Rehabilitacije – ideološki ili pravni proces?

Piše: Mladen Obrenović

Bura oko rehabilitacije vođe četničkog pokreta Dragoljuba – Draže Mihailovića nije se ni stišala, a srpsku javnost uzburkao je novi, kontroverzan slučaj nakon što se Viši sud u Beogradu ponovno odlučio baviti procesom rehabilitacije predsjednika srpske vlade u vrijeme Drugog svjetskog rata, Milana Nedića.

Mihailoviću je sud vratio građanska prava koja su mu bila oduzeta u procesu 1946. godine, a presuda kojom je bio osuđen na smrt te strijeljan je poništena. Na odluku nije postojalo pravo žalbe, pa je ona postala konačna.

Doduše, sudac Aleksandar Trešnjev objasnio je kako se sud bavio time je li Mihailović imao korektno suđenje ili nije, a ne time je li bio ratni zločinac te dodao da ta presuda ne znači i rehabilitaciju četničkog pokreta.

Slično se traži i za Nedića, čiju rehabilitaciju zahtijeva praunuk njegovog brata, Aleksandar Nedić.

U svojem obrazloženju, koje su objavili beogradski mediji, on podsjeća kako Nedić nikada nije pravomoćno osuđen, nego je proglašen domaćim izdajnikom i ratnim zločincem te je počinio samoubojstvo pod nerazjašnjenim okolnostima. Ne vjeruje da će Nedić biti rehabilitiran, ali želi da „javnost čuje istinu i stvori pravu sliku o njemu“.

U tom smislu, negira njegovu odgovornost za stradanja Židova i Roma, likvidacije komunista u logoru na Banjici, te druge optužbe koje su mu stavljali na teret.

O njima se Milan Nedić mogao očitovati tek u istrazi, ali ne i u sudskom procesu jer ga je preduhitrila smrt.

Brojni zahtjevi za rehabilitaciju

Slučaj Nedić samo je jedan od ukupno 2.015 zahtjeva za rehabilitaciju koji su, u posljednje četiri godine, zaprimljeni na Višem sudu u Beogradu. Prema posljednjim podacima, njih najmanje 800 je usvojeno, 797 je u postupku, a samo 42 zahtjeva su odbijena.

No, u sjeni priča o Mihailoviću i Nediću ostale su mnoge sudbine koje su, kako to stoji u Zakonu o rehabilitaciji, „iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga lišene života, slobode ili drugih prava“.

Odnosi se to na razdoblje od početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, sve do dana stupanja na snagu spomenutog zakona. Upućeni navode kako se u tim procesima ne preispituju sudske odluke, niti je li netko počinio djelo za koje mu je suđeno, nego je li mu nepravda počinjena iz političkih ili ideoloških razloga.

U tome su vrlo brojni nekadašnji zatočenici Golog otoka kojima se, ako su još živi, uz građanska prava isplaćuje odšteta za svaki dan proveden u zatočeništvu na osnovu presuda ili administrativnih kazni izrečenih u političkim procesima nakon razlaza Tita i Staljina.

Za svaki dan na Golom otoku imaju pravo na naknadu u protuvrijednosti šest eura, dok za svaki dan proveden u zatvorima po Srbiji dobivaju četiri eura. Njihovim nasljednicima pripada 40-ak eurocenta po danu koji im je roditelj proveo u zatočeništvu.

Sve manje živih zatočenika

„Zakon o rehabilitaciji nije nam doneo ništa, jer je nadoknada uvredljiva i za žive, ali i za potomke zatočenika, odnosno decu koja su bila rođena tada. To je stvarno uvreda, jer je nematerijalna šteta, a tim terminom operišu, jednostavno neprocenjiva. Nama niko ne može nadoknaditi svu bol, patnje, tragediju koju smo prošli, ali ne moraju ni da nas vređaju“, ukazuje Miroslav Manić, sekretar beogradskog Udruženja „Goli otok“.

Već četiri godine čeka odgovor na zahtjev za rehabilitacijom svog oca Srbislava, koji je na Golom otoku proveo dvije i pol godine. Na teret su mu stavili, kako priča njegov sin, da je „iz Rusije, čak iz Sibira pešice u svoje selo na granici sa Bugarskom dovodio ruske oficire da ruše Tita“.

„Bilo je to van pameti, razuma i svake logike, ali je prošlo vrlo lako i okarakterisano je kao strašan zločin prema državi. I tada, i danas ponosan sam na svog oca. Zato želim dokazati kako je Titova država bila veštačka tvorevina i jedna nakaradna država. Kakva je nakarada bila, tako se i raspala“, ogorčen je Manić.

Žalosti ga i činjenica što mu je članstvo „po grobljima, krevetima i bolnicama, pa ima još sedam-osam ljudi koji imaju razumnu rečenicu i sa kojima se još može razgovarati“. Procjenjuje se da je u Srbiji danas manje od 200 preživjelih Golootočana. No, ni oni, niti Miroslav Manić od svoje borbe ne odustaju.

Goli otok odnio 413 života

Ime Srbislava Manića jedno je od ukupno 16.101 imena zatvorenika koji su u sedam godina prošli kroz logor na Golom otoku i za koje se govorilo da su „internirani po liniji Informbiroa“. Taj je popis napravila UDBA, čuvan je u Državnom arhivu Hrvatske, a svojedobno ga je objavio časopis Novi plamen. Po njemu, život na pustom jadranskom otoku izgubilo je 413 osoba.

Rehabilitacije onih koji su doista nepravedno, bez suđenja i uglavnom na „montiranim“ procesima poslani na Goli otok u potpunosti opravdava Raif Dizdarević, bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ i nekadašnji šef jugoslavenske diplomacije koji se i sâm, sa 17 godina, priključio partizanima.

„Ako je bilo nekih rehabilitacija u pojedinačnim slučajevima, a pomenuli ste Goli otok, to je nešto što je bilo od slučaja do slučaja. To nije tendencija, ni politika. Ako je riječ o istinskom ispravljanju negativnosti, onda se to može primiti kao normalno“, kaže Dizdarević.

„No, generalno govoreći – rehabilitacija i relativizacija nekih historijskih činjenica, pokušaji da se izjednače oni koji su bili na zločinačkoj i okupatorskoj strani i oni koji su bili na oslobodilačkoj, patriotskoj strani su pokušaj prekrajanja historije. Sve je to neistina i laž koja služi održavanju velikonacionalnih pretenzija i njihovom opravdavanju“, dodaje.

U tom smislu, ogorčen je rehabilitacijom Draže Mihailovića, ali i sličnim procesom koji se vodi za Milana Nedića. „Sve su to rehabilitacije jedne fašističke organizacije koja je bila kolaborant najgroznijem fašističkom režimu u novijoj historiji, a mislim na Hitlera. Četnici su bili saradnici okupatora i jedna zločinačka vojska koja je bila instrument velikonacionalnih osvajanja na najmonstruozniji način“, navodi Dizdarević.

‘Politička i ideološka, ne i pravna rehabilitacija’

Iako se u javnosti stvara dojam kako se u procesu rehabilitacijâ zapravo radi o suđenjima nekim sudskim postupcima iz prošlosti, profesorica prava u mirovini Vesna Rakić-Vodinelić ne misli tako. Objašnjava da se „uglavnom radi o rehabilitaciji lica koja su osuđena ili su administrativno kažnjena bez sudske odluke“.

„Takav postupak ne omogućava kontrolu ranije vođenog krivičnog postupka koji je zasnovan na potpuno drugim načelima. Otuda je moj stav i bio, još na početku, da se tu zapravo radi o jednoj vrsti političkog suđenja, odnosno da se radi o političkoj i ideološkoj, a ne pravnoj rehabilitaciji“, smatra Rakić-Vodinelić.

Po njenom mišljenju, „rehabilitacija za nepravično suđenje svakako je moralna satisfakcija“, uz napomenu kako se pozitivnim rješenjem zahtjeva za rehabilitaciju uklanjaju i sve pravne posljedice koje je izazvala osuda ili određena administrativna kazna, uključujući i povrat oduzete imovine.

Za naknadu štete koju ostvaruju preživjeli zatočenici Golog otoka ili njihovi potomci ne misli da je to „grebanje“ o budžet ili „guljenje“ države, kako se to znalo u javnosti predstavljati. „Ako sud utvrdi da je odista došlo do lišavanja slobode bez ikakve sudske odluke ili da je donesena sudska odluka koja je očigledno bila nepravična, jer nije poštovano pravo na odbranu ili nije bilo pravnog leka, ne vidim razloga da se takva naknada ne dosudi“, zaključno napominje Rakić-Vodinelić.

Izvor: Al Jazeera