Putokaz za borbu protiv požara

Piše: Enes Ratkušić

Pored brojnih nedaća sa kojima se suočavaju građani Bosne i Hercegovine u ono uvjetno rečeno aktivno vrijeme, ni ljetna sezona, vrijeme kada se u najvećoj mjeri koriste godišnji odmori, ne ostavlja ih bez problema.

Nove regule oko prelaska granice prema Hrvatskoj, koje su uslijedile nakon njene statusne promjene, odnosno ulaska u Evropsku uniju, se nekako rješavaju u hodu. Građani BiH navikli su na otiskivanje prema Jadranu, Hrvatska, opet, da ih rastereti dio sredstava zaštekanih da se potroše.

Požari, međutim, kad sve rezimiramo, ipak, predstavljaju najveću nevolju ljetne sezone, kako zbog zastrašujućih materijalnih šteta koje se mjere milionima, tako i zbog činjenice da borba protiv prirodnih katastrofa otkriva jedno anarhično stanje, ne samo u djelovanju Civilne zaštite, nego samog funkcioniranja cjelokupnog sistema, što kritike na račun jednog neodrživog ponašanja vlasti čini potpuno opravdanim.

Slaba koordinacija

Civilna zaštita je dio sistema koji tek u praksi, tek onda kad treba prići rješavanju problema, otkriva njegove slabosti, pogotovo u segmentu koordinacije, od Općinskih štabova do vrha države, odnosno Predsjedništva BiH, koje na koncu donosi „ključne odluke“, poput podizanja helikoptera ili angažiranja pripadnika Oružanih snaga na pomoći u gašenju vatrenih stihija.

Taj proceduralni lanac, koji podrazumijeva niz odobrenja, sjednica, konsultacija, koncipiran je toliko ležernim, kao da je požar nešto što se da prolongirati, odgoditi na neko vrijeme do usaglašavanja stavova. Čini se da u sačinjavanju zakonskih procedura baš niko nije vodio računa o segmentu hitnosti, brzini reakcije koja je u ovakvim prilikama uistinu najvažnija.

Prošlogodišnji primjer Konjica, općine u kojoj su požari bjesnili nekoliko mjeseci, očito nije pretjerano uzbudio odgovorne. Primjer Jablanice sada to zorno potvrđuje. Čak i u domenu istinitog informiranja javnosti.

Sama koncepcija borbe protiv požara više je nego katastrofalna. Umjesto da se svi koji se imaju uključiti alarmiraju samom pojavom požara, vapaj za pomoć u pravilu se začuje tek kad požar dosegne takve dimenzije da ni najbolje organizirana akcija ne daje garancije da bi se vatrena stihija mogla obuzdati.

Jer, nije samo grom izazvao požar, nego i lopovi koji egzistenciju osiguravaju demontažama dalekovodnih stubova. Istina, ovoga puta reagiralo se nešto brže. Ipak nedovoljno brzo da bi se riješio sam problem, odnosno ugasili požari koji nezaustavljivo uništavaju šume, kao izuzetno važan resurs zemlje.

Koliko je navedeni proceduralni sklop kompliciran, neutemeljen na brzini i efikasnosti, koji bi po prirodi samog angažiranja morali da budu vodilja kreiranju ovakve dokumentacije, primjer Jablanice više nego ilustrativno govori.

Kanaderi iz susjedne države, koja se u statusnom, a samim tim i u političko-komunikacijskom pogledu, postajući članicom Evropske unije, „udaljila“ – odnosno njihovo znatno brže i efikasnije angažiranje za razliku od onih prošlogodišnjih – dodatno je svjedočanstvo neefikasnosti sistema protivpožarne zaštite.

Jedan apsurd je više nego primjetan, čak i u segmentu laičkog sagledavanja cijelog slučaja. Do kanadera iz susjedne zemlje se, čini se dolazi čak i brže, nego do vlastitih resursa, odnosno helikoptera OS BiH. 

Jest da je vođenje vanjske politike važan segment djelovanja državnog Predsjedništva. Ipak, ta činjenica je više nego apsurdna i ona na najbolji način ukazuje da je generalni remont protivpožarne zaštite, odnosno djelovanje cjelokupnog sistema Civilne zaštite kao planski osmišljene borbe protiv prirodnih katastrofa više nego prioritetan zadatak kojim bi se domaća politika morala hitno pozabaviti.

Remont sistema

U kontekstu naprijed rečenog, taj „generalni remont“ morao bi obuhvatiti cjelokupnu „strategiju“ djelovanja Civilne zaštite, u cilju uklanjanja svih proceduralno-zakonskih prepreka, vodeći, naravno, računa o novim saznanjima, dostignućima, razvoju moderne tehnologije i drugim aspektima. BiH nije nikakav izdvojeni entitet na kojeg nasrću prirodne katastrofe. Moglo bi se reći da je spopadaju puno manje nego što je to slučaj sa drugim zemljama. Požari bjesne i u Austriji, sa prirodnim nesrećama se suočavaju i moćne države poput Amerike, Japana itd.

Problem BiH, kao i mahom svih država nastalih disolucijom bivše države jeste upravo zastarjeli odnos spram inovacija u borbi protiv prirodnih katastrofa. Vatrogasci u BiH djeluju sa zastarjelom opremom i bez adekvatne podrške nadređenih, osnivača, odnosno općina i gradova.

Treba, također, naglasiti da je i sama koncepcija borbe protiv požara više nego katastrofalna. Umjesto da se svi koji se imaju uključiti alarmiraju samom pojavom požara, vapaj za pomoć u pravilu se začuje tek kad požar dosegne takve dimenzije da ni najbolje organizirana akcija ne daje garancije da bi se vatrena stihija mogla obuzdati.

S druge strane, u praksi se toliko puta pokazalo da je definicija stanja iskazana u riječima „požar pod kontrolom“ samo žarište za njegovo razbuktavanje, nikako i njegovo definitivno gašenje. Pogotovo u crnogoričnim šumama. Takva vrsta raporta zato producira samo neopreznost i nova iznenađenja, što se toliko puta pokazalo. Jablanički slučaj samo je posljednji u nizu.

Ipak, sagledavajući taj segment u svojoj cjelokupnosti, čini se da sve navedeno predstavlja perifernu vrstu problema. Efikasniju borbu protiv prirodnih katastrofa, pogotovo požara, dodatno usložnjava činjenica prekonoćnog gubitka „solidarnosti“, kao temelja na kojem je u bivšoj državi počivala ovakva vrsta djelovanja. Drugim riječima, vatrogasci u BiH, ali i susjednim državama, isključujući donekle Hrvatsku, posebno Sloveniju, djeluju bez podrške koju su ranije obilato uživali u podršci dobrovoljnih vatrogasnih jedinica.

Važnost dobrovoljaca

Na nakaradan način shvaćena „demokratizacija društva“ potpuno je uništila tzv. „dobrovoljno vatrogastvo“, te je borba protiv vatrenih stihija prepuštena profesionalcima čiji je broj na općinskim razinama toliko minoran da je bilo kakav angažman koji podrazumijeva zahtjevnije intervencije apriori osuđen na neuspjeh.

Šta može uraditi desetero ljudi u Jablanici, dvadesetak u Konjicu, kao i drugim sredinama, čije su profesionalne posade, također, brojčano slabe? Ništa, naravno, ne pridruže li im se vatrogasci iz susjednih sredina ili ne uslijedi pomoć viših razina.

Odsustvo zakonske regulative u smislu mobilizacije stanovništva, ostavlja prostor samo za entuzijazam, spremnost da se građani po vlastitoj savjesti pridruže vatrogascima i pruže im neophodnu pomoć. Takva „logika“ se, međutim, do sada nije pokazala djelotvornom, ne samo u BiH, nego bilo gdje.

U gašenje požara građani se uključuju samo ukoliko procijene da bi njihove kuće i imanja mogli biti neposredno ugroženi. Za sve druge požar je „reality show“, prilika da se sa pristojne distance promatra katastrofa u svojoj neposrednosti, uz neizbježne opservacije o nesposobnosti vlasti da nešto poduzme ili učini, kao da je vlast neka apstraktna sila koja ne podrazumijeva bilo kakva ljudska uplitanja i angažmane.

Slovenija, koja je na njenu veliku sreću izbjegla rat, samim tim i postratne reforme koje u svim implikacijama pokazuju neefikasnost, zadržala je i raniju praksu zbog čega danas raspolaže sa više dobrovoljnih vatrogasaca nego možda u ovom času sve zemlje bivše države profesionalaca. Oko 200 hiljada ljudi u toj zemlji, inače požarno manje ugroženom od ostalih članica, uvijek je na raspolaganju da se uključe u borbu protiv prirodnih nesreća i katastrofa.

To je, naravno, primjer koji bi trebalo slijediti, koji je svojevrstan putokaz kako regulirati ovu oblast. Uostalom, evropska efikasnost, bez obzira na segment ljudskog djelovanja, utemeljena je na zakonskoj pokrivenosti, a ne na svijesti ili entuzijazmu. To je, na koncu, toliko očigledna istina koju ne treba posebno obrazlagati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera