Počinje AJB DOC: ‘Džemo’ trči do neba

Nasmijan, srdačan i otvoren, Džemo na sva pitanja odgovara pokušavajući riječima opisati ono što osjeća a kada tema razgovora postane njegov rodni Kalinovik i selo Gornja Bukvica u njegovim riječima se počne osjećati neka neobjašnjiva ali zarazna patina tuge. „Najljepši dio mog života je djetinjstvo i onaj period života koji sam proveo u Gornjoj Bukvici, do svoje sedamnaeste godine života“, kaže Džemo, a njegove tamno smeđe oči napune se tugom koja slama srce, tuge nakon koje je svako pitanje suvišno i izlišno.

Na pitanje ko je Džemo, glavni junak istoimenog dukumentarnog filma, oni koji su pogledali najavni foršpan vjerovatno će odgovoriti „Onaj čovjek koji trči“. I svi će oni biti u krivu, jer Džemo ne trči, on cijeli život nastoji uhvatiti beskonačnost, samo što mi, koji na njega gledamo površno i sa strane, to ne možemo vidjeti, mnogi ne mogu čak ni naslutiti.

‘Džemo’ otvara AJB DOC

Dokumentarni film Džemo, biće premijerno prikazan 11. septembra. Film će zvanično otvoriti ovogodišnji AJB DOC film festival. Nastao je u produkciji portala Klix.ba i koprodukciji Al Jazeere Balkans, a režirali su ga Lejla Kajić i Davorin Sekulić.

Dokumentarni film koji traje 44 minute snimljen je 2020. godine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Radnja prati svakodnevnicu poljoprivrednika koji je uspio spojiti ljubav prema trčanju i poslovne obaveze.

„Trčim kako bih uhvatio osjećaj slobode i kada trčim znam da sam nezaustavljiv“, lakonski kaže ne skidajući osmjeh sa lica, a sve što govori i sve što nastoji reći navodi me na zaključak kako njegovo trčanje ima mnogo dublje značenje. Kada ga pitam smatra li da je trčanje kojim se on bavi zapravo način da se suoči sa nekim izazovima potvrdno klima glavom i iskreno govori „da, da“, a onda dodaje kako ne trči zbog takmičarskog žara, kako njemu nije cilj pobjeđivati, makar je gotovo uvijek prvi prolazio kroz ciljnu ravninu.

„To je za mene život, ja tako živim“  – u toj rečnici se otkirva Džemina veličina, jer on ništa ne radi kako bi pobjeđivao druge, on sve stvari radi jer misli da je to ispravan način življenja.

Djetinjstvo u Gornjoj Bukvici

Ali, svako onaj koji pomisli da se iza tog širokog osmijeha krije jedna svakodnevna priča bit će dobro u krivu, jer Džemin život je dugo godina bio čista golgota. Kada danas priča o životu provedenom u Gornjoj Bukvici u glasu mu se miješaju radost i tuga. Do svoje sedamnaeste godine živio je na planinskom selu upijajući djetinjom radoznalošću priče i legende svog živopisnog kraja. Za Kalinovik ga vežu lijepe uspomene i kada govori o mjestu svog rođenja uvijek ga spominje sa posebnom emotivnošću.

„Veza sa Kalinovikom je jaka, ja sam ovdje fizički, a gore sam duhom. Gore sam odrastao i taj dio života mi je najbolji dio života, baš to djetinjstvo provedeno u Gornjoj Bukvici. Sjećam se tog seoskog života, starih ljudi, bilo je to zanimljivo i lijepo“, priča Džemo svjestan da je rat zauvijek uništio tu djetinju idilu. Početka rata se dobro sjeća, pamti strah i psihozu koja je vladala među zbunjenim narodom. Iako je bio još uvijek dijete osjećao je opasnost koja se nadvila nad njegovim mjestom i baš ga je taj unutrašnji osjećaj, ta napregnuta intuicija, spasila zle sudbine. Zajedno s porodicom napušta Gornju Bukovicu odlazeći u izbjeglištvo, a prva stanica te kalvarije, koja se još nije završila, bilo je planinsko selo smješteno na obroncima Treskavice.

„Ja sam bio drugi razred srednje škole kada je počeo rat. Zadesio nas je u Kalinoviku. Vidio sam šta je to, kao dijete sam sve znao, vidio sam šta se dešava u Sarajevu i kada je počelo u Foči, vidimo dole gori i stariji ljudi koji su prošli Drugi svjetski rat bili su uzbuđeni. Odmah sam shvatio da se to mora napustiti što prije jer nam je život bio u opasnosti.“

Ljuta i tuga

Oni koji nisu slušali instinkt su nastradali, a najviše oni koji su oklijevali poduzeti ono što je neophodno, prisjeća se tih dana Džemo. Njegova porodica je napustila Gornju Bukovicu misleći da su spašeni, ali tragedija je kao neumoljiva morija sustigla Džemu u treskavičkom selu Ljuta.

„Ja sam poslije, kada smo izbjegli u Ljutu ispod Teskavice, u to selo, doživio tragediju; tu mi je brat rahmetli nastradao. Jedino smo ja i on u tom selu bili djeca. Puno smo bili vezani jedan za drugog, svo smo vrijeme zajedno provodili. On je htio da bude u svemu kao ja, jer me jako puno volio. Htio je biti brz kao ja, ja sam mu bio uzor. Gdje god bih ja krenuo, on je išao sa mnom. Teško mi je bilo nastaviti živjeti kada je on nastradao“.

Sloboda – glavni Džemin pokretač

Gotovo tri deseteljeća od tih kobnih događaja Džemo i dalje u sebi nosi sliku brata i uspomenu na jedno idilično djetinjstvo koja ne blijedi. Danas je uspješan farmer koji se bavi uzgojom krupne stoke i proizvodnjom mlijeka. Kaže da je to profitabilno zanimanje, teško ali isplativo. U početku uzgojem krava se bavi da odagna misli na život u Gornjoj Bukvici, to mu je bila neka vrsta terapije. S vremenom obim poslova je postajao veći i Džemo danas ima farmu koja donosi dobar godišnji prihod.

Kada razmišlja o tome zašto je odlučio baviti se tim teškim poslom koji zahtijeva mnogo vremena i ličnog odricanja jasno mu je da je novac uvijek bio najmanje važan motiv. Sloboda je ono što ga pokreće u životu i nikad a nije htio raditi za drugoga, trpjeti poniženja i „teror“ kako sam kaže. Uz jak karakter i posvećenost uspio je izgraditi uzorno imanje.

„Bavim se uzgojom muznih krava i prodajom mlijeka. Profitabilno je i prije dok sam bio dijete ja sam to zavolio. Kada sam bio dječak, ja sam se ponašao kao domaćin. Otac mi je mogao povjeriti sav novac, ja ga ne bih potrošio, znao sam da štedim, ali ne da škrtarim. Znao sam to cijeniti. Volio sam da je stoka dobra, da je sita, da nije gladna. Znao sam goniti stoku na najbolje pašnjake da ih nahranim. Kada smo bili ovdje u Osjeku poslije rata dobili smo jednu kravu od humanitarne organizacije Islamic Relief. Bila je dobra, davala 30 litara mlijeka i počeli smo prodavati mlijeko i vidim može se od toga lijepo živjeti. Nisam htio raditi kod drugog za neku dnevnicu i da me teroriše, volio sam uvijek slobodu, da uživam u onome što radim“.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Etika rada je nešto na šta je Džemo ponosan. Kaže da se bez rada ne može ništa ostvariti. Čovjek treba da se školuje, da istrajava neprekidno na samousavršavanju, a sve što poželi može ostvariti upornim zalaganjem. To što je odabrao da se bavi najtežim seoskim poslovima kako bi osigurao egzistenciju ne doživljava kao kaznu sudbine nego prije kao trajni blagoslov. Sjedinjen s prirodom to je nešto što ga čini sretnim, a rad za njega nije neminovnost nego ona suštinska odlika koja čovjeka čini čovjekom.

„Ko će raditi? To je pitanje. Danas nije primamljivo raditi seoske poslove i svi žele na lakši način da dođu do novca, ali nema hljeba bez rada. Njemačka ne bi bila takva zemlja da svi ne rade i to dajući makismum. Svi moramo davati maskimum da bi bili uspješni. Da ne bi zavisli ni od koga. Moraš sve sam uraditi, uzdati se u sebe i svoje mogućnosti.“

Stećci, Ulog, Šukrija Pandžo i Džemal Bijedić

Čovjek se odmah obraduje kada iz usta jednog čovjeka čuje rečenicu: „Ja samo uvijek volio učiti. Volio sam ići u školu“, a još više kada iz razgovovora koji uslijedi shvatite da je Džemino znanje o mnogim stvarima natprosječno. O zavičaju priča sa mnogo učenosti, govori o ostacima srednjovjekovne Bosne, o stećcima koji se mogu naći u Kalinoviku i njegovoj okolini, o Ulogu, rodnom mjestu pisca Šukrije Pandže, o tome kako zna za nekropole u kojima ne vjeruje da je iko prije bio.

„Ima iznad Kalinovika i gradina, to je austrougarska pravila, tu tvrđavu. Ja sam uvijek volio geografiju, volio sam školu, volio sam učiti. Kada bih se vraćao iz škole nosio sam otvorenu knjigu i čitao sam. U mome selu ima stećaka, ima groblje. Ima ih na više lokaliteta, gore na Treskavici. Meni je bilo čudno kako nikada niko prije nije dolazio da snimi to. Mislio sam da za te stećke niko ne zna.“

Kada me ne kraju našeg druženja pitao hoću li doći na premijeru pogledati film, rekao sam: „Džemo, ja sam film već gledao, pa šta misliš od kuda znam sve ovo o tebi“. Tada se grlato nasmijao, srdačno, prostodušno obećavajući kako će me odvesti u Kalinovik da vidim stećke, i u Ulog da potražimo rodnu kuću Šukrije Pandže. Onda sam ga pitao: “A kako je tvoje puno ime, Džemo, jer i taj podatak moram imati kako bi priča bila potpuna”, odgovorio je: „Džemal Jašarević. Ime sam dobio po Džemalu Bijediću koji je tada, kada sam se rodio, bio predsjednik SIV-a (Savezno izvršno vijeće) i bio je veoma popularan“.

Izvor: Al Jazeera