i izvođačima po gradu prkoseći snajperima i granatiranju. Zahvalan i dan danas Amiru Beši i Atku Glamočaku i Meši koji su imali hrabrosti da učestvuju i u toj ideji. A i dan danas žalim što nismo uspjeli s položaja osloboditi baletana Džindu da bi učestvovao na snimanju, a pokušali smo koliko smo mogli, ali u snimku ga nema“, dodaje.

‘Jedinstveni akumulator energije’

Snimak predstave premijerno je emitovan kao glavni novogodišnji program na prijelazu 1992. na 1993. godinu. Te godine Kosa je nastavljena igrati, nerijetko i dva puta dnevno, s istim, ako ne i većim žarom.

Autorski tim sarajevske Kose

Kompozitor: Galp Mac Dermot
Adaptacija: Marko Vešović, Kaća Dorić, Slavko Pervan
Muzički aranžmani: Amir Bešo – Lazy, Srđan Jevđević
Reditelj i koreograf: Slavko Pervan
Koreditelj: Kaća Dorić
Scenografija: Lada Pervan
Kostimografija: Amela Vilić
Asistent koreografa: Muhamed Imanić
Inspicijent: Borislav Trišić
Vokalni solisti: Srđan Jevđević, Amila Čengić, Dragana Ilić, Igor Žerajić, Amir Bešo – Lazy
Muzički sastav: Amir Bešo – Lazy, Boris Bačvić, Izudin Kolečić, Samir Čeremida, Dušan Vranić
Solo violina: Dejan Šparavalo
Glumci: Admir Glamočak, Gordana Boban, Željko Stjepanović, Suada Topalović
Plesači: Jelena Solarić, Emira Šahinpašić, Lejla Nezirović, Mirče Hurdubae, Mensud Vatić, Adnan Džindo
Dijete igrač: Velimir Uljarević
Izrada scenografije: Lada Pervan, Esad Landžo
Izrada kostima: Zulfo Džinalija
Rasvjeta: Robert Radić
Ton – majstor: Edin Hajdarević
Design: Franjo Ritiš, arh-designer
Marketing: Vladimir Postnikov, Boris Barić

A kultura i umjetnost nikada nisu bili više cijenjeni. U mračnu pozorišnu salu ispunjenu ljubavlju, razumijevanjem i željom za boljim i pravednijim svijetom dolazili su građani iz svih dijelova Sarajeva uspijevajući u tom bijegu od apokaliptične stvarnosti na sat-dva živjeti punim plućima.

„Publika je dolazila uprkos granatama i riziku za vlastiti život, a nama je bilo dovoljno da nas neko glada. Bez materijalne satisfakcije, čisto oplemenjivanje duše. I bila je toliko velika simbioza publike i izvođača da smo jedni druge punili pozitivnom energijom. Kosa je u to vrijeme bila jedinstveni akumulator energije i stalno smo je igrali“, kaže Dragana (Ilić) Glumac.

„Nije bilo lako, padali smo u nesvijest od gladi, od zime, od straha za vlastiti život dok dođeš na probu. Ali smo radili i bili smo ispunjeni nekom tako suludom energijom. Bio je to naš način da ne poludimo i neka vrsta prkosa i otpora prema svemu što se događalo oko nas“, dodaje Boban prisjećajući se.

Jevđević nam priča kako u tim momentima ništa drugo nije bilo važno i ističe da je to, bez obzira na sve loše stvari koje su se događale u tom periodu, najljepši period njegovog života.

„Kosa je kompletno promijenila moj život i moj stav prema životu. U tim trenucima je bila važnija od naših života i iz ovog ugla mi je i logično da nam je najvažnije bilo da radimo ono što se nama radi, jer smo bili svjedoci kraja civilizacije. Ali bio sam i naivan. Mislio sam da ćemo svojim primjerom osvijetliti put onima koji ne vide, da će značaj materijalnih stvari biti manji i da će svijet početi vjerovati u prave vrijednosti. Naravno, to se nije dogodilo“, kaže Jevđević.

Čuvanje od zaborava

Antiratnom predstavom nisu zaustavili rat, ni promijenili svijet nabolje, ali priča o sarajevskoj Kosi, antiratnoj predstavi koja je bila svojevrsni apel za mir, odjeknula je cijelim svijetom. Prikaz tog djela dao je i New York Times, a američki reditelj Phil Alden Robinson je, nakon što ju je odgledao u Sarajevu, svim akterima organizovao turneju i smještaj u SAD-u. Međutim, niko od učesnika Kose nije uspio izaći iz Sarajeva.

„Nekih mjesec dana smo svakog dana trebali krenuti. Imali smo spakovane stvari, svaki dan smo se pozdravljali s roditeljima i najbližima. Taj stres je bio svakodnevan. Na kraju niko nije uspio otići“, kaže (Ilić) Glumac.

Nije ovaj mjuzikl uvršten ni na postratne pozorišne repertoare, ekipu Kose mimoišla su i priznanja i nagrade, a od paučine zaborava koja je sve gušća čuvaju je u svojim sjećanjima sjetni građani i, naravno, oni koji su je stvarali.

Nekoliko puta u proteklih 28 godina Atelje Figure uspio je okupiti skoro sve učesnike ovog kultnog projekta. Prvi put bilo je to 2013. godine kada je upriličena retrospektivna izložba fotografija Zorana Lešića nastalih tokom premijernog izvođenja Kose i dijelova originalne scenografije Lade Pervan, a potom 2017. godine u sklopu događaja „Kosa od srebra“.

„Da, znali smo da je stvoreno, da je kreirano nešto veliko, bilo je veliko i hrabro i doći na poneku predstavu i 1992. i 1993. godine, bilo je i zanosa i ponosa. Nažalost i zaborava, a zašto, ko će ga znati, da li je odgovor u našem poznatom nehaju za vlastita dostignuća, a Kosa to svakako jeste – i po kvalitetu i po poruci“, ističe Mašić.

A te uspomene ponovo su oživljene početkom maja kada je Kamerni teatar 55 na svom YouTube kanalu emitovao ovu kultnu predstavu, koja je od 1992. do 1995. godine odigrana četrdesetak puta. Sa sjetom ju je gledalo više od hiljadu osoba, a njihove reakcije potvrda su da je Kosa bila i ostala više od pozorišne predstave.

Izvor: Al Jazeera