„Oslobođenje“ Skandinavije

Nije ekskluzivno pravo i privilegija stanovnika bivše Jugoslavije da imaju uspomene i da se sjećaju svoje mladosti kao najljepše. Razlika od drugih je samo u tome što su ovi naši iz svoje zemlje, svojih života, svoje profesije i  svoje mladosti – protjerani.

Neko je na nekom od portala napisao: “Bosanska pošta je novina koja nas čini boljima. Radi se o projektu koji je nastao  u izbjegličkom kampu u norveškom gradiću Mysenu. Pokretač i idejni tvorac je Dževad Tašić, dugogodišnji novinar Oslobođenja. Desna ruka mu je bio i ostao Branko Tomić, urednik iz iste garde prosutih po svijetu novinara te davne sarajevske redakcije.”

Još je neko napisao i ovo: „Norvežani su više od stoljeća doseljenici u Americi, “zaboravili” su svoj norveški jezik, imaju i svoj list – norveški, ali ga štampaju na engleskom-američkom jeziku. Čuvaju uspomenu na svoje porijeklo, govore o staroj domovini kad misle na Norvešku.

Svojom voljom su napustili Norvešku. 

U tome je razlika od nas.”

Pošta Tašića i Tomića i plejade drugih je “naša pošta, na našem, jeziku”. Naši ljudi je u Skandinaviji čekaju na vratima, k’o da im rodbina iz starog kraja dolazi u goste. Malo je našima vani lijepe, nagodne, pisane riječi koja nikoga ne mrzi, pa sve da Pošta dnevno izlazi.  Umorni su od riječi huškača, psovača i zaštitnika svoje ličnosti i imovine pokradene od drugih.

Sjeverno čudo

Prvi broj je izašao  sedmog septembra 1995. Štampan je u 2.000 primjeraka. U tom trenutku, podržana od strane Vlade Norveške, novina je bila namijenjena prije svega izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji. Nešto kasnije, projekat je podržao i Migracioni zavod Švedske, a novina je krenula i u Dansku i Finsku, tako da je postala glasilo bh. svijeta u skanadinavskim zemljama.

Bosanska pošta se jasno deklarirala kao list koji ne želi da širi nikakvu mržnju, niti da se hvata u kolo primitivne ratnohuškačke propagande. Naprotiv, htjela je da ponovo uspostavlja mostove, prije svega među bh. građanima u stranom svijetu. Postala je Oslobođenje Skandinavije. Skupljala je autore iz Sarajeva i svijeta kao da im je neko dao zadatak da ono Oslobođenje nastave: počev od rahmetli Memice Husića, pa legende reportaže i prefinjene misli Gojka Berića i Mugdima Karabega, neponovljivog Kemala Kurspahića, sve do komentatora Zije Dizdarevića, i njihovih „skandinavskih“ savremenika Cice Arnautovića, Midhata Ajanovića te nezaobilaznog poete Mostarenja u Velikoj Britaniji – Miše Marića.

Ovo je priča o Pošti ispričana kroz Marića.

Prije Mišine poetike, jos poneka činjenica.

Petnaest godina nakon svog nastajanja, 2010. godine, redakcija je sve svoje napore i uspjehe uokvirila u knjigu „Tragovi o nama“, koja ostaje trajno svjedočanstvo našeg postojanja na skandinavskim prostorima.

Galerija velikih

Pitamo Marića kad je on počeo „poštariti”?

“Počeo sam na vijest da je smaknut Stari most. Prva rečenica u tom tekstu je glasila : ‘U utorak, devetog. novembra 1993., zadesio me smrtni slučaj u porodici.’

Na engleski je tekst sutradan prevela Celia Hawkesworth, profesorica slavistike na  Institutu za Istočnoslavenske jezike u Londonu  o kojoj se kod nas zna malo, a puno nas je zadužila. Dok je BiH krvarila, prevela mi je ne znam koliko jauka, sjećam se jednog za Sarajevom  koji je govorila Vanessa Redgrave ovdje, i po Americi. Tad u M.M. časopisu u Njemačkoj sam punio kolumnu koju nazvah “Mostarenje”. Kad su me pozvali iz Pošte, prenio sam je tamo. Tako je počelo. Tu glagolsku imenicu “mostarenje” (od koje će kasnije nastati knjiga) sad susrećem, i neki blog su tako nazvali, a u jeziku prije nije postojala. Od jezika živjeh, red je da mu se bar jednom riječju odužim.”

Najljepše priče tvog “Mostarenja” su ispričane kroz ljude.

“Izdvojiti jednu ili dvije je nemoguće. Ali, uz izvinjenje ostalim, da kažem kako Mostarac Miro Velić, po Zukinom stomatološkom rječniku “kaldrmiše čeljusti” porodici supruge Nelsona Mendele u Moputu. Mostarka Nadia Fazlić uzela je prvih 14 australskih nagrada za slikarstvo u Sydneyju. Sarajka Maja Vodopivec doktorira u Tokiju. Ameli Ugljen sam bio prvi TV urednik u Mostaru, sad je udata za njemačkog diplomatu Plagmanna u Pekingu. U međuvremenu je doktorirala, a pričala mi je kako su je za susreta dojmili Clintonovi. Uskoro se vraća kući na Floridu. Tamo, na Floridi, u Palm Harboru, još jedna Mostarka, Maja Kazazić vodi uspješnu, vlastitu kompaniju za izradu web strana. Semir Tanović u New Yorku je zamjenik direktora International Rescue Committee –  Međunarodnog komiteta spasa. Sanja Merdan Turković je u Beču.  Pisao sam o Ranku Rihtmanu. U Tel Avivu je. Na Hed koledžu za savremenu muziku predaje harmoniju, aranžiranje,  klavir, vodi big band, savjetnik je za studentska pitanja.  I tako dalje i tako ljepše. Upravo završih tekst o Sarajki Tajni Tanović koja je u Njemačkoj prevela na engleski Samokovliju, nedavno,  u New Yorku objavila autorski CD sa ovom hudu vremenu nedostajućim stihom: “Da je ljubav religija, mi bi bili sveci”. A u novogodišnjem broju u goste iz Phoenixa dovodim Sarajliju, doktora elektrotehničkih nauka Naima Logića, koji se ljetos, s punih 60, skijama popeo na krov Sjeverne Amerike Denalia (6.194 metara), lani na Elbrus, a prije toga Akonkagvu, Ama Dablam, Kilimandžaro… I pobo zastavu BiH”.

Mišo i Velež?

“Po dolasku u Mostar s početka 60-tih primila me raja iz Radićeve. Tamo je bio Mara – Enver Marić. Rođakao sam se s njegovim dobrim ocem Ahmetom, bratom Jusom, sa njim smo išli “u kajsije”, on na treninge, ja na stajanje, na tribine. Kad je stao na gol Rođenih, preselih u novinarsku ložu kao dopisnik Sporta. Onda je on išao u reprezentaciju, a s Veležom smo putovali jugom, sve do Moskve. Prvi izlazak iz Velike Britanije mi je upriličio Princ Dušan Bajević, posjetio sam ga u Ateni. Majka Danica je plakala, supruga Bega pokazala singl Beatlesa s posvetom koji sam im donio iz Londre ’71., a Dušan gostio srcem – vratio mi dostojanstvo. Zbog Duška i Mare, takvih kao oni, volio sam i volim Velež, klub vesele sirotinje”.

Neretva nepremostivi ocean

I šta ostade od tog Mostara i Veleža?

“Mostar je bio persona među svim našim gradovima i mnogim koje sam svijetom vidio. Onaj aristokratski, djevojačke duše, samo sebi nalik, danas već nije nikom. Prvo su ga počeli fizički nakaziti u proljeće ’92., duhovno unakazivanje još traje. Srušili su, pa podigli, mostove preko kojih pola grada ne prelazi; Neretva je u glavama nepremostiv okean. A sve je počelo kad su na prvim samostalnim demokratskim izborima, umjesto glasa Mostaru i čovječnosti, častili nacionalne stranke. Zato je Mostar 19 godina u ropcu koji i ovdje čujem i koji boli.”
Tvoja knjiga “Mostarenje” i danas je tražena “daljinska” literatura?

“Mostarenje” je dokument o ljubavima od Aleksinih i Osmanovih do Zupčevih, o ljudima koje voljeh, poštovah i prijateljevah s njima. Od čistača Franje Federmana, do predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Džemala Bijedića. Zajedničko je da su svi bili 24-karatni Mostarci. Današnji Mostar pati od deficita Mostaraca i to je najstrašnija nevolja grada. A, recimo, Aleksa; da je napisao samo “Pretprazničko veče”, “Eminu” i “Ostajte ovdje”, ovjekovječio se. U proljeće ’92. izrod naroda za kojim je vapio: “Ostajte ovdje” upucao mu je “zolju” u bronzane grudi, i po drugi put mrtvog su ga ćušnuli u Neretvu.”

Zašto si rekao da je ovaj novi Stari most nišan na mezaru starog?

“Zato što je replika. Kad prvi put prođoh novim Starim, nit su moji tabani poznali teneliju, nit tenelija moje tabane. Nije se mejt ni ohladio, a mostarski “umjetnici” su mu kosti i utrobu nosali Evropom, na oblutku iz njega kap crvene boje, to je kao krv, talali neprebol prognanim, ucviljenim sugrađanima po stotinu ili više maraka, zavisno od veličine. Uz časne izuzetke, nakazili su ga u ulju, akvarelu, grafici i inim tehnikama, trgovali i trguju mrtvacem k’o kavadama na Tepi.

“Sanjati više ne umijem”

Marić je bio “liričar” mnogima iz plejade zlatne jugoslovenske zabavne muzike?

“Ubad’o sam tekstove na muziku, kako je to zvao moj Kemica Monteno. Pogolemu diskoteku su komponovali on, Bodo Kovačević, Fadil Redžić, Enes Bajramović, Gabor Lengyel, Đorđe Novković; puno njih, a istumačili Kemica, Čola, Davor, Čobi, Miki Jevremović, Zafir Hadžimanov, Želja Samardžić, Mišo Kovač, Milan Babić, Kićo Slabinac, Šuki Planjanin, Bisera Veletanlić, Maja Odžaklijeva, Sabina Varešanović, Alma Ekmečić, Ismeta Krvavac, Jasna Gospić …  Grupe Indeksi, Kod, Iver, Neki to vole vruće, Pepel in kri, Drvosječe, duo Srđan i Buco … Horovi, puno horova, najviše ansambl Mostarske kiše.”

I za kraj, o tuđini koju ni Bosanska pošta ne liječi. Poštu čekaju u dijaspori k’o jutarnje mlijeko ili kruh, kažu najviše zbog tebe. A tebi se ne sviđa što se taj svijet zove dijasporom?

“Riječ dijaspora ne volim jer je tuđa, a sudbina moja. Ne volim jer kad su mi čupali korijene, nisu mogli dublje – iščupan sam s patrljcima. Iščupan sam s jezikom na kojem sam prokmečao, protepao: mama. Pa potom govorio, pisao, predavao, ostvarivao lični dohodak. Survao sam se u ovu Roninzoniju marta ’93., skrasio u Exeteru gdje sam volontirajući za EU iz Splita ’92. poslao 48 bh. majki i djece iz zone sumraka u svijet. Objave u novinama da sam došao, eto profesorice engleskog sa Exeter University, donese na poklon Solženjicina, ljubazno ponudi da me uči jezik prisilne domaje jer sam javno priznao da znam ruski i francuski. Engleski ni beknut sem poneke iz filmova sa Johnom Wayneom. Waynovce nisam nikad ni volio, navijah za Indijance kojim su zdipili domovinu, k’o da sam slutio da će i mene učiniti apatridom. Pa mi ta fina žena zada riječ, i savjetuje kako namjestiti jezik, usne; veli “Sad se koncentrišite pa izgovorite”. Koncentrišem se da namjestim jezik i usne, sve za desetku, a da za to vrijeme zaboravim zadanu riječ. Ni sanjati više ne umijem, a jezik se zna kad se na njemu sanja. Uostalom, ni ne sanja mi se više. Mostaru se ne vraćam ni u kovčegu, ostajem, po Šantiću, zauvijek ovdje, uz Azru i Milenu, kao Poštin saradnik iz UK.

Izvor: Al Jazeera