Oglasi

Radulović: Zločince ne grize savjest, oni mirno spavaju

Crnogorski pisac i predsjednik Matice crnogorske smatra da narodi na ovim prostorima mogu mnogo bolje i da to bolje zaslužuju.

Crnogorski pisac Dragan Radulović autor je zbirki priča Petrifikacija i Splav Meduze, kataloga groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu, drame Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića i romana Auschwitz Café, koji tematizuje otmicu putnika iz voza u Štrpcima. Dugogodišnji je profesor filozofije u srednjoj školi "Danilo Kiš" u Budvi, a od 2013. godine je i predsednik Matice crnogorske.

Njegove literarne preokupacije vezane su za erupciju zla devedesetih godina prošlog veka, posebno za književnu obradu "najrazličitijih modela pretvaranja običnog čovjeka u ljudoždera".

U septembru je objavio knjigu eseja Po rubovima teksta u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Disputa, u kojoj se bavi Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Mihailom Lalićem, Albertom Goldsteinom, Čedom Vulevićem i drugim piscima i intelektualcima koji su pružali otpor zločinačkim projektima.

Sa Radulovićem razgovaramo o tome kako nam književnost može pomoći u suprotstavljanju zlu, zašto su se brojni ljudi od pera upisali u istoriju beščašća, o obožavaocima teorija zavere, o zločincima koji mirno spavaju, o tome da bez antifašizma i odbacivanja revizije Drugog svetskog rata nema budućnosti za naša društva...

  • Čini mi se da je piscima i intelektualcima kojima se bavite u svojoj knjizi zajedničko to što su, živeći u mračnim vremenima, pružali otpor zlu, svako u svom domenu. Da li Vas je to podstaklo da eseje o njima objedinite u ovu knjigu?

- Jeste, odlučujućim dijelom. Zanimalo me je kako nam valjana književnost može pomoći da sebe kao ljude kondicioniramo u susretu sa zlom. Dakle, pretpostavio sam da može, i potom sam istraživao oblike, načine i efekte njene pomoći. Neko može osporiti sposobnost literature da nam u tom poslu bude od ikakve koristi, ali ne dijelim to mišljenje. Onaj fenomen zla koji je mene zanimao – i odgovor književnosti na njega! – rađa se unutar sfere obezljuđene politike čiji je krajnji cilj da naposljetku i sam život pretvori u prosti višak i opterećenje koje treba odstraniti.

Auschwitz ne može prestati sa radom, njegov je cilj uništenje posljednjeg čovjeka, svijet bez ljudi rastvoren u ništavilu. Najlakše bi bilo za sve okriviti politiku i političko djelovanje – čemu su pisci i intelektualci povremeno skloni – i kazati kako bi svijet bio neuporedivo bolje mjesto za život da tih zala nema. Međutim, slijedimo li uvide F. Nojmana i H. Arent, stvar stoji sasvim drugačije: nije opasna politika, opasnost nastaje kada politika i političko djelovanje prestanu da postoje! Ne smijemo zaboraviti paradoksalnu dvostrukost navedenih pojmova: s jedne strane autoritarna politika umije postati jezivo srce tame, ali s druge demokratska politika je autentična sfera za ispoljavanje ljudske slobode i spontaniteta. Književnost se nalazi u žrvnju između navedenih krajnjosti, ali gubi jedan bitan dio svojega smisla ako nije zrnce pijeska u onoj glasovitoj spravi iz Kafkine Kažnjeničke kolonije.

Pišući esej Antropološki pesimizam Mihaila Lalića, u njegovoj Crnogorskoj tetralogiji, pratio sam kako autor gradi odnos dva ključna lika: u rodbinskoj su vezi, veoma bliski, istomišljenici, i lagano počinju da se udaljavaju, svađaju se i pokušavaju ubijediti jedan drugog, grubi su i nemilosrdni, dok na kraju ne ostanu bez riječi koju bi izgovorili, ne smatraju jedan drugog vrijednim ljudskog napora... Upravo to je ona tačka kada zlo stupa na scenu, odbacivanjem dijaloga i nepriznavanjem drugog čovjeka. Ali taj Lalićev antropološki pesimizam je prividan, on svoje ključne likove gradi na tradiciji rimskog republikanizma, tako da i ovaj odgovor Vama valja mi zaključiti Kantovim citatom, kao što sam zaključio i esej: "Mi ljudi nemamo nikog osim nas, dakle, učinimo najbolje od toga."

  • U eseju o Danilu Kišu pišete: 'Pisac jednostavno ne može ostati nijem na prizore sveopšte istorije beščašća svog vremena.' Otkud onda pojava tolikih pisaca koji ne samo da su ostali nemi, već su i vredno radili da se upišu u istoriju beščašća?

- Različiti su motivi zbog kojih su se mnogi (ali ne i svi) pisci i intelektualci preko noći pretvarali u banalne propagandiste jedne svinjarije od rata, od slučaja do slučaja: neko je htio Nobelovu nagradu, pa mu je trebala "pomoć države", a neko drugi neuporedivo sitniji ćar: odabrana djela, uredničko mjesto... Mada, nije svako ko piše – pisac, niti je svako ko učestvuje u javnosti – intelektualac; ako u njihovom javnom djelovanju ne postoji jasno vidljiv moralni korektiv, sve im je zaludu.

Ipak, najkomičniji su mi oni koji su devedesetih povjerovali u sopstvenu izabranost, misionari šovinizma iskreno ubijeđeni u ispravnost cilja i spremni da mu nesebično doprinesu svakakvim gadostima. A sada su doživjeli da im se ideali ostvare u svom prirodnom, nakaradnom obliku. Nijesmo se za ovo borili, kukaju neutješno po medijima. Jeste, jeste, upravo za ovo! Zločinački projekti ne mogu donijeti nikakvo dobro u stvarnosti. Sredstva su kriva, a o njima odgovorni nijesu razmišljali na vrijeme. Jedino sredstva koja upotrebljavamo legitimišu cilj kojemu težimo, kada vrijedi suprotno, kada cilj opravdava sva sredstva – onda se nemamo prava čuditi košmaru koji se na kraju stvori.

  • Zanimljiva je Vaša teza da je Kišov pravi odgovor napadačima Grobnice za Borisa Davidoviča zapravo njegova priča Knjiga kraljeva i budala iz Enciklopedije mrtvih, u kojoj rekonstruiše nastanak knjige-ubice Protokoli sionskih mudraca.

- Da, i sam Kiš je rekao kako politički kontekst za hajku na Grobnicu za Borisa Davidoviča ne treba tražiti u Času anatomije, jer on u tu oblast nije zalazio u knjizi. A ko su bili njegovi progonitelji? Domaći šovinisti, antisemiti, staljinisti, obožavaoci teorija zavjere... Šta te mračne svijesti mogu da imaju zajedničko u svom političkom svjetonazoru i fanatizmu? Knjigu, naravno. Onu "koja oslobađa sumnje i uliva sigurnost"! Jednu knjigu koja se ne tumači i ne upoređuje sa drugim knjigama, već koju je najbolje naučiti napamet i mlatiti njome bezglavo po svijetu vlastite neistomišljenike. To je priča u kojoj je Kiš majstorski, književnim sredstvima, razložio mentalnu shemu svojih progonitelja, njihovo banalno jednoumlje i ludačku opsjednutost čistotom: rase, nacije, partije... svejedno je.

Problem je samo što čovjek – kao ni knjiga, uostalom! – ne može da postoji u jednini, nego samo u množini, zajedno sa drugim ljudima. Ili, da se ponovo poslužimo Kišovom rečenicom: "Nisu opasne knjige, opasna je samo jedna." Pričom Knjiga kraljeva i budala samo je svojim čitaocima pokazao kakvi su njegovi progonitelji, od kakvog su materijala načinjeni, i nije nas prevario. Vidjeli smo ih na djelu devedesetih.

  • U esejima o Laliću i Vuleviću navodite Sokratov argument protiv zločina, koji Vam je očigledno važan, a koji glasi: 'Najužasnije što se čovjeku može dogoditi jeste da živi sa ubicom u sebi, jer taj pakleni savez nikada više ne može razvrgnuti.' Ne čini li Vam se da je broj onih koji nemaju nikakav problem da žive sa ubicom u sebi prilično velik? A sudeći po masovnom proglašavanju zločinaca za heroje, još više ima onih koji mirno žive sa ubicom u drugome.

- Postoji jedna zdravorazumska zabluda na koju su filozofi morala odavno ukazali, a to je da zločinca grize i muči savjest. To, nažalost, nije tačno. Samo moralnog čovjeka može da muči grizodušje i da mu ne da mira. Zločinac mirno spava, jer je taj glasić u sebi uspješno ubio. Dakle, zločinci nemaju nikakvih problema sa snom. Kada se tome pridruži široka društvena podrška, opšte prihvatanje i javno ispoljavanje zahvalnosti političkih elita, pjesnika i crkvenih velikodostojnika... nebo je granica!

Skoro sam čitao jedan članak u kojemu se nedavni čin ispijanja otrova u sudnici afirmativno upoređuje sa Sokratovom smrću. Taman, vala, kakvi smo, boljega Sokrata nijesmo ni zaslužili. Zločin devedesetih je uspješno normalizovan, zločinci prihvaćeni, resantimani i nacionalne frustracije kod mladih u vidljivom porastu, a jedino što vođe ovdašnjih hordi sprečava da povedu novi rat jeste strano prisustvo i ozbiljan nedostatak oružja i novca, jer rat je skupa zanimacija. Dakle, ako neko ima problema sa snom, to su ljudi iskreno zabrinuti za budućnost. 

  • U eseju o Kovaču tematizovali ste i pitanje pripadnosti pisca određenoj kulturi koje se često poteže u našoj sredini. Kome, zapravo, pripadaju Kovač, Kiš, Andrić, Selimović...?

- Vjerovatno bi se navedeni pisci najbolje osjećali u Jugoslaviji i njoj pripadajućoj kulturi, ali toga više nema, to je prazni označitelj. Zapravo, postoji još samo kao difamacija političkih protivnika koju naši šovinisti koriste u sve učestalijim nastupima bijesa i straha. Dakle, kome pripadaju? Bez obzira na njihove identitetske izbore i odluke, pripadaju onim kulturama koje stvore uslove da od njihovog djela imaju najviše koristi.

Međutim, dokle god postoje politički uticajni intelektualci i pisci koji su bez zazora spremni da u javnosti argumentuju teze o Njegoševoj genocidnosti, o Selimoviću kao izdajniku, a o Andriću kao mrzitelju, o Kovaču kao ustaši, o Kišu kao kosmopolitskom polu Čifutinu/polu Crnogorcu, a da se tim gadostima suprotstave tek rijetki glasovi razuma i mjere, bojim se da ne pripadaju nikome. Tačnije, pokazuju se neuporedivo većim nego ove kulture i književnosti koje se očajnički bore za njihovo prisvajanje.

Ali, to prisvajanje nikada i nije imalo veze sa literaturom, koliko sa imperijalnim pretenzijama zemalja sa balkanskih periferija koje se međusobno ponašaju kao neprijateljska carstva. Presmiješno, ali je tako. 

  • Ocrtavajući politički kontekst za memoarske eseje Mirka Kovača Pisanje ili nostalgija, naveli ste da se nacionalizam od 'borca za istinu' pretvorio u velikog relativizatora koji briše razliku između istine i laži. Tu ste precizno definisali mesto istine: 'Istina je uvijek tamo gdje i žrtva'. Ima li načina da istina dobije pravo građanstva u našim društvima?

- U društvima kakva jesu, ne! Ni žrtve ga nemaju, a kamoli istina. Uostalom, pravo građanstva nema ni antifašizam, ni socijalno odgovorna pravna država, ili ako ga ima, onda izgradnja njenih institucija ide previše mučno i sporo. Odgovornost zbog čega je tako ne snose samo desni konzervativci na vlasti, oni čine jedino što znaju, nego kilava socijaldemokratija i ljevica koje su se odrekle istine i antifašizma da bi se dodvorile svojim protivnicima, kao da će ovi ikada glasati za njih. Bez antifašizma i jasnog odbacivanja svih pokušaja revizije Drugog svjetskog rata, ne vidim svijetle budućnosti ovim društvima.

  • Da li delite veru Peja Grujevića iz Lalićeve tetralogije u 'pobunu čovjeka i njegovo pravo da nastoji stvoriti pravednije društvo'? Može li čitanje autora kojima se bavite da nam pomogne u tom pregnuću?

- Čitanje knjiga, ma koliko bile vrijedne, ne može mnogo pomoći ako ljudi nijesu spremni i sposobni da u svakoj od naših zemalja stvore jake sindikate i bar po jednu zdravu i normalnu socijaldemokratsku partiju koja se neće stiđeti socijalističkog nasljeđa i antifašističke borbe partizanskog pokreta. Ne dijelim prisutno oduševljenje neoliberalinim feudalizmom koje u javnosti nazivaju stabilokratija, kao što mi je odbojna intenzivna klerikalizacija koja se sprovodi u nekada sekularnim društvima. Smatram da narodi na ovim prostorima mogu mnogo bolje, i da to bolje zaslužuju. U tom smislu vrijedne knjige mogu da ohrabre u slobodi i podignu stepen samopoštovanja kod ljudi. A to nije malo.  

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.