Rad od kuće ratnih zločinaca

O Šešelju, kao sramoti Srbije, prije svega pravnoj, ali i etičkoj, zna se gotovo sve, a o Kapetanu Draganu ništa manje nema priča i 'anegdota' (Printscreen)

Gledam fotografiju na kojoj su dva osuđena ratna zločinca. Vojislav Šešelj, samozvani četnički vojvoda i Dragan Vasiljković, zvani Kapetan Dragan. Uslikani su 1991. na benkovačkom ratištu, što će reći: u dubini države Hrvatske.

Fotografija bi trebalo da posluži kao ružna uspomena i opomena na sramne velikosrpske nacionalističke poilitike u prvoj polovini devedesetih, koje neće, ne smiju i ne mogu da se ponove.

Srbija danas

Umjesto toga ova fotografija može da se opiše sa “Srbija danas”. Znate to sigurno, ratni zločinac lijevo na fotografiji, Vojislav Šešelj, uprkos i u inat i svjetovnom i etičkom i svakom ljudskom zakonu, parlamentarac je u Skupštini Srbije, a Kapetan Dragan, desno, iz petnih žila se trudi da preko najnovijih srbijanskih izbora uđe u Skupštinu.

Eto, to je slika i prilika današnje Srbije, u kojoj je jedina parlamentarna alternativa Vučićevom narcisoidnom totalitarizmu ultradesnica. Ta dva nečovjeka su simbolički, ali i biološki kapital koji sa sobom nosi ideja Velike Srbije, a koji se očituje u banalnoj, notornoj maksimi da se svaki zločin isplati.

Jer, nakon počinjenih zločina, svih međunarodnih sudova koji su te zločine verifikovali, evidentirali, dokazali, koji su potom dokazali krivicu te dvojice, pa ih osudili, oni su se ne samo vratili u Srbiju nego su (p)ostali javne ličnosti, politički i parlamentarni igrači.

O Šešelju, kao sramoti Srbije, prije svega pravnoj, ali i etičkoj, zna se gotovo sve.

O Kapetanu Draganu ništa manje nema priča i “anegdota” o njegovim zločinačkim poduhvatima. Dovoljno je reći da je proglašen krivim za ratne zločine počinjene u junu i julu 1991. na Kninskoj tvrđavi, gdje su zlostavljani hrvatski policajci i vojnici, kao i za zločine počinjene tokom napada na policijsku stanicu u Glini i okolnim selima u julu 1991, što je rezultiralo ubistvom civila i novinara.

Suočavanje sa svojim demonima

Taj isti Kapetan Dragan javno se zalaže za puštanje na slobodu ubica Zorana Đinđića, Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, jer su oni, po njegovom mišljenju, “heroji”.

I, da se razumijemo, ta dvojica, zajedno sa svojim opskurnim pristalicama, samo glasno i artikulisano govore ono što ogromna većina nadesno skrajnute Srbije mrmolji sebi u bradu.

Nakon okupacionih ratova sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, zatezanja odnosa sa Sjevernom Makedonijom i pokušaja destabilizacije Crne Gore Srbija se suočava sa sobom i svojim demonima. Ratni zločinci, kao osnovni izvozni prozvod srbijanskih politika u devedesetima, vratili su se kući.

Sav onaj silni preživjeli ološ, svi oni psi rata, koji su iz svog bijesa ili uz naređenje i amin državnih politika harali po zapadnom Balkanu, vratio se kući ovako ili onako u želji da bude nagrađen, viđen, ono što mu je oduvijek Dedinje obećavalo, neka vrsta paramilitarnog radikalnog džet-seta.

Slobodna menažerija

I, opet da se razumijemo, taj dvojac samo je osovina i pogonsko gorivo neonacionalističkog motora sa unutrašnjim sagorijevanjem u Srbiji i u drugoj i početkom treće dekade 21. vijeka.

Osim njih, tu je cijela plejada uhljebljenih generala ratnih zločinaca, od Šljivančanina do Lazarevića, koji su u međuvremenu postali književnici, izdavači i, na koncu, profesori predavači. Dakako, u Srbiji, na pomenuto unutrašnje sagorijevanje.

Tu je i notorni Novak Đukić, koji je odgovoran za masovno ubistvo tuzlanske mladosti, koji na sebi nosi duše najmanje 71 ubijenog mladog čovjeka na Tuzlanskoj kapiji i koji se sasvim bezbrižno šetka po Beogradu.

Sva ova pobrojana menažerija ni u ludilu ne bi mogla da se šepuri po Srbiji da joj nije blagoslova od aktuelne vlasti.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

A blagoslov je mnogostruk.

Prvo, Vučić, kao alfa i omega današnje Srbije, ideološko je dijete Vojislava Šešelja. Njegov nacionalizam isti je onaj kojim je i bio zadojen dok je nosio gajbe piva “Jelen” ratnom zločincu Šešelju. Umiven, propran, ali suštinski isti.

Drugo, javno mišljenje, ono desničarsko, koje je ogromno, ne samo da nikada nije izvršilo autorefleksiju suočavanja sa prošlošću, zločinima silnim koje je neko počinio u njihovo ime, nego je u međuvremenu metastaziralo u još radikalnije (sad-zasad) virtuelno pučanstvo, koje samo sebe predstavalja sintagmom “U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se triput ponovio”.

Treće, a povezano je sa ovim drugim, Vučiću su upravo zločinački opskurnjaci poput Kapetana Dragana i Vojislava Šešelja potrebni kako bi plašio narod kome je dosta rata, uprijevši prstom na njih i rekavši: “Evo šta vas čeka ako ne glasate za MOJ SNS”.

I takav habitus je zapravo protomočvara sa idealnim uslovima za život ratnih zločinaca, koji koriste sve svoje privilegije i kao građani i kao neke vrste superstarova.

Paradoksalno i poražavajuće, ne za ratne zločince nego za srbijansko društvo u cjelini, jeste to što su zločini pomenutih zapravo ulaznica za popularnost na skali društvene moći. Ne bi Šešelj ni izbliza bio toliko popularan da nije tamnovao za dokazane ratne zločine. Isti je slučaj i sa Vasiljkovićem.

Njima (a i ostalim pobrojanim i svim silnim nenavedenim ratnim zločincima) upravo ono što se u normalnom svijetu zove hipoteka ili breme prošlosti i ratnih zločina predstavlja dobitni džekpot, ulaznicu za najbolja mjesta u srbijanskim ložama društvene i političke hijerarhije.

RS ispred Srbije po poštovanju ratnih zločinaca

Dabome, identična je situacija i u entitetu Republika Srpska, koji odavno preslikava poteze Srbije, ali je u toj vrsti “sporta” čak dobrano ispred sigurne kuće za ratne zločince. Znamo svi da su Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i ostala zločinačka bulumenta odavno postali ne samo “srBski heroji” nego i čip kojim se dobijaju izbori – lokalni i opšti.

Zločinac Karadžić ima i svoj studentski dom, pa je očekivati da i Srbija prozove nekog svog zločinca i umjesto običnog korona-aplauza dodijeli mu makar naziv fakulteta. Da se ne bruka u patriotskoj utrci sa RS-om.

I zato, na koncu, Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, makar u Bosni i Hercegovini, kako se ne bi desilo da likovi sa plakata, ratni zločinci, određuju izborne pobjednike, koji, takođe, vonjaju po zločinu.

Zakon o zabrani negiranja genocida i zločina nije samo puko nominalno pravno slovo na papiru, koje bi služilo za lov pijanaca ispred zadruga, a koji pjevaju četničke pjesme; ne – to je pravna prevencija od političke normalizacije ove fotografije sa početka teksta i svih formi užasa koje slijede izvedene iz tog i sličnih događaja sa pomenutim akterima.

Možemo komotno da kažemo: i zločin i zločinačka politika i zločinci vratili su se kući – u Srbiju. E, sad, da li će, kao revolucionari, početi da jedu svoju djecu li će se opet samoizvoziti po Balkanu – ne želimo, ne trebamo, ne moramo i nećemo dozvoliti.

Jer Srbija i entitet Republika Srpska sa ovim ljudima neće u EU i civilizovani dio svijeta, ali ko nam to kaže da oni žele da pođu tamo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera