Opomena crnogorskoj koaliciji

U Nikšiću, rodnom Đukanovićevom gradu, drugom po veličini u Crnoj Gori, vladajuća koalicija je trajno izgubila većinu (AP)

Piše: Draško Đuranović

Deveti parlamentarni izbori od uvođenja višestranačja u Crnu Goru, treći u nezavisnoj državi, završeni su kao i svi raniji: pobjedom partije ili koalicije koju predvodi Milo Đukanović.

Na ovim izborima crnogorskoj vlasti je uspjelo što nije nikom u susjedstvu, pa i u Evropi – da u jeku ekonomske krize vladajuća koalicija ostane ubjedljivo najjača politička snaga.

Svuda u regionu vlast je na izborima plaćala ceh pogoršanja životnog standarda: u Hrvatskoj je Hrvatska demokratska zajednica Jadranke Kosor doživjela havariju, baš kao što je Demokratska stranka Borisa Tadića morala da se suoči sa ignorisanjem građana kroz akciju “belih listića”. Čak je i Milorad Dodik, samozvani zaštitnik srpstva u Bosni, doživio da mu sunarodnici okrenu leđa.

U Crnoj Gori je, dakle, bilo drugačije. Vladajuća trojna koalicija – Đukanovićeva DPS, Krivokapićeva SDP i Popovićeva LP – osvojila je 39 mandata i dvostruko je jača od najjače opozicione snage, Demokratskog fronta Miodraga Lekića, koji se domogao 20 poslaničkih mandata. Doskora najjača opoziciona stranka, Milićeva Socijalsitička narodna partija, najveći je gubitnik: sa nekadašnjih 16 mandata pali su na svega devet poslanika.

Dok Milić tuguje, najveći dobitnici oktobarskih izbora su Bošnjačka stranka i Pozitivna Crna Gora. Bošnjaci Rafeta Husovića biće ključni tas na vagi za mjerenje buduće vlade: bez njih Đukanovićeva koalicija ne može da računa na apsolutnu vlast.

I Pozitivna Crna Gora, političkog debitanta i biologa Darka Pajovića, mogla je da slavi u izbornoj noći: stranka osnovana u maju ove godine, logistički podržana od medijskih tajkuna iz koncerna Vijesti, uspjela je – mašući crnogorskim crvenim barjacima – da uđe u biračko tijelo Đukanovićeve koalicije i na kraju osvoji devet odsto glasova i sedam mandata.

Uloga manjina

U konačnom mjerenju izbornih rezultata – u praktičnoj ali i u psihološkoj ravni – ključna je informacija da vladajuća Đukanovićeva koalicija, prvi put od 2001. godine, nema apsolutnu većinu u Parlamentu i moraće da pregovara sa strankama nacionalnih manjina.

Istini za volju, DPS-SDP koalicija je i prije ovih izbora bila u savezu sa Bošnjačkom strankom, Hrvatskom građanskom inicijativom i Demokratskom unijom Albanaca. Neposredno pred izbore, iskusni i oprezni  Đukanović je već potpisao sporazume o postizbornim savezima, tako da je formiranje nove vlade stvar vremena, ali i novih ustupaka strankama manjinskih etničkih zajednica.

I Rafet Husović, baš kao i Ljerka Dragićević, sada će podići ljestvicu za pregovore: cijena novog saveza biće mnogo veća nego što je bila 2009. godine kada je DPS-SDP koalicija sama osvojila čak 42 mandata.

Zato se rezultat oktobarskih parlamentarnih izbora može tumačiti i kao svojevrsna opomena za Mila Đukanovića i ekipu na vlasti: građani nijesu drastično kaznili, ali jesu opomenuli vladajuću garnituru.

Kad splasnu strasti, opozicioni lider sudariće se sa realnošću: Demokratski front, kojeg čine Nova Andrije Mandića i Pokret za promjene Nebojše Medojevića – uz sadejstvo nekih nestranačkih ličnosti i “prebjega” iz drugih stranaka – jeste postao najjača opoziciona snaga.

U Nikšiću, rodnom Đukanovićevom gradu, drugom po veličini u Crnoj Gori, vladajuća koalicija je trajno izgubila većinu, jer im je skoro deset odsto ranijih glasača – okrenulo leđa.

Nikšić je industrijski grad, za njega je u ime vladajuće koalicije u izbornoj kampanji bio zadužen lično premijer Igor Lukšić i loš rezultat u tom mjestu je još jedan neprijatan udarac, prvenstveno za Đukanovićevu Demokratsku partiju socijalista. 

Upravo se na tom osnovnom, lokalnom nivou vidjelo istinsko nezadovoljstvo građana i životnim standardom, ali i radom lokalnih moćnika: neispunjena obećanja, nezavršeni poslovi, nesposobna uprava – to je siguran put u gubitak vlasti.

Je li onda „nikšićki slučaj“ dovoljan razlog da se zaključi – kao što je to brzopotezno učinio Miodrag Lekić – da su ovi izbori „početak kraja vladavine DPS-a“? U prvom, euforičnom nastupu Lekić je čak obznanio da će Demokratski front uskoro krenuti u formiranje „vlade narodnog jedinstva“.

Kad splasnu strasti, opozicioni lider sudariće se sa realnošću: Demokratski front, kojeg čine Nova Andrije Mandića i Pokret za promjene Nebojše Medojevića – uz sadejstvo nekih nestranačkih ličnosti i “prebjega” iz drugih stranaka – jeste postao najjača opoziciona snaga.

Ali, Lekićeva koalicija ima duplo manje glasača i mandata od Đukanovićeve koalicije: sa 20 osvojenih mandata priča o formiranju nove vlade (potrebna podrška 41 poslanika) ostaje samo samo san izborne noći.

Đukanović: Faktor uspjeha

Ustvari, najveće dostignuće Demokratskog fronta na ovim izborima jeste osvajanje pozicije glavne opozicione snage: prije tri godine Milićev SNP je bio ubjedljivo najjači sa 17 procenata podrške. Nova sa 9,3 i PzP sa 5,9 odsto su mu gledali u leđa.

Pritom, ni Andrija Mandić ni Nebojša Medojević nijesu bili načisto kojim putem da krenu dalje. Ispostavilo se da je Demokratski front bio i za njih spasonosno rješenje, jer su lideri Nove srpske demokratije i Pokreta za promjene ovako sačuvali ranije pozicije.

U danima koji slijede ipak će se najviše vagati potezi vladajuće koalicije i prvog  tehnologa vlasti Mila Đukanovića. Kada su se čelnici vladajuće koalicije pojavili, negdje blizu ponoći, da proslave izborni rezultat, pokazalo se ko je glavni, presudni, adut aktuelne vlasti: “Milo, mi te volimo“, skandirali su uzbuđeno aktivisti DPS-a i simpatizeri  vladajuće koalicije.

Možda je u svemu tome bilo sladunjave patetike i obrisa kulta ličnosti, ali to je realna slika odnosa unutar vladajuće političke grupacije. Predvodeći vladajući tim na oktobarskim izborima Đukanović je, gotovo sam i na svojim plećima, iznio čitavu kampanju; na sebe je preuzeo i udarce opozicije, ali je i vladajuće koalicije obojio ličnim pečatom.

Ustvari, kampanja je pokazala da je lider DPS-a presudan faktor uspjeha: bez Đukanovića, osvojenih 39 mandata bili bi nedostižan rezultat za vladajuću koaliciju.

To je, svakako, jedna od ključnih poruka parlamentarnih izbora 2012. godine: na dosadašnji način DPS i koalicioni partneri više neće moći da računaju na apsolutnu vlast.

Ne samo da je vladajućoj koaliciji neophodno da mijenja način vladavine i da se oslobađa nesposobnih ljudi, već će morati da angažuje sve potencijale.

Drugim riječima: Đukanović mora da razmisli – može li više da iz sjenke drži stvari pod kontrolom kao “udaljeni” predsjednik partije ili će ga državni problemi, ali i opozicija, koja je počela da diše za vratom vlasti,  natjerati da se vrati na neku od ključnih državnih funkcija?

Iako se dio moći uvijek seli za Đukanovićem, pozicija stranačkog prvaka – to su pokazale i prošle tri godine – umnogome limitira Đukanovićev uticaj na rad izvršne vlasti.

Odgovor na pitanje da li su oktobarski izbori bili najava Đukanovićevog povratka neće se dugo čekati: već u narednim danima počinju pregovori o sastavu nove vlade, pa će se znati da li bivši premijer Crne Gore ima nakane da ponovo – šesti put u posljednjih dvadeset godina – postane crnogorski prvi ministar. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera