Političari uzmu glas, a onda ‘nestanu’

Mladi programer iz Niša, Miloš Bošković po mnogo čemu je neobičan političar. Kad su ga izabrali u Narodnu skupštinu Republike Srbije ostao je u kontaktu s građanima, slušao je njihove probleme, putem društvenih mreža pokušavao ih uključiti u parlamentarne diskusije, a jednog sugrađanina doveo je u državni parlament da na najvišem mjestu osobno govori o onome što ga muči. I odgovorio je Bošković na sva pitanja koja su mu upućena putem aplikacije „Otvoreni parlament“. Novine u Srbiji pisale su kako je jedini koji je to učinio, dok su drugi – i iz vlasti, i iz opozicije – uglavnom izbjegavali odgovore. Miloš Bošković već pola godine nije član parlamenta.

„Nije mi previše žao što sam vratio mandat. Imajući u vidu koliko je parlament marginalizovan, ne verujem da bih išta promenio i da sam ostao. Žao mi je zbog ljudi koji su mi poklonili poverenje, ali uzevši u obzir dešavanja sa mojom poslaničkom grupom (Pokret građana „Dosta je bilo“), vraćanje mandata je bila jedina ispravna odluka koju sam mogao da donesem“, kaže Bošković za Al Jazeeru.

Komentirajući činjenicu da je među rijetkima koji je odgovarao građanima, kaže kako „narodni poslanici treba da komuniciraju sa građanima upravo zato što ih predstavljaju u najvišem domu države, ali izgleda da ih problemi građana ne dotiču ili možda ne znaju da ih reše“. S druge strane, navodi, mnogi građani se obraćaju parlamentarcima s problemima koji se teško mogu riješiti u Narodnoj skupštini Srbije, poput komunalnih problema, i prije su adresa za moguće rješenje lokalne institucije. No, Bošković je i takve probleme slušao.

Odgovore na svako dvadeseto pitanje

Građani su zastupnicima u aktualnom sazivu Narodne skupštine Srbije putem aplikacije „Otvoreni parlament“ do sada postavili 862 pitanja, a odgovoreno je na njih 38 – dakle, na svako dvadeseto, kažu u Centru za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA). U prošlom sazivu odgovarali su na svako četvrto pitanje.

„Beležimo negativan trend u tom pogledu i to ukazuje na dve stvari: s jedne strane da građani imaju potrebu da se obrate njihovim predstavnicima u parlamentu koji donose odluke u njihovo ime; s druge strane da su se poslanici ‘odrodili’ od građana i da su im građani važni samo tokom izborne kampanje dok se nakon osvajanja mandata ta veza u potpunosti gubi“, objašnjava Jovana Đurbabić iz organizacije CRTA, koja projekt „Otvoreni parlament“ provodi s još nekoliko udruga.

Prema teoriji, kad su već zastupnici i to u državnom parlamentu, izabrani političari trebali bi i zastupati interese onih koji su ih birali, slušati ih, razumjeti njihove potrebe i zahtjeve, raspravljati i odlučivati u njihovo ime. No, konstatira Đurbabić, to se rijetko vidi u stvarnosti.

„Jednostavno, poslanici ne osećaju nikakvu odgovornost prema onima koji su ih birali. Delimično zbog tipa izbornog sistema koji ih čini zavisnim od partije, a s druge strane i zbog toga što ih ni građani ne kažnjavaju za takav odnos. Nažalost, čini se kao da su građani digli ruke od poslanika i nemaju bilo kakva očekivanja od njih“, navodi Đurbabić.

Ukazuje i na pozitivne primjere u kojima zastupnici komuniciraju s građanima putem svojih ureda, no i upozorava da se takvi mehanizmi ne bi smjeli koristiti „u subjektivne  političke svrhe, već da bi građani mogli da iznesu svoje probleme i pronađu rešenja koja bi se sprovela u praksi“.

Važnost društvenih mreža

Jasno je da postoje i drugi načini komunikacije, pa uz spomenuto otvaranje vrata ureda – što je, to je poznata stvar, rijetka praksa – zastupnici znaju i posjetiti svoju biračku bazu. Ponajviše i sve češće kako se bliži datum izbora. Komuniciraju i putem društvenih mreža. Bar tako kažu u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. No, vrlo često je ta komunikacija jednosmjerna – ili političar komentira aktualna događanja, ili pitanja koja mu građani postave ostaju neodgovorena.

Iz Sektora za odnose s javnošću Parlamentarne skupštine BiH ukazuju kako na službenoj stranici državnog parlamenta postoje linkovi za svakog pojedinačnog zastupnika i delegata, a na njima i njihove službene parlamentarne email adrese. Te adrese su im dodijeljene na početku mandata i to je jedan od načina kojim građani mogu komunicirati s njima.

„Međutim, nemamo uvida koliko poslanici koriste ove adrese. Također treba uzeti u obzir da određen broj poslanika/delegata ostvaruje komunikaciju sa građanima i putem društvenih mreža što opet spada u njihov individualni izbor“, odgovaraju.

Ne komuniciraju ni preko službenih, ni preko privatnih adresa

No, spomenute službene email adrese bh. zastupnici jednostavno ne koriste. Bar tako tvrde u sarajevskom udruženju „Zašto ne“. Zbog toga su zahtijevali od zastupnika privatne e-adrese kako bi bar tako pokušali komunicirati s građanima.

„Drugi razlog izostanka reakcije je naprosto nezainteresovanost za nešto direktniju komunikaciju sa građanima o temama koje su njihov posao i zakone koji se nalaze u parlamentu“, kaže Damir Dajanović iz Udruženja „Zašto ne“. Ipak, navodi podatak koji bar malo ohrabruje: „Moram dodati da je procenat poslanika koji odgovaraju na pitanja (u sva tri parlamenta koja se prate) prilično dobar i komparabilan sa sličnim platformama u značajno razvijenijim demokratijama“.

Putem portala javnarasprava.ba, koji su pokrenuli, pružili su mogućnost građanima da postave pitanje zastupnicima u državnom i entitetskim parlamentima, a pokazatelji – jasno vidljivi na stranicama – pokazuju šarolike rezultate.

„Pozitivni primjeri, ako govorimo o državnom parlamentu su svakako Šemsudin Mehmedović, Senad Šepić i Mensura Beganović, koji su odgovorili na sva pitanja koja su im postavili građani i građanke. Negativni primjeri su Šefik Džaferović, Borjana Krišto, te Denis Bećirović i Mladen Bosić, koji nisu odgovorili niti na jedno pitanje, a jedni su od parlamentaraca sa najvećim brojem postavljenih pitanja“, navodi Dajanović.

Na konstataciju da su političari na balkanskim prostorima odavno zaboravili temeljni postulat politike, a to je služenje narodu, te pitanja koga oni, zapravo, zastupaju – građane koji su im dali glas ili stranku na čijoj su listi ušli u parlament, Dajanović odgovara kako to „ovisi od osobe do osobe i zato ne treba upadati u zamku da su ‘svi isti'“.

„Svakako da se može reći da većina političara zastupa prije svega svoju stranku, ali definitivno postoje i političari koji su otvoreni za komunikaciju sa građanima, te su im oni izvor inicijativa koje podnose u parlamentu“, kaže.

Moraš biti uporan i informiran

No, dužnost zastupnika jeste odgovarati javnosti koju zastupa, a ne zastupati stranke ili povjereni mandat koristiti u političkoj trgovini za osobni interes, tvrdi Melisa Skender iz hrvatske udruge GONG.

„I tu se čovjek osjeća bespomoćno, jer ne vidi da njegov glas išta mijenja pa niti ne izađe na izbore, a to političku trgovinu čini još lakšom. Navija se za preferencijalno glasanje kao ključ rješenja, ali puno bi korisnije bilo da možete pratiti aktivnosti zastupnika, njegov rad. Ništa ne mijenja preferencijalno glasanje ako o kandidatu odlučujete na temelju dojma i PR-a, a ne činjenica“, smatra Skender.

Nevladina organizacija u kojoj je angažirana stoga, zajedno s partnerskim udrugama z BiH i Slovenije, priprema zanimljiv projekt praćenja rada parlamentarnim zastupnika. Nazvali su ga „Parlametar“ i namijenjen je mnogima, a prije svega građanima koji žele znati kako se donose odluke u njihovo ime, kako je glasao njihov zastupnik i koliko konstruktivno sudjelovao u cijelom procesu. I novinarima, koji se sasvim dobro snalaze s postojećim saborskim stranicama, bit će korisne vizualizacije saborskih statistika i olakšano pretraživanje. Uvjerena je i da bi, u budućnosti, svako općinsko ili gradsko vijeće, odnosno županijska skupština mogli imati svoj „Parlametar“. Daje i savjet građanima u potrazi za odgovorima.

„Moraš biti uporan. I informiran. Brojne građanske inicijative na lokalnoj razini to dokazuju. Susjedi se angažiraju kako bi zaštitili svoje interese u kvartu, studiraju proceduru, istražuju kojim se tijelima obratiti, postavljaju pitanja, pišu predstavke i žalbe – to su aktivni građani koji nadziru obavlja li vlast svoju dužnost u općem ili nekom partikularnom interesu.

Dužnosnici, što su  izloženiji, to su odgovorniji. Zato mogu optimistično zaključiti da će nas tretirati kao ovce samo dok se tako ponašamo“, zaključuje Skender.

Izvor: Al Jazeera