Protesti podijeljenog društva u BiH

Piše: Davor Gjenero

Političke klase u svim državama na Balkanu neodoljivo podsjećaju jedna na drugu, a u Bosni i Hercegovini odnosi su zaoštreni do apsurda. Sudbina malenog djeteta, koje je dovedeno u životnu opasnost, zbog toga što oni koji su plaćeni da donose odluke u korist općeg dobra, ne rade svoj posao, u Sarajevu je potakla masovnu dinamiku, koja pomalo liči očajničkim pokušajima Sarajlija da, izlažući vlastitu kožu, spriječe izbijanje rata.

Većina političara na Balkanu, čak i oni koji se deklariraju kao liberalni demokrati, citirat će vam onu neslavnu floskulu iz inauguracijskog govora predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju.“ Suprotnost između dvije ponuđene opcije – one „što država može napraviti za vas“ i one „što vi možete napraviti za državu“ – jednostavno nije dilema demokratske politike. Koncept oslanjanja na to „što država može napraviti za mene“ svodi se na paternalizam i koncept je autoritarne redistributivne države.

Diskreditiranje kritika

S druge strane, koncept „što ja mogu učiniti za državu“ kolektivistički je koncept, put prema nacionalističkim autoritarnim političkim rješenjima. Demokratska se politika pita nešto drugo: „Što to mi, kao slobodni građani, surađujući i djelujući uz pomoć političkih institucija, možemo dobro napraviti za sebe i svoje sugrađane?“ Balkanske političke klase žive unutar „Kennedyjeve dileme“, tako da dio građana doživljavaju kao svoju klijentelu, koju treba do neke mjere opskrbiti i zadovoljiti kako bi se osigurao reizbor, a druge kao one od kojih se očekuje samo to da daju doprinose u imaginarnim idejama „države i nacije“ i da ne postavljaju pitanja o načinu upravljanja javnim poslovima.

Banjalučki gospodar Milorad Dodik i hrvatski ministar financija Slavko Linić na isti način odgovaraju svojim kritičarima, Dodik studentima, a Linić sindikalistima.

U svim balkanskim državama politička klasa uživa privilegije nerazmjerne standardu običnih ljudi, a političari ne misle da je njihovu uspješnost moguće mjeriti i prema tome u kojoj su mjeri doprinijeli boljem životu svojih sugrađana. Tek rijetko se legitimiraju oslanjajući se na volju birača, a to čine, zapravo, samo onda kad nastoje diskreditirati kritike upućene iz građanskog društva. Banjalučki gospodar Milorad Dodik i hrvatski ministar financija Slavko Linić na isti način odgovaraju svojim kritičarima, Dodik studentima, a Linić sindikalistima: izađite na izbore i pobijedite, pa onda provodite svoju politiku, a dotad se „ne miješajte u političke odluke“.

Ipak, ovakva posve netočna interpretacija demokratske legitimacije rjeđa je od dominantnog načina legitimiranja vlasti: konzervativci i nacionalisti pozivaju se na značenje njihovih projekata za naciju i državu, a kvazilijevi političari smatraju da oni, za razliku od običnih građana, imaju uvid u zakonitosti društvenoga procesa i da su njihovi uvidi superiorni mišljenjima drugih, pa da ih i nije moguće osporiti propitivanjem volje biračkog tijela. „Humanizam“ i jednih i drugih je „apstraktan“, pa se i jedni i drugi uopće ne obaziru na to kako njihove odluke utječu na život običnih ljudi. Liberalno-demokratska politička teorija nas uči da demokratska politika ne smije biti niti paternalistička niti kolektivistička, nego da mora odgovoriti na pitanje „što mi kao građani, zajedničkim djelovanjem, uz pomoć političkih institucija, možemo učiniti za svoju dobrobit i dobrobit svojih sugrađana“.

Najgore je to što je politička elita bosanskohercegovačkih Hrvata vrlo brzo i olako prihvatila Dodikovu retoriku.

Kao što je izdvajanje političke klase od običnog puka u BiH radikalnije nego igdje drugdje na Balkanu, kao što je nerazmjer privilegija pripadnika političke klase u odnosu na standard građana ekstremniji nego u drugim balkanskim državama, tako se i reakcija ovdašnjeg  građanskog društva pokazala oštrijom. Građani su shvatili ono što političari ne mogu razumjeti: naime, da politika mora biti djelatnost usmjerena na poboljšavanje, a ne otežavanje života običnih građana, te da je sposobnost sklapanja kompromisa ključna odlika što je političari moraju imati. „Više vrijednosti“, zbog kojih parlamentarna elita ne uspijeva uspostaviti konsenzus o naoko trivijalnom zakonu o jedinstvenom matičnom broju građana, u normalnoj demokratskoj političkoj areni, u onoj kojoj je cilj da politika osigura dobrobiti za građane, postale bi irelevantnima istog trenutka čim bi se pokazalo da ugrožavaju ijedan ljudski život, zdravlje ili sigurnost i jednog građanina BiH. Zdravlje i život male Belme – to potpuno shvaća građansko društvo u Sarajevu i Federaciji BiH – mora biti viša vrijednost nego „principijelni sukobi“ parlamentaraca.

Medijski i politički spin

Tragedija je BiH, međutim, podijeljenost njena društva. Humana gesta građana Sarajeva s lakoćom je, medijskim i političkim spinom, pretvorena u „nasrtaj na političku elitu“ manjeg entiteta, a najgore je to što je politička elita bosanskohercegovačkih Hrvata vrlo brzo i olako prihvatila Dodikovu retoriku. Štoviše, Milorad Dodik, koji je i sam potrošio strpljenje građanskog društva u „svom“ entitetu, obranu „nacionalnih interesa“ i „državnosti“ manjeg entiteta iskorištava kako bi, s jedne strane, obuzdao pritisak građanskog društva, a s druge kako bi ponudio savezništvo bosanskohercegovačkim Hrvatima i Republici Hrvatskoj za „borbu“ protiv Sarajeva. Ponuda Hrvatskoj, koja, kako to sugerira Dodik da će „ulaskom u EU Hrvatska imati daleko snažnije poluge i manje kočnica da jasno definira svoj odnos“, jer da „su Hrvati u BiH predugo bili zatočenici europskog puta Hrvatske“. Prema Dodikovu mišljenju u Zagrebu se „uvijek čekao, uz sve te potrebe dodvoravanja administraciji u Bruxellesu, odgovor kakav je stav EU-a o BiH i na tome se gradio odnos prema sunarodnjacima“.

Na sreću, danas među političkim elitama u Hrvatskoj više nema nikoga relevantnog tko bi pozitivno reagirao na Dodikov poziv u savezništvo protiv građanskog društva u BiH. Međutim, problemom Bosne i Hercegovine ostaje činjenica da je građansko društvo, koje se u Federaciji počelo buditi, tako duboko podijeljeno da je demonstrantima u Banjoj Luci, kad nastoje pritisnuti na Dodika i njegovu elitu, važno najprije izričito naglasiti kako oni nemaju ništa s protestima u Sarajevu, a njihovo obzorje, njihovo nezadovoljstvo elitama, ne seže dalje od trenutnih granica tog entiteta.

Sarajevo već sada kao da ne postoji za građane manjeg BiH entiteta

Podijeljenost društva priječi građane BiH da sami, demokratskim pritiskom, razriješe institucionalnu krizu u svojoj zemlji. Europska unija, pak, posve pogrešno misli da je jedini važan otvoreni problem na Balkanu pitanje Kosova i sav je svoj politički potencijal usmjerila na rješavanje tog problema. Daleko od toga da to nije važno, a barunici Ashton valja priznati da je ona prva predstavnica europske politike koja je na Balkanu postigla neki konkretan rezultat. Međutim, institucionalnu krizu u BiH nije moguće razriješiti bez visokog predstavnika međunarodne zajednice, bez europskih poticaja, ali niti bez „bonskih ovlasti“. Međunarodna politika, u mjeri u kojoj se uopće bavi Bosnom i Hercegovinom, koncentrirana je trenutno na poziciju Federacije i na rješavanje dileme iz slučaja Sejdić-Finci.

Čini se da konstitucionalna rješenja koja su na stolu vode „pojednostavljivanju situacije“ u kojoj bi umjesto tri konstitutivna naroda i „ostalih“ ostala tek dva dijela BiH. Dogodi li se to, uz već sad podijeljeno društvo, BiH će biti prepuštena nepovratnom scenariju nalik permanentnoj krizi između flamanskoga i valonskog dijela Belgije. Razlike su tek u tome da dva društva u BiH nisu međusobno povezana bogatstvom države niti glavnim gradom koji je sjedište europske integracije. Sarajevo već sada kao da ne postoji za građane manjeg bh. entiteta, pa je tako građanskom društvu u Banjoj Luci jedan od razloga pritisaka na Dodika širenje Sveučilišta na predgrađa Sarajeva, koja su u sastavu tog entiteta, unatoč postojanju tradicionalne visokoškolske mreže u glavnom gradu BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera