Rat protiv siromašnih u Americi

Ratujemo već desetljećima – ne samo u Afganistanu i Iraku, nego i ovdje, kod kuće. Ovdje je to rat protiv siromašnih, no ukoliko niste primjetili, to i nije veliko iznenađenje. Broj žrtava ovog sukoba se nije mnogo pojavljivao u vašim lokalnim novinama ili u večernjim vijestima. Iako razarajući, uglavnom je prolazio neprimjećen – do sada.

Pokret “Okupirajmo Wall Street” (OWS) pretvorio je skupljeno bogatstvo na vrhu društva u centralnu temu američke politike. Sada obećava učiniti slično i sa stvarnom slikom siromaštva u ovoj zemlji.

Stvorivši od Wall Streeta simboličku metu te se brendirajući kao pokret 99 posto stanovništva, OWS je skrenuo pažnju javnosti na pitanja ekstremne nejednakosti te ga prezentira kao moralni problem u suštini. Još nedavno “moralni” problemi u politici su se vrtili oko seksualnih sklonosti, reproduktivnog ponašanja ili ličnog ponašanja predsjednika. Ekonomska politika, uključujući smanjivanje poreza bogatima, subvencija i vladine zaštite osiguravajućih društava, farmaceutskih kompanija i finansijskih deregulacija, bila je obavijena maglom propagande ili se jednostavno smatrala previše složenom za razumijevanje običnog Amerikanca.

Jednim dijelom, sve ovo je bio neizbježni ishod desetljećima duge poslovne mobilizacije s ciljem smanjenja cijene rada oslabljivanjem sindikata i mijenjanjem javnih politika koje su štitile radnike i te iste sindikate. Kao rezultat, i radnicima i sindikatima su odluke Nacionalnog odbora rada postale nepovoljne, propisi radnih mjesta se nisu primjenjivali i minimalna plata je kasnila za inflacijom.

Neizbježno, sveukupni utjecaj kampanje za smanjenje udjela rada u državnoj zaradi značio je da sve veći broj Amerikanaca nije bio u mogućnosti zaraditi čak niti za život u siromaštvu – a čak niti to ne govori sve. Siromašni i programi koji su im pomagali bili su predmet kampanje usmjerene direktno ka njima.

Kampanja protiv siromašnih

Ovaj napad je počeo još dok je Crni pokret za slobodu bio u punom zamahu u šezdesetim godinama. Već je, u propaloj predsjedničkoj kampanji republikanca Barry Goldwatera za 1964. godinu, to bilo očigledno, kao i u ponovnim kampanjama povremenog demokrate i segregacioniste, guvernera Alabame Georgea Wallacea. Predsjednička kandidatura Richarda Nixona iz 1968. godine je preuzela ovu temu.

Kao što su mnogi komentatori već ukazali, ova trijumfalna strategija kampanje je iskoristila porast rasnog animoziteta ne samo među bijelim južnjacima, već i među bijelom radničkom klasom sjevera, koja se odjednom našla u konkurenciji sa svježe urbaniziranim afričkim Amerikancima za poslove, javne servise i domove, kao i u kampanjama za desegregaciju škola. Rasna tema se brzo stopila u političku propagandu, ciljajući siromašne i moderne programe za pomoć siromašnima. Zaista, u američkoj politici, riječ “siromaštvo”, skupa s riječima “socijalna pomoć”, “neudate majke” i “zločin”, postale su kodne riječi za crnce.

U tom procesu ponovno oživljeni republikanci pokušali su pobijediti demokrate na izborima, asocirajući ih s crncima i s liberalnim politikama koje su trebale olakšati siromaštvo. Jedan rezultat je bio ozloglašeni “rat protiv droge”, koji je uglavnom ignorirao veće trgovce na račun prestupnika najnižeg stepena u društvima u unutrašnjosti grada. Pored toga je došao veliki program izgradnje zatvora i zatvaranja, kao i velika “reforma” glavnih programa socijalne pomoći koji su zavisili od finansijskih primanja, Pomoć obiteljima zavisne djece. Ovaj politički motiviran napad na siromašne se pokazao kao uvodna drama u desetljećima dugoj kampanji u organizaciji biznisa i organizirane desnice protiv radnika.

Namjerno neznanje i okrutnost svega toga vas može ostaviti šokiranim – i bivani šokiranima je bilo sve što smo radili desetljećima. Zato nam je očajnički bio potreban pokret za novi vid moralne ekonomije.

Ovo nije bio samo rat protiv siromašnih, već čisti “klasni rat”, koji republikanci danas koriste u brandiranju skoro pa svakog postupka koji im se ne sviđa. Ustvari, klasni rat je bio krovni cilj kampanje, koji će uskoro postati očigledan u politikama koje su dovele do masivne redistribucije tereta oporezivanja, kanibalizacije vladinih servisa kroz privatizaciju, smanjenja plata i oslabljenih sindikata te deregulacije poslova, banaka i finansijskih institucija.

Siromašni – i crni – bili su beskrajno koristan retorički omot, propagandna distrakcija korištena za osvajanje izbora i veće zarade. Ipak, retorika je bila bitna. Niz novih mislilaca, političkih organizacija i lobista u Washingtonu promovirali su poruku u kojoj su državne probleme uzrokovali siromašni, nesposobni za promjene, skloni kriminalu i seksualno promiskuitetni, koje je previše razmazio velikodušni sistem socijalne pomoći.

Istinska patnja je brzo stigla, zajedno s velikim mjerama štednje u programima pomoći siromašnim u zavisnosti od njihovih finansijskih primanja. Izvedbe mjera štednje su same bile prekrivene oblakom propagande, ali su kumulativno istrošile sigurnosnu mrežu koja je štitila i siromašne i radnike, pogotovo one s niskim primanjima, što je značilo žene i manjine. Kada je Ronald Reagan ušao u Ovalni ured 1980. godine, put za uvođenje mjera štednje u programe siromašnih je bio uglađen, a do 1990. godine su demokrati, u potrazi za izbornim strategijama koje bi povećale finansijsku pomoć tokom kampanje od velikih biznisa i vratila ih na vlast, podigle tu zastavu. Upravo je Bill Clinton vodio kampanju pod sloganom “okončajmo socijalnu pomoć kakvu poznajemo”.

Pokret za moralnu ekonomiju

Rat protiv siromašnih na federalnom nivou je uskoro usklađen u državnim zgradama Kongresa, gdje su radile institucije poput Američke federacije za djecu, Američkog vijeća za razmjenu zakonodavstva, Instituta za slobodu i Mreže državne politike. Njihova lobistička agenda je bila ambiciozna, uključujući privatizaciju javnih servisa velikih razmjera, smanjenje poreza na biznis, povrat starih regulacija zaštite okoliša i potrošača, slabljenje sindikata javnog sektora i mjerâ (poput zahtjeva za fotografskom identifikacijom) koje bi ograničile pristup glasačim listićima za studente i siromašne. Ali, siromašni su bili njihova glavna meta i opet, posljedice su se osjetile u životu – smanjenje socijalne pomoći, pogotovo u programu Pomoć porodicama sa zavisnom djecom i kampanji reda i zakona koja je za rezultat imala masivno zatvaranje crnih muškaraca.

Velika recesija je opasno pogoršala te trendove. Institut za ekonomsku politiku je izvijestio kako se tipično domaćinstvo, koje je već vidjelo pad zarade od približno 2.300 dolara između 2000. i 2006. godine, izgubilo dodatnih 2.700 dolara između 2007. i 2009. godine. I kada je “oporavak” stigao, mada nesigurno, uglavnom se zadržao u industrijama s niskim platama, koje su činile skoro pola prisutnog rasta. Proizvodnja se nastavila stezati, dok je tržište rada izgubilo 6,1 posto plata za zapošljavanje. Nova ulaganja, kada bi se uopće dogodila, više su išla u mašineriju nego u novu radnu snagu, zbog čega su stope nezaposlenosti ostale alarmantno visoke. Drugim riječima, recesija je ubrzala postojeće tržišne trendove koji su išli ka nižim platama i još većoj nesigurnosti u zapošljavanju.

Recesija je, također, izazvala daljnja smanjenja programa socijalne pomoći. Pošto je novčana pomoć, zahvaljujući takozvanoj reformi sistemima socijalne pomoći, postala tako teška za dobiti, a programi državne pomoći onesposobljeni, federalni program markica za hranu nosio je veliki dio tereta pomoći siromašnima. Preimenovan u “Program pomoći dopunskom prehranom”, program je potpomognut sredstvima iz Zakona o oporavku i beneficije su privremeno narasle, kao i učešće. Ali, Kongres je nekoliko puta pokušao sasjeći sredstva za program, pa čak i preusmjeriti jedan dio u farmerske subvencije, a napor, iako još nije urodio plodom, uložen je da se onemoguće markice za hranu svakoj porodici čiji je član radnik koji štrajkuje.

Organizirana desnica opravdava svoje drakonske politike prema siromašnima moralnim argumentima. Mislioci i bloggeri desnog krila, na primjer, razmišljaju o štetnim efektima za siromašnu djecu sa invaliditetom koja bi postala “zavisna” od državne pomoći, ili razmatraju vladinu prehrambenu pomoć za siromašne trudnice i djecu u nastojanju da protumače pozitivne rezultate za dojenčad.

Namjerno neznanje i okrutnost svega toga vas može ostaviti šokiranim – i bivani šokiranima je bilo sve što smo radili desetljećima. Zato nam je očajnički bio potreban pokret za novi vid moralne ekonomije. Pokret Okupirajmo Wall Street, koji je već promijenio nacionalni razgovor, mogao bi biti njegov početak.

Verzija ovog članka je prvi put objavljena na TomDispatch.

Stavovi izraženi  u ovom članku su autorovi i nužno ne odražavaju uređivačku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera