Političko-špijunski triler u Hrvatskoj

Piše: Damir Petranović

Bilo je to prije nešto više od godinu dana, u samom fotofinišu neizvjesnih predsjedničkih izbora, kada se Kolinda Grabar-Kitarović ukazala u Splitu i bila prisiljena odgovarati na pitanja o Zdravku Mamiću. Nije to ništa čudno, jer u Dalmaciji je nogomet prvoklasna politička tema već godinama i temperatura sustavno i postojano skače sa svakim novim marifetlukom, svakim bezobrazlukom i svakim lopovlukom nedodirljivog gazde i okupatora cijelog jednog sporta. On je, da stvar bude zgodnija, otvoreni simpatizer, sponzor i promotor upravo Hrvatske demokratske zajednice, čiji članovi ga održavaju na poziciji moći.

Elem, stigla Kolinda u Split i novinari je zasuli poprilično očekivanim pitanjima: Hoće li eventualno vratiti Mamićevu donaciju njenoj predizbornoj kampanji, smatra li moralnim uzimati novac od čovjeka koji je svojom beskrupuloznošću i gramzivošću izazvao izlazak trideset tisuća ljudi na građanske prosvjede?

Odgovarala je uobičajeno neodređeno: Nitko-nije-nevin-dok-mu-se-ne-dokaže, neka-institucije-rade-svoj-posao, ja-gledam-nogomet-s-običnim-ljudima i slične uvrede za zdrav razum. Potom joj je postavljeno još jedno jednostavno pitanje: Ima li uopće konkretan stav o Mamiću i načinu na koji on vodi Dinamo i hrvatski nogomet – na što je uslijedila neviđena reakcija.

“Ma daaaaaajte, mooolim vas…”, zavapila je predsjednička kandidatkinja. Tjelohranitelji su se trenutačno uzvrtjeli i napravili živi zid oko gospođe, njen glasnogovornik je naprasno prekinuo konferenciju, bacivši se na ispružene mikrofone, a okupljena stranačka sitnež stala je glasno negodovati.

Potpisnik ovih redaka imao je nesreću postaviti posljednje pitanje i biti proglašen partibrejkerom, no barem neka vidljiva korist iz toga se ipak mogla izvući. Friška hrvatska predsjednica se, naime, Mamića nije odrekla ni u najosjetljivijem trenutku, samo par dana uoči izbora, i to u srcu Splita i Dalmacije – već vidljivo frustriranih odnosom snaga i privatiziranim nacionalnim nogometom, u kojemu jedan čovjek u šaci drži nacionalni savez, nogometne suce, državne i lokalne političare, sveučilišne profesore, suce, policajce, biznismene i dobar dio kriminalnog polusvijeta.

Nije ga se odrekla tada, pa zašto bi danas?

Rasturanje obavještajnog sistema

Makar, moglo bi se kazati da je pred najvećim mogućim iskušenjem: Ako je suditi po dosta relevantnih izvora, Kolinda Grabar-Kitarović spremna rasturiti kompletan hrvatski obavještajni sustav opet zbog Mamića.

Dijelom zato jer bi ga možda željela spasiti od sve izvjesnijeg zatvora, ali prije svega zato što je otkrila da su, prateći nedodirljivog gazdu hrvatskog nogometa, špijuni prikupili i neke dosta neugodne informacije koje se tiču direktno nje. Pokrenula je tako postupak smjene glavnog državnog obavještajca Dragana Lozančića, jednog, po svemu sudeći, solidnog profesionalca s hrvatskom i američkom putovnicom, s formalnim obrazloženjem da je “izgubio njeno povjerenje”.

Kako se, međutim, smjene na takvim pozicijama ipak moraju opravdati nešto konkretnijim povodima i dokazima, neslužbeno je plasirala da je čovjek kriv jer ju nije na vrijeme upozorio da komunicira s osobom koju se prati i prisluškuje – Mamićem, dakako – i da je tako valjda ugrozio nacionalnu sigurnost.

Saga se razvlači već danima i prijeti pretvoriti se u pravi političko-špijunski triler, u kojemu više nisi siguran ni u šta. Je li, možda, Lozančić otkrivao povjerljive podatke tadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću i tako mu davao prednost u političkoj borbi? Je li uopće bio posao tajnih službi baviti se Mamićem kad za to postoje relevantniji organi represivnog sustava? Je li problem bio samo u kontaktima predsjednice s praćenom osobom, ili, možda, u poklonima kojima ju je darovao – između ostalog i intimnom rođendanskom zabavom – i sve glasnijom sumnjom da se s njom konzultirao oko svojih sve izvjesnijih sudskih postupaka i sve izglednije robije?

Stvar će se razjasniti idućih dana, moguće i konačnom Mamićevom ostavkom i odlaskom iz nogometa, koliko god se to činilo nevjerojatnim scenarijem za njega i dosta problematičnom mogućnošću za cijelu njegovu mrežu ispletenu u doslovno svim porama hrvatskog društva.

Ovdje se, naime, ne radi samo o nogometu. Dapače, taj sport nije ni primaran interes glavnih aktera: On je tek paravan za industriju moći, utjecaja i novca, koja kontrolira već opasno velik dio javne scene.

Špijunske igrice

No, ono što u cijeloj priči ostaje nedorečeno i nerazjašnjeno, a sada se sasvim očito gubi iz fokusa javnosti, zahvaljujući špijunskim igricama u medijima i kakofonijom koju proizvode političke stranke i glavni akteri željni moći u obavještajnom aparatu, jest jedna dosta jednostavna dilema: kojeg se vraga predsjednica uopće druži s notornim Zdravkom Mamićem? On možda jest nevin dok mu se ne dokaže krivnja, no sasvim sigurno ne predstavlja poželjno društvo za osobu na čelu jedne navodno pristojne države. Ona vrlo dobro zna o čemu se radi – znala je čak i prije izbora, a kako neće sada, kada u rukama ima moćne poluge vlasti.

U normalnom društvu to bi predstavljalo prvorazredan skandal, pa čak i razlog za razmišljanje o opozivu predsjednice: To što je primala donacije, družila se, zabavljala i povjerljivo ćaskala s čovjekom zatvaranim nekoliko puta, osumnjičenim za teška kaznena djela i krađu najmanje 35 milijuna eura – i to, da stvar bude još sočnija, potkradanje nogometnog kluba te države u koju se i on i ona patetično zaklinju čim otvore usta.

I čovjekom koji je, čak i kad bi se sve optužbe pokazale netočnima, glavni odgovoran za srozavanje cijelog jednog sporta, njegovu privatizaciju i okupaciju, rušenje svih etičnih i moralnih standarda te temeljito razaranje svih iluzija o plemenitosti, časti i poštenju kao osnovama nogometa. Nije li to dosta za sanitarni koridor i zar je stvarno obavještajne službe moraju o tome službeno upozoravati?

Zdravko Mamić će otići ovako ili onako – jer ga je javnosti puna kapa, toliko da ga čak ni političari više neće moći trpjeti, jer su odnosi snaga u vlasti nešto promijenjeni i nezavisna snaga s liste Most bi mogla diktirati tempo koalicijskim partnerima iz HDZ-a, jer je u istragu protiv njega uključen čak i američki Federalni istražni biro, koji ne odustaje tako lako, ili jednostavno jer će on sam dobiti signal da stvara preveliku političku štetu i da je vrijeme za otići u zavjetrinu.

Što god se dogodilo, gorak okus ostaje. Ona nam vodi državu, a ni o vlastitoj časti i ugledu ne može se pobrinuti: to ni jedan Ivo Sanader sebi nije dozvoljavao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera