Pokorni muslimani u Americi

Piše: Hamid Dabashi

Uvečer, 13. novembra, sletio sam na aerodrom JFK u New Yorku. Vraćao sam se iz Gwangjua u Južnoj Koreji, gdje sam bio pozvan da učestvujem na Bijenalu Gwangju. Na izlazu iz aviona presrela su me dva agenta Američke agencije za carinu i zaštitu granica, koji su mi uzeli pasoš i otpratili me do njihovog sjedišta na aerodromu. Zatim su tražili da ispraznim sve džepove i detaljno su pretražili moju torbicu. Rukovodeći agent je potom uzeo moje odreske od računa plaćenih kreditnom karticom, vozačku dozvolu, iskaznicu s Univerziteta Columbia, iPhone, iPad i rokovnik u koji zapisujem sve i svašta.

“Da li ste ikada bili kod nas?”, upitao me jedan od službenika na ulazu u avion. “Nisam, gospodine”, odgovorio sam. Došli su do vrata aviona i pregledali pasoše putnika dok nisu došli do mene i tada su pustili ostale da prođu nesmetano. Jasno je da su tražili mene. Ovo nije bila slučajna kontrola. Ciljano su tražili mene.

Rekli su mi da sjednem dok su službenici ispunjavali formulare i pritom me detaljno ispitivali, tražili su da im kažem imena roditelja, svoju visinu, težinu, boju kose i očiju, adresu i sl. Fotokopirali su sve dokumente koje su uzeli od mene, uključujući i svaku stranicu mog rokovnika u koji zapisujem sve, od dnevnih obaveza do nacrta predavanja koje držim studentima, nacrta za kolumne koje pišem za Al Jazeeru ili druge medije, kao i nacrta za duže eseje ili čak knjige. Rokovnik je za pisca isto što i ispovjedaonica za vjernika – tu se molim, zabavljam i razmišljam.

Najupečatljiviji trenutak je bio kada me je policajac koji me otpratio iz aviona ravnodušnim tonom obavijestio da treba moju ‘saglasnost’ da fotokopira moje dokumente. Kako sam mu mogao dati ili ne dati saglasnost? On, federalni policajac, stajao je iznad mene – umornog od letenja kroz različite vremenske zone – s pištoljem i lisicama i ovlastima da radi sa mnom šta mu je volja. Ja sam bio izopćenik, sveden na tijelo, ispunjen strahom i gnušanjem.

Nakon gotovo tri sata vratili su mi dokumente, ispratili me do izlaza, a službenik mi je rekao da se vjerovatno radi o greški, da su me s nekim zamijenili. Dao mi je i brošuru Ministarstva domovinske sigurnosti, u kojoj je pisalo na koji način mogu tražiti reviziju procedure kojoj sam upravo bio podvrgnut.

Izazovi putovanja

Pišem o ovom događaju jer nisam jedini musliman kojeg su ovako maltretirali kada putuje iz SAD-a ili u SAD, državu koju zovem “domovinom” duže nego što ijedan od službenika koji su me ispitivali kroči Zemljom – što sam im i rekao i što su oni primili k znanju. Prema izvještaju New York Timesa, “Prolazak kroz američke aerodrome i granične prelaze postao je teži za sve poslije napada od 11. septembra”.

Međutim, Amerikanci muslimani kažu da je njima teže nego ostalima, jer su ponekad suočeni sa zastrašujućim nizom prepreka, ako ne i otvorenom diskriminacijom. Grupe za zaštitu ljudskih prava su za označavanje njihovih problema počele koristiti izraz “izazovi putovanja ako ste musliman”.

Muslimani zajednički djeluju protiv ovih diskriminirajućih praksi kroz različite promocije građanskih sloboda. Ja mislim da je podizanje svijesti javnosti najvažniji način djelovanja za nas. Trebamo s drugima podijeliti moralnu i psihološku štetu koju načine nama i našim porodicama svaki put kada smo podvrgnuti ovakvim procedurama.

Čim sam stigao kući poslao sam e-mail putem kojeg sam o ovom kafkijanskom incidentu obavijestio veliki broj prijatelja, članova porodice i kolega, a sutradan sam o ovome pisao na svom Facebook profilu i tako ovaj incident podijelio sa širim krugom ljudi.

Ne znam šta je iniciralo ovaj događaj. U proteklih 40-tak godina, koliko živim u SAD-u, nije mi se dogodilo ništa slično. Nemam razlog ni da vjerujem ni da ne vjerujem službeniku koji mi je rekao da su me vjerovatno s nekim zamijenili. Službenik koji je kopirao moj rokovnik i koji je slučajno i sam musliman pitao me da li kritikujem Izrael, jer je, kako je rekao, “svjedočio da su se slične stvari dešavale i ranije”.

Možda je to bilo upozorenje na događaje koji slijede, a možda i nije, ali kada sam dobio propusnicu od Korea Aira na aerodromu JFK dobio sam i oznaku ‘SSSS’, što, kako sam shvatio, označava selekciju za sekundarnu sigurnosnu provjeru i znači da ću proći nametljivu i dosta strožiju provjeru prije nego se budem mogao uputiti prema izlazu za ukrcavanje u avion. Ista stvar mi se desila i na povratku iz Seula na JFK. Prvo sam pomislio da me nasumično odabrao računar, ali agenti na vratima aviona nisu mogli biti uposlenici aviokompanije.

Najupečatljiviji trenutak je bio kada me je policajac koji me otpratio iz aviona ravnodušnim tonom obavijestio da treba moju “saglasnost” da fotokopira moje dokumente. Ja sam ga pogledao s nevjericom. “Saglasnost?” Kako sam mu mogao dati ili ne dati saglasnost? On, federalni policajac, stajao je iznad mene – umornog od letenja kroz različite vremenske zone – s pištoljem i lisicama i ovlastima da radi sa mnom šta mu je volja. Ja sam bio izopćenik, sveden na tijelo, ispunjen strahom i gnušanjem – kako sam mogao da mu dam ili ne dam “saglasnost”? 

‘Svaštara’ mog uma

Kada sam došao kući prelistao sam rokovnik koji su fotokopirali. Tipičan primjer mog rokovnika, a imam ih puno. Na jednoj stranici sam nacrtao cvjetiće u boji za svoju djecu, na drugoj sam napisao stih iz Rumijevog gazela, kada sam vježbao kaligrafiju na perzijskom. Na narednoj stranici ispisana je bujica riječi protiv bivšeg iranskog predsjednika Mohammada Khatamija, u vezi sa razlozima zbog kojih je odbacio Nobelovu nagradu za mir, koja je dodijeljena Shirin Ebadi, kao irelevantnu i beznačajnu. Na narednoj stranici bio je nacrt predavanja koji sam održao studentima o Malcolmu X, Jamesu Baldwinu i koje sam povezao s “teologijom oslobađanja” u djelu Kratki izvještaj o uništenju (Zapadnih) Indija Bartoloméa de las Casasa.

Na narednoj stranici sam razrađivao diskusiju o temi zašto je američki predsjednik Barack Obama prvobitno planirao napasti Siriju, a potom se predomislio. Preokrenuvši stranicu naišao sam na poređenje epskih filmova Kurasawe, Leana i Forda, nakon čega sam došao do dijela u kojem sam, nakon čitanja odlomaka iz djela O revoluciji Hannah Ardent, opsežno pisao o njenim jakim i slabim tačkama. Šta li će birokrata iz Ministarstva domovinske sigurnosti zaključiti iz svega ovoga, da li će ona ili on pomisliti da sam mahnit, lud ili će možda pomisliti da je ovo šifrovani sadržaj neke velike zavjere?

Najstrašniji segment svega ovoga je anonimnost onih koji vas optužuju i potpuna moć koju ‘to’ ili ‘oni’ imaju nad Vama. Niko Vam ne govori šta jeste ili niste uradili.

Laptop, iPhone, iPad niti bilo šta drugo ne predstavljaju mene i moja razmišljanja na način na koji to rade moji rokovnici. Oni su moja utočišta u kojima strahujem, u kojima drhtim, u kojima se nadam, u kojima sanjam i strepim.

Prije svega nekoliko dana na svom Facebook profilu sam napisao: “Sebe oduvijek smatram grnčarom – a svoje zanimanje (pisanje) grnčarijom – objavljivanje, pak, doživljavam kao stavljanje u izlog još jednog ćupa koji sam izradio i za koji smatram da je spreman za to – kada je ćup oblikovan, osušen i izložen jedva da ga i pogledam ili pomislim na njega – moje srce, prsti i duša su uvijek sadržani u glini koju sada oblikujem.”

Ovi rokovnici su moja pretrpana radionica u kojoj pišem i pretačem svoje misli na papir. One su različiti uglovi moje grnčarske radnje. Službenik koji ih je kopirao u jednom trenutku se okrenuo prema svom kolegi i ne znajući da ih posmatram rekao: “Moram kopirati sva ova g….” “Gospodine”, ne razmišljajući sam uzviknuo, “to su moje misli, molim Vas, ne nazivajte ih g…..” Izvinio se. Nisam bio u poziciji da mogu prihvatiti ili odbiti njegovo izvinjenje.

Najstrašniji segment svega ovoga je anonimnost onih koji vas optužuju i potpuna moć koju “to” ili “oni” imaju nad Vama. Niko Vam ne govori šta jeste ili niste uradili. “Neko Vas je primijetio”, rekao mi je prvi službenik koji me izveo iz aviona, “i ja moram uraditi određene stvari”, dodao je gotovo se izvinjavajući, ali, ipak, službeno.

“Ne znam zašto”, dodao je. Zatim je ponavljao da je umoran i da želi ići kući. Uskoro je otišao, nakon što je završio sa mnom. Nije se pozdravio, nije me čak ni pogledao. Predao me u ruke drugome, koji je kopirao sve što je trebalo i zatim me pustio.

Zašto, pod čijim ovlastima i iz kojih razloga? Nemam pojma. Čitam Kafkinu parabolu Pred zakonom i plaši me još više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera