Palestinske priče: Slijedi snove i ne predaji se

Piše: Nihad Kreševljaković

Kao dio programa Modul memorije, u Gazi Husrevbegovom Hanikahu ovih je dana otvorena izložba “Palestinske priče” fotografa Davida Verberckta.

David Verberckt je nezavisni foto-reporter sa trenutnom adresom u Budimpešti. Diplomirao je na akademiji fotografije u Briselu 1993. godine kada realizira i svoje prve izložbe. Dvadeset godina David se bavio humanitarnim radom na Bliskom Istoku, u Africi i na Balkanu. Od 2013. odlučio je napustiti kancelarijski rad i posvetiti se profesionalnoj footografskoj karijeri.

U fokusu njegovog fotoaparata su obični ljudi, njihove sudbine i općenito socijalne teme. Trenutno radi na izbjegličkim pričama kao posljedici sukoba na Kavkazu, teškom fizičkom radu i životu u prenaseljenom Bengalskom zaljevu, te „Palestinskim hronikama.

Upravo “Palestinske priče” su njegova treća sarajevska izložba. Ovogodišnji Modul memorije otvoren je, 4. aprila, sa Davidovom pričom “Temporary Permanence“. Ona je govorila o sudbini ljudi u Armeniji koji su nakon katastrofalnog zemljotresa 1988. godine od strane vlasti tadašnjeg Sovjetskog saveza smješteni u tzv. domikse, neuvjetni privremeni smještaj, a u kome i danas žive. Prije te izložbe, galeriji BlackBox postavio je izložbu “Frozen Conflicts” baziranu na pričama iz Nagorno-Karabaha, Gruzije, Abkazije i Pridnjestrovlja.

Svakodnevni život

David je svoj rad na „Palestinskim pričama“ započeo 1992 godine opisujući svakodnevni život Palestinaca na području Zapadne Obale i Pojasa Gaze. Bazirane su na dva duža boravka 1992. i 1993. godine, te nekoliko posjeta između jula 2013. i maja 2014. godine. David Verberckt pasionirano je bio fokusiran na sve ono što oslikava svakodnevnicu običnog stanovnika/ice Palestine. U palestinskom slučaju, to je i priča o ograničenoj slobodi kretanja te općenito brojnim poteškoćama sa kojima se ovi ljudi svakodnevno susreću. S obzirom na različite periode Davidovog boravka, ova priča prati evoluciju brojnih izbjegličkih kampova osnovanih 1948. godine.

Tamo živi već četvrta generacija izbjeglica! Uočljiva je sve veća segregacija, barijere, ilegalna izgradnja novih izraelskih naselja te općenito sve veće i izraženije nasilje koje se sprovodi na Palestincima/kama. U svoj priči David se ne bavi najočitijim formama nasilja, pa tako ova izložba ne pokazuje bombardiranja, ubijanja i druge slične zločine koji najčešće dovedu stanovnike/ice Palestine na naslovnice medija i fejsbuk zidova.

David se odlučio prikazati svakodnevnicu ljudi koji već 60 godina žive u izbjegličkim kampovima. To su ljudi o kojima nećete gledati priče u vijestima. Njihova sudbina počela se podrazumjevati. Potpuno su zatvoreni i nemaju slobodu da žive kao ostali – slobodni ljudi. Verberckt svojim fotoaparatom prati neosporno fascinantni otpor tih ljudi koji se generacijama nose sa tom činjenicom. Na ovim fotkama oni su „naoružani“ osmjehom i iskrenim pogledima iz kojih čitamo mnogo, mnogo toga. David Vernbereckt prikazuje Palestinu kao simbol izdržljivosti i snage, ako ne i najveće u modernoj historiji.

U moru katastrofa koje potresaju ovaj naš svijet, govoriti o svakodnevnom životu palestinskog stanovništva, a što je u biti tema Davidove izložbe, zapravo je priča o cjelokupnom ljudskom iskustvu. Ono što se događa Palestincima odavno je već simbol sveopće ljudske tragedije. O tom značenju Palestine kao simbola, pisao je i Gassan Kanafani (1936-1972) u pogovoru knjige „Ljudi na suncu“ jednom od najznačajnijih djela palestinske književnosti. Napisao je:  “…U početku sam pisao o Palestini kao o problemu samom za sebe, o palestinskoj djeci, o palestinskom čovjeku, o nadanjima Palestinaca kao o takvima, kao o nečemu odvojenom od ovog svijeta, samostalnom, kao o specifično palestinskoj stvarnosti. Potom sam shvatio da sam počeo gledati Palestinu kao svekoliki ljudski simbol. Stoga, kada pišem o palestinskoj porodici, ja zapravo pišem o ljudskom iskustvu. U svijetu ne postoji nešto nalik palestinskoj tragediji…”

Zahvaljujući tome ova priča se i našla u okviru ovogodišnjeg programa Modul memorije. Jedan od ciljeva tog programa je i senzibilizirati naše građane prema tragedijama drugih. Ideja „Modula memorije“  je da sjećanje na rat nije samo sjećanje na smrt, krv mržnju, već i sjećanje na vrijeme mnogo intenzivnije međusobne povezanosti, ljubavi među ljudima, svijesti o važnosti slobode, uvažavanja različitosti i empatije.

Nezainteresiranost ljudi

U središtu pažnje „Modula memorije“ uvijek je obični čovjek i podsjećanje na važnost i snagu tog običnog čovjeka. Radikalna iskustva mogu nas učiniti lošim, ali i boljim ljudima. Bosanci i Hercegovci, s obzirom na vlastito iskustvo, baš zbog toga trebali bi biti među prvim koji će reagirati na bilo koju nepravdu, bilo gdje.

Nažalost, laž bi bila reći kako ovakvi programi privuku mase suosjećanih ljudi. Ljudi se često čine nezainteresiranim za bilo što van njihove vlastite životne drame, a ponekad i melodrame. Nekad na naše odsustvo suosjećanja utječe vlastita borba za svakodnevno preživljavanje, a nekada ljudi, jednostavno, ne žele narušiti vlastiti životni komfor.

Otvorenju izložbe nije prisustvovao veliki broj ljudi. Jedna od Davidovih fotografija zove se “Nevinost“. Na njoj je prikazana djevojčica koja šeta ulicom. „Nevinost“ jedno je od značenja  hebrejskog imena – Rachel. U Tori, Rachel je  poznata kao žena Jakoba tj. majka Josipa i Benjamina, a i u Palestinskoj novijoj historiji ime Rachel ima posebnu ulogu. Vezuje se za Rachel Corrie, mladu aktivisticu iz SAD, jedan od najljepših, i najbolnijih, primjera plemenite ljudske svijesti i suosjećanja prema onim nad kojim se vrši nepravda. Palestinci je smatraju mučenicom (šahidom).

Ne bez razloga, izložba Davida Verbereckta otvorena je 10. aprila. Tog dana 1979. godine u Olympiji, država Washington, rođena je Rachel Corrie. Od malih nogu pokazivala je izraziti senzibilitet prema pravdi. Kao aktivistica za ljudska prava priključila se “International Solidarity Movement”, pokretu koji se na okupiranim područjima Palestine borio protiv kršenja ljudskih prava. Smatrala je da prisustvo protestima i aktivnostima u SAD nisu dovoljni da se pomogne palestinskom stanovništvu.

Odlučila je otići na lice mjesta gdje je živjela sa porodicama koje su na dnevnoj bazi proživljavali strahote palestinske svakodnevnice. Vodila je dnevnik u kome je opisivala ono sa čim se srela došavši u Palestinu. U jednoj od snimljenih izjava rekla je: „Osjećam kao da svjedočim sistematskom uništenju ljudske sposobnosti da prežive. To je zastrašujuće.“

U vrijeme njenog dolaska u Plaetinu, izraelski premijer bio je Ariel Sharon, dobro znani zločinac, posebno posvećen masovnom rušenju Palestinskih domova na okupiranim područjima. U njegovom mandatu srušene su hiljade kuća pod licemjernim obrazloženjem da se radi o sumnji da je neko od ukućana povezan s terorizmom. Među rijetkim osobama koje su se suprotstavile tom suludom uništavanju života hiljada Palestinaca (uglavnom žena i djece) bila je Rachel Corrie.

Vojna mašinerija

Ono o čemu je Rachel Corrie govorila i pisala u potpunosti korespondira sa izložbom Davida Verberckta, a za kojeg treba reći da se i sam decenijama bavio humanitarnim radom širom svijeta. Prolazeći pored njegovih fotografija kao eho čuje se njen glas: „Trebalo mi je vremena da shvatim šta se ovdje događa. Ljudi ovdje pokušavaju nastaviti živjeti, pokušavajući da budu sretni“.

 Jedan zapis Rachell Corrie pomaže da bolje shvatimo pred kakvim fotografijama se nalazimo. „Ponekad sjednem da jedem zajedno sa ljudima i onda shvatim da ja oko nas glomazna vojna mašinerija, koja pokušava pobiti ljude sa kojim jedem“, napisala je Rachel Corrie.

Zajedno sa nekolicinom građana SAD-a i Velike Britanije protestirali su protiv izraelskih vojnih operacija usmjerenih prema civilnom stanovništvu u pojasu Gaze, protiv nelagalne gradnje naselja i uništavanja palestinskih domova. U jednoj od tih akcija, 17. marta 2003. godine, Rachell je ubijena. Svojim tijelom pokušala je spriječiti rušenje jednog palestinskog doma. Pregazio ju je izraelski vojni buldožer. Dogodilo se to  u Rafahu. Nakon kratke lječničke borbe za njen život, umrla je u bolnici „Najar“. Imala je 23 godine. Među posljednjim izgovorenim riječima bio je njen apel:“ Mi štitimo civile. Mi nismo naoružani. Nismo vam prijetnja. Molim vas ne pucajte.“

Naravno, vozač buldožera nikada nije odgovarao za ovaj zločin, kao što niko od odgovornih u izraelskoj vladi i vojsci nije osuđen zbog rušenja palestinskih kuća i kršenja 4. ženevske konvencije. Na ishod nije utjecala ni činjenica da se radilo o američkoj državljanki.

Unatoč tragičnoj sudbini, Rachell je ostala kao inspiracija u ovom današnjem bezosjećajnom svijetu.

Do 9. maja ove godine, u Hanikahu će građani Sarajeva imati priliku posjetiti ovu izložbu. Ako budete među njima sjetite se i Rachell Corrie, njenog djela i njenih riječi: “Slijedi svoje snove, vjeruj u sebe i ne predaji se“.

Izvor: Al Jazeera