Oglasi

'Pravo Ljudski' ne bismo mijenjali ni za najcrveniji tepih

Tim koji je organizovao 12. izdanje Pravo Ljudski Film Festivala za Al Jazeeru govori o ženama u filmskoj produkciji, ženskom filmu, nedavnom skandalu u Hollywoodu...
'Pravo Ljudski' jedan od najvažnijih filmskih festivala posvećenih kreativnom dokumentarnom i eksperimentalnom filmu u regijiUstupljeno Al Jazeeri

Nešto što je prije 12 godina počelo kao projekcija filmova za studente danas predstavlja jedan od najvažnijih filmskih festivala posvećenih kreativnom dokumentarnom i eksperimentalnom filmu u regiji, koji svake godine donosi bogat i raznolik program, zanimljive radionice za mlade, a ulaz je za sve projekcije tradicionalno otvoren.

Sve je spremno za 12. izdanje Pravo Ljudski Film Festivala, koje će trajati od 8. do 13. novembra, a tim povodom razgovarali smo s timom ove nezaustavljive filmske, kulturne, društvene manifestacije, čiju kompletnu organizaciju vode djevojke / žene.

Osim predstavljanja Festivala, s timom koji vlada u "muškome svijetu" razgovaralo se i o ženama u filmskoj produkciji, "ženskom filmu" te nedavnom seks-skandalu u Hollywoodu.

  • Šta je to što ovogodišnje izdanje Pravo Ljudski Festivala izdavaja od prethodnih? Koje je njegovo centralno pitanje koje postavlja ove, 2017. godine?

Kumjana Novakova, direktorica festivala: Dvanaesto izdanje Pravo Ljudski Film Festivala je slobodno! Nasuprot totalnoj privatizaciji, hiperkomercijalizaciji privatnog i društvenog života, a posebice kulture i umjetnosti, te sistematskom uništavanju (uopće ideje) zajedničkog kulturnog dobra. Zbog svega ovoga odlučile smo se propitivati upravo slobodu. Međutim, šta znači sloboda, danas i ovdje? Koja su to ograničenja koja nam daju osjećaj neslobode? Borimo li se za slobodu? Kako se borimo za slobodu? Je li moguća sloboda danas? Želimo li i kako želimo biti slobodni? Imamo li uopće zajedničko razumijevanje slobode? S druge strane, držimo se našeg principa zajedničkog propitivanja, razmjene i učenja, odnosno i dalje smatramo da kreativni dokumentarni film kreira prostor za prijateljstvo, da bismo zajedno gledali i slušali, otkrivali, razgovarali, kako bismo (na)učili jedni od drugih.

  • Kako Pravo Ljudski Film Festival uspijeva ostati vjeran sebi i biti to što jest (nekomercijalan festival) u ovako teškim uvjetima za umjetnost i kulturu u Bosni i Hercegovini?

Pravo Ljudski, kao platforma koja ima za cilj da kreira prostor istinske razmjene ideja i znanja, djeluje kontra privlačenja masovne publike, odnosno ne prelazi u masovnost i to je ono što nas čini apsolutno neinteresantnim komercijalnim, ali i sistemskim akterima, koji ne ulažu u javno dobro, obrazovanje, nezavisnu kulturu kao polje gdje se kritika društva artikulira. Tokom prve okupacije fabrike u Francuskoj 1967. godine radnici iz Besançona nisu protestirali samo za bolje uslove rada već je jedan od ključnih zahtjeva bio pristup kulturi – ali ne kao utopijski slogan već u formi pragmatičnog političkog zahtjeva. Zašto? Naime, radnici i radnice iz Besançona tvrdili su da je kultura mehanizam za održavanje hijerarhije klasa; i samim tim, u prepoznavanju sebe kao strukturno isključenih iz kulturne sfere, štrajkači su doveli u pitanje koncepcije kulture kao posebne kategorije rezervirane za buržoaziju. Danas je situacija još ekstremnija, danas je na dijelu masovna marginalnost. Na koncu, odgovor na ovo pitanje može biti vrlo jednostavan: ostajemo vjerni sebi jer vjerujemo da samo dok možemo istrajati u kreiranju javnog kulturnog dobra putem slobodnog ulaza na sve naše projekcije, izložbe, predavanja, razgovore Pravo Ljudski Film Festival ima smisla.

  • Kakav je položaj Pravo Ljudski Festivala i koja je njegova uloga u odnosu na ostale festivale u Bosni i Hercegovini, npr., SFF kao festival "ogrnut" crvenim tepihom i zvijezdama iz regionalnog i svjetskog javnog života?

Lamia Šabić, selektorica glavnog programa: Na svakom filmskom festivalu najbitnija stvar treba da bude film, te komunikacija koja se dešava između filma i publike. Ako nema te komunikacije, film gubi svrhu. Publika nije odsječena i izolovana od festivala. Shodno tome, bitno je pitanje koje važi za većinu "velikih" festivala: zašto je komunikacija publike s crvenim tepihom glasnija i transparentnija nego komunikacija koju publika ima s filmskim programom? Zašto uopšte imamo crvene tepihe na filmskim festivalima i zašto želimo da okupiramo jedan takav prostor? Ili, ako već nismo spremni da ga odbacimo, zašto ne razmišljamo o tome kako ga transformisati u prostor korisnog, dobrog i moralnog? Položaj Pravo Ljudski Festivala, s jedne strane, može se usporediti s položajem filma u Bosni i Hercegovini – neistražen, nepodržan, po mnogo čemu težak, ali, s druge strane, dozvoljava veliki prostor za slobodu, komunikaciju, kritičko promišljanje i rast, te ga ne bismo mijenjali ni za najcrveniji "crveni tepih".

Jasmina Bajramović, urednica kataloga: Svjesni smo da naša publika nije mnogoljudna niti će festivalska dešavanja imati odziv na način na koji to ima Sarajevo Film Festival, možda i mahom zbog činjenice da se svake godine pokušavamo uhvatiti u koštac sa, narodski rečeno, "teškim" i aktuelnim temama. Mada se može reći da je bh. društvo poprilično zatvoreno za jednu vrstu dokumentarističkog filmskog stvaralaštva, naročito kreativnog i eksperimentalnog – ponajviše zbog jednog inherentnog stava da je ovakav tip filma namijenjen usko stručnoj publici. Festival i dalje živi možda upravo zbog činjenice da namjerava ostati na margini filmskog glamura, da ne pretenduje na mnogoljudnost već na povratnu reakciju, izazivanje jedne vrste prevrata, otvaranja vidika, stajanja u mjestu i sagledavanja situacije oko nas – ma koliko se minornim činilo s neke generalne tačke stajališta.

  • Kakav je trenutno položaj dokumentarnog i eksperimentalnog filma u odnosu na igrani? Svakako se čini da je granica između njih sve tanja te da danas svjedočimo svojevrsnom sjedinjenju svih filmskih rodova.

Lamia Šabić: Položaj dokumentarnog filma, po mojim opažanjima, u zahvalnijoj je poziciji s obzirom na to da se sačuvalo nešto što je u posljednje vrijeme slabije izraženo u igranoj formi, a to je prostor slobode za izražaj "ličnog" i hrabrost da se uđe u takav prostor. Čini mi se da je u dokumentarnom filmu veza između slike i osobe iza slike puno jača, a onda posljedično i veza između te osobe – koja je stvorila, podijelila, rekla – i mene koja gledam, primam i slušam. Desi se nešto posebno kad se kroz film upoznaš s nečim ili nekim, i to kroz senzacije koje obično ne osjećaš u svakodnevnom životu. Kroz takvu vrstu razmjene nešto se promijeni u tebi, iz svakog filma izađeš bar malo drugačiji – osjećaš i razmišljaš o nečemu novom, nečemu bitnom, nečemu živom. Takve veze upravo su ono što nam nedostaje u društvenom životu danas, životu ispraznih normi, pravila, kurtoazije i neiskrenosti.

Pravo Ljudski Festival svake godine posebnu pažnju posvećuje radionicama za mlade, odnosno svojevrsnom filmskom i umjetničkom obrazovanju mladih. Kakve su do sada bile reakcije mladih zaljubljenika u film i umjetnost u BiH? Koji su to ciljevi kontinuiranog rada sa mladima?

Adela Galešić, selektorica i producentica programa za mlade: Tokom festivala, ali i tokom cijele godine u okviru programa za mlade Zumiraj prava, Pravo Ljudski provodi radionice kroz koje potičemo kritičko razmišljanje i aktivizam mladih, prije svega kroz audiovizualne umjetnosti – kreativni dokumentarni film, ali i strip, fotografiju i zvuk. Budući da je jedan od ciljeva udruženja Pravo Ljudski decentralizacija kulture, svake godine nastojimo obići što više manjih sredina u Bosni i Hercegovini, kao i uključiti mlade u naše aktivnosti gdje god da ih realizujemo. Odaziv mladih je veliki i očigledna je potreba za neformalnim obrazovanjem i ovakvim vrstama radionica. Njima je pristup koji Pravo Ljudski koristi blizak i inspirativan za sopstveni angažman u društvu. Kroz višegodišnji kreativni rad s mladima mogu reći da smo stvorili grupu mladih koji su kontinuirano s nama, odrastaju uz nas i doživljavaju nas kao siguran prostor gdje mogu biti ono što jesu i istraživati, učiti i postajati ono što žele biti. Stoga mi je žao što njih nema više i što je Pravo Ljudski prilično usamljen kad je u pitanju odgoj mladih u području audiovizualnih umjetnosti.

  • Poznato je da cjelokupni tim Pravo ljudski festivala čine djevojke / žene, što je već samo po sebi zanimljivo, s obzirom na to da i dalje živimo u "muškome svijetu". Kako je došlo do okupljanja ovog "ženskog" tima i može li se reći da on predstavlja zaštitni znak Pravo Ljudski Festivala?

Kumjana Novakova: Prvi razlog okupljanja našeg "ženskog tima" vezan je za rod i siromaštvo, što je jedna od mnogih rodnih podjela: u sektorima koji su okarakterizirani niskim zaradama dominiraju žene. U prevodu: tamo gdje nema para većinu čine žene. Nekomercijalni festival dokumentarnog filma zahtijeva mnogo, a ne daje ništa ili daje jako malo u smislu finansija. Slika uspješnog savremenog muškarca ne uključuje slabo plaćeni rad, naravno, kad govorimo o nametnutim muškim obrascima i stereotipima, jer patrijarhat ne isključuje strogo definirane rodne uloge i za muškarce. Drugi razlog je da u Bosni i Hercegovini nema prostora u kojem bi se žene autorice dokumentarnog filma osjećale slobodne da razvijaju svoj rad u smjeru koji same definiraju, odnosno da to ne prati matricu "filmske industrije" koju definira i jaka nesenzitivnost prema ženskom izrazu i ženskom pogledu (female gaze). Kao žene, borimo se ne samo za ekonomsku ili pravnu rodnu ravnopravost već i za pravo na ženski pogled, sopstveni izraz, artikulaciju ženske društvene stvarnosti. Na koncu, Pravo Ljudski je prostor umjetničkog i političkog otpora protiv patrijarhata i heteronormativnosti.

  • Kako komentarišete nedavni seks-skandal u Hollywoodu u kojem je jedan od najzastupljenijih američkih producenata optužen za dugogodišnje seksualno zlostavljanje filmskih radnica? Šta njegovo otkrivanje predstavlja u današnjem filmskom svijetu?

Maja Abadžija, koordinatorica komunikacijskog tima: Samo po sebi, otkriće skandala vezano za Harveyja Weinsteina ne mijenja ništa. Otkriveni su i Polanski, Cosby, Allen, pisale su se priče, štampale naslovnice, došlo se do suda, ali, suštinski, filmska industrija ostaje mjesto gdje vlada moć, prije svega finansijska, a onda "muška" i "bijela". Pročitala sam nedavno u New Yorkeru da se Weinsteinu na pobjedničkim govorima dodjele Oscara zahvaljivalo više nego Bogu i ta vrsta moći možda je upravo problem: da postoji filmski mogul ili bilo koji drugi moćnik čiji će autoritet i novci kreirati onu hotelsku sobu iz pakla na čija su vrata ulazile mlade, neiskusne, ali ambiciozne žene, a izlazile Oscarima ovjenčane glumice sa debelim bankovnim računom. Činjenica je da novac generira moć, a moć opstaje na potčinjavanju. Ipak, sve dok sistemsko potčinjavanje mlade, lijepe i nemoćne žene u Hollywoodu, pa i u bilo kojoj drugoj umjetnosti ili branši, poimamo i označavamo kao "seks-skandal", cinično izjednačavamo nešto što je suštinski drukčije prirode – sistemske, sa razabiranjem prljavog veša u javnosti – koje je eksces, prezentiran puku željnom skandala, afera. Problematika zlostavljanja filmskih radnica problem je svih žena i svih muškaraca. Da bi se žena oslobodila i kao javna i filmska ličnost i radnica, neophodno je da cjelokupna društvena atmosfera bude poticajna za njeno oslobođenje kako bi ona smogla snage suočiti se s nepravdom, bez obzira da li u trenutku kad joj prijeti napad, ili a posteriori, kad počinitelja treba privesti pravdi.

  • Šta je u današnjem svijetu preostalo kao "pravo ljudski"?

Kumjana Novakova: Prijateljstvo i solidarnost, i borba protiv svakog i svih vrsta nasilja: borba za slobodu. I borba za stvaralaštvo oslobođeno svih stega, konvencija i standarda.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.