Problem Plenkovićeve logike

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković smijenio je trojicu, odnosno četvoricu, Mostovih ministara da bi obranio poziciju ministra financija Zdravka Marića, koji pritom čak nije ni član HDZ-a i čija je pozicija naprosto neobranjiva.

Tim manevrom – snažno konfrontiranim s običnom logikom – Plenković je samoga sebe doveo u položaj da iznova sastavlja parlamentarnu većinu, to jest da se iznova – šest mjeseci nakon što mu je to uspjelo – bori za premijersku funkciju. E, ali čini se da obična logika – kao što lucidno primjećuje Sorrentinov fikcionalni papa Pio XIII u seriji „Mladi papa“ – ima samo jedan problem: to što je – obična.

Premijer Plenković brzopotezno je smijenio ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića, ministra pravosuđa Antu Šprlju i ministra zaštite okoliša i energetike Slavena Dobrovića zato što su na sjednici Vlade podigli ruke protiv ostanka u Vladi ministra financija Marića.

Vlada se, naime, morala očitovati o ministru Mariću, jer je opozicijski SDP pokrenuo parlamentarnu inicijativu kojom se traži njegov opoziv zbog sukoba interesa izazvanog činjenicom da je od 2012. do 2016. bio izvršni direktor za strategiju i tržišta kapitala u Agrokoru Ivice Todorića, a znamo da je Vlada nedavno preuzela upravljanje posrnulim koncernom.

Kome dokazivati lojalnost

Smijenjen je i četvrti ministar iz kvote Mosta, glavnog HDZ-ovog koalicijskog partnera, a to je Ivan Kovačić, ministar uprave i potpredsjednik Vlade: on nije bio na sjednici u četvrtak zbog privatnih obaveza, pa nije mogao dignuti ruku protiv Marića, ali je naknadno izjavio da bi postupio poput ostale trojice ministara. Tako je Plenković rasturio vladajući koalicijski savez zbog političke sudbine Zdravka Marića, što je potpuno odsustvo racionalnosti. Je li, međutim, riječ o čistoj iracionalnosti ili je iracionalnost samo prividna, dok se ispod nje skrivaju konkretni i opipljivi razlozi za upuštanje u političku avanturu s neizvjesnim ishodom?

Plenković je izjavio da je odluku o razrješenju Mostovih ministara donio „na licu mjesta“, odnosno da ih je odlučio smijeniti u času kad su se na sjednici Vlade izjasnili protiv Marića te da taj potez nije bio rezultat promišljanja i vaganja. Pritom je iznio prilično nevjerojatno objašnjenje za tu odluku: „Ukoliko ja, koji sam dao povjerenje Mostu, doživim u tijeku rada svoje Vlade da se ministri Mosta javno, uživo na televiziji, izjasne za nepovjerenje svojem kolegi, onda nemam izbora nego otkazati povjerenje njima. U mojoj Vladi ne mogu biti ministri koji nisu lojalni prema svome kolegi.“

Kakva je to logika? Ministri bi morali biti lojalni zakonima, općim interesima i zdravom razumu, a ne svome kolegi, bez obzira tko je taj kolega. Zašto bi ministri u Vladi svoju lojalnost morali dokazivati nekritičkim prihvaćanjem Marićeve pozicije, koja je opterećena višestrukim sumnjama za pogodovanje Todorićevim kompanijama: od porezne reforme, u kojoj je stopa za poljoprivrednu proizvodnju smanjena s 25 na 13 posto, preko odobravanja i isplate državnog kredita od gotovo 50 milijuna eura četirima Todorićevim firmama u siječnju ove godine, kad je već moralo biti jasno kad se Agrokor ozbiljno ljulja, do ministrovih izjava danih neposredno prije sloma koncerna da je s Agrokorom sve u redu?

Nekritička lojalnost prema kolegama odlika je funkcioniranja mafijaških organizacija i vojnih hunti, a ne demokratskih Vlada, jer nema nikakvog razloga da netko tko to ne želi izlaže svoj obraz i ozbiljno politički riskira u korist Zdravka Marića, kao da u Hrvatskoj nema zaista nikoga do Marića tko može voditi državne financije.

Puklo je na Agrokoru

Premda se iz HDZ-a sad puštaju glasovi da je koalicija s Mostom, koja je trajala proteklih šest mjeseci, bila neizdrživa i neodrživa, istina je da između ta dva ključna partnera u vlasti, zapravo, nije bilo ozbiljnijih sukoba sve do izbijanja afere Agrokor. Naprotiv, sve dok se ta afera nije rasplamsala, premijer Plenković je opušteno i mirno govorio o stabilnosti koalicije i Vlade te o skladnoj suradnji s Mostom.

Puklo je, dakle, na Agrokoru i Todoriću, pri čemu čelnici Mosta tvrde da je smisao Plenkovićevog manevra u tome da se obitelj Todorić i njihove moćne jatake zaštiti od policijskih istraga na kojima je inzistirao Most. Jasno je, stoga, da će Most u iduća tri tjedna do lokalnih izbora jurišati na HDZ s tezom, a možda i nečim konkretnijim, da su stabilnost Vlade i države žrtvovali kako bi poštedjeli Ivicu Todorića od potencijalnih policijsko-pravosudnih inkomodacija. I jasno je da HDZ, sve dok tvrdoglavo brani poziciju ministra Marića, neće imati uvjerljiv odgovor na tu vrstu udaraca.

Ono što nije jasno jest to zašto je Andrej Plenković izabrao da se s glavnim koalicijskim partnerom obračunava tri tjedna prije lokalnih izbora i to na temi Agrokora, odnosno na obrani jednog neobranjivog ministra, bez unaprijed osigurane nove parlamentarne većine. Nitko politički racionalan ne bi se upustio u takvu pustolovinu ako ne mora i ako na to nije nečim natjeran, pa makar se taj rizik na kraju pokazao isplativim. Tako kaže obična logika, ali rekosmo što je problem s običnom logikom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera