Puzajuća rehabilitacija ustaškog pokreta

Županijski sud u Zagrebu ekspresno je prihvatio zahtjev ogranka Matice hrvatske iz Vinkovaca i organizacije U ime obitelji, koju vodi Željka Markić, za revizijom presude izrečene profesoru Filipu Lukasu 1945. godine, dakle nakon oslobođenja i formiranja komunističke vlasti predvođene Josipom Brozom Titom. Kad kažemo ekspresno, mislimo na to da pet mjeseci između podnošenja zahtjeva i donošenja odluke o sudskoj rehabilitaciji dotičnoga, što se zbilo prošlog četvrtka, u kontekstu hrvatskog pravosuđa znači nevjerojatnu hitnost i ažurnost.

A zbog koga, to jest zbog čega, se Županijski sud tako potrudio i požurio?

Filip Lukas, rođen 1871. godine u Kaštel Starom, bio je, kaže hrvatska Wikipedija, “geograf, geopolitičar, kulturni djelatnik i starčevićanski intelektualac”. Imaju još dvije rečenice o njemu na Wikipediji: “Završio je studij bogoslovije u Zadru te povijesti i geografije u Austriji. Profesor ekonomske geografije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu od osnutka 1920. do 1945. godine, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. godine.”

I, to je sve. Zašto je Lukas onda 1945. godine osuđen na smrt strijeljanjem, koje se nije dogodilo, jer je osuđenik uspio pobjeći u Rim, gdje je i umro 1958. godine?

Slavio državu nastalu na zločinu

Lukas je, a o tome hrvatska Wikipedija ne kaže doslovno ništa, kao javna ličnost i predsjednik Matice hrvatske, bio gorljivi pristaša ustaškog pokreta, Nezavisne Države Hrvatske i njezinog poglavnika Ante Pavelića. Prije nego što je u drugoj polovici dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao zreo čovjek, postao “starčevićanski intelektualac”, odnosno hrvatski nacionalist, Lukas je bio jednako vatreni pobornik jugoslavenstva i zajedničke države: njegovo predavanje ustašluku i veličanju Pavelića bilo je, između ostalog, motivirano nastojanjem da što temeljitije ispere jugomrlju sa svog lika i djela.

Uspostavu NDH-a popratio je euforičnim napisima i govorima te cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i nakon rata, do smrti u Rimu, slavio postojanje države nastale na zločinu i na krilima Trećeg Reicha. “Idejnu osnovicu postavili smo mi, a izgradnju ste vi u djelo proveli”, kazao je Lukas poglavniku Paveliću 6. svibnja 1941. godine, nešto manje od mjesec dana nakon proglašenja NDH-a.

U naredne četiri ratne godine, predsjednik Matice hrvatske ispisivao je antisrpske i antižidovske pamflete bazirane na nacističkim teorijama krvne čistoće i narodnog duha te je poduzimao uspješne akcije nagovaranja vlasti da za račun Matice hrvatske otimaju zgrade i tvrtke zagrebačkim Židovima.

Nećemo ovdje ulaziti u sadržaj i kvalitetu presude kojom je Filip Lukas 1945. godine osuđen na strijeljanje, osim što je jasno da je ona drakonska i teško održiva gledano iz perspektive 2017. godine i demokratskog poretka: rehabilitacija Lukasa – kao i ranija rehabilitacija kardinala Alojzija Stepinca te sudske rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji – nije, međutim, stvar prava i sudskog postupka, nego političke i društvene atmosfere u kojoj je poželjno, u različitim područjima – od kulture do politike imenovanja ulica i trgova, relativizirati rezultat i karakter Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.

Mozaik raskalašenog revizionizma

“Čak i kada bi sudovi imali važnu ulogu, kada bi se kod nas sudilo brzo i poštovale sudske presude, značenje sudskih rehabilitacija ličnosti mrtvih već desetljećima, bilo bi malo važno”, kazao je Tvrtko Jakovina, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za portal Telegram. I dodao: “Ovo što se događa nema veze s Drugim svjetskim ratom, ovo je slika Hrvatske 2017. godine, to je jedina pouka svega. Sudovi 2017. godine pišu povijest Republike Hrvatske 2017. godine, ne 1945. godine. Ovakva presuda je slika Hrvatske Andreja Plenkovića.”

Poništenja komunističkih sudskih presuda zasigurno neće promijeniti historijske činjenice ni o Filipu Lukasu, ni o Draži Mihailoviću, ni o drugim viđenijim nacifašističkim kolaborantima koji će tek biti rehabilitirani. Svrha je u uspostavi ravnoteže između dvaju totalitarizama, kako to običava formulirati hrvatski premijer Plenković, što je posao koji ne može uroditi ničim doli dodatnim i pritom službenim obezvrjeđivanjem antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe, odnosno još većom količinom simpatija za NDH i ustaški pokret, odnosno još nakaradnijim i maloumnijim tumačenjima i prekrajanjima vlastite prošlosti.

Lukasova rehabilitacija samo je posljednji, iako sigurno ne i zadnji fragment u mozaiku raskalašenog hrvatskog revizionizma. To trovanje društva, koje je u velikoj mjeri već obavljeno na mnogim razinama, kombinacija je nacionalističke obijesti, iracionalnog ili privatno motiviranog ideološkog osvetništva te interesnog podilaženja i manipuliranja desnim biračkim masama. Posljedice tog civilizacijskog sljepila tek će se pokazati u svojoj punoj pogubnosti, no političku i intelektualnu elitu ove zemlje za to nije briga: oni ne vide i ne žele vidjeti dalje od vlastitog nosa, od svojih prizemnih interesa i od prvih sljedećih izbora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera