Od nogometne nade do vrhunskog tenora

Mi nismo sigurni ni imamo li državu, a kamoli da pričamo o nekom visokom stepenu svijesti prema tradiciji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kao dječak je trenirao za Fudbalski klub Sarajevo, ali se odlučio promijeniti put karijere, pa je zelene, nogometne terene zamijenio koncertnim dvoranama i operom.

Slučajno je, kao tinejdžer, otišao na jednu audiciju, a sada je Amir Saračević jedan od najboljih mladih tenora Bosne i Hercegovine, pa i regije zapadnog Balkana.

S njim smo razgovarali o brojnim temama, njegovim počecima, Čarobnoj fruli u domovini i La Traviati u “domovini opere”, ali i odnosu mladih prema muzici, sevdalinci, mogućnostima u Bosni i Hercegovini…

  • Za početak, otkud ljubav prema operi i kako ste se odlučili za ovaj korak?

– S obzirom da sam kao dijete odrastao na klasičnoj muzici, korak je bio logičan. Mislim da sam već u trećem ili četvrtom razredu niže muzičke škole počeo s intenzivnim preslušavanjem i analiziranjem klasične muzike.

  • Prošli ste težak i prilično neobičan put – od nogometaša do opernog pjevača?

– Da, moj je put dosta neobičan, ali sada, iz ove perspektive, ponavljam, sve je dosta logično. Ako imate dijete talentirano za sport i muziku i potičete ga da trenira i ide u muzičku školu, poslije, kao nagradu, imate dvije opcije, razvijene sposobnosti za umjetnost i sport. Dvije totalno različite profesije, s mogućnošću odabira raznih vrsta poslova. Put čovjeka je puno lakši ako uistinu voli ono čime se bavi.

  • Kakav je osjećaj biti ‘Tamino’ u Čarobnoj fruli, koliko je komplicirana ova opera Wolfganga Amadeusa Mozarta, naročito kada se ima u vidu da je na njemačkom jeziku?

– Čarobna frula je svjetski poznato, divno Mozartovo djelo, a lik “Tamino” je najveća uloga i jedna od glavnih u operi. Kad god pjevam Mozarta, osjećam se specifično, posebno… Za mene je on “broj jedan”. Njegova muzika ima terapeutsku učinkovitost. Još kad samo pomislim da nikada nije griješio u svojim notnim zapisima, pa mu nije trebala ni gumica, ni korektor… Muzika direktno iz glave na papir… Čudo!

  • Nedavno ste oduševili i publiku u Italiji. O čemu je riječ i kako je bilo nastupati u postojbini opere?

– Da, imao sam jako zapažen nastup u Italiji i ubrzo bih opet trebao opet nastupati u toj “kolijevci opere”. Nastupao sam u operi La Traviata Giuseppea Verdija u ulozi “Alfredo Germon”. Šta reći o odnosu u Italiji prema opernim pjevačima? Toliko su mi posvetili pažnje, čak do te mjere da skromnom čovjeku može biti i malo nezgodno.

  • Sa te distance, možete li usporediti odnos Italije i Bosne i Hercegovine prema tradiciji? Da li je previše staviti znak jednakosti, po Vašem mišljenju, između opere i sevdalinke kao biti kulture i muzičke tradicije dvije države?

– Što se tiče odnosa prema tradiciji u Italiji i kod nas, naravno da ne može biti isti. Pa, mi nismo sigurni ni imamo li državu, a kamoli da pričamo o nekom visokom stepenu svijesti prema tradiciji. Iako su opera i sevdalinka po muzičkoj formi totalno različite, postoji jedna ključna zajednička stavka, a ona se zove “kulturno pjevanje”. “Kulturno pjevanje” koristi sličnu tehniku proizvodnje tona, kako kod opere, tako i kod sevdaha. Baš kada slušam neke naše slavne pjevače, poput Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, itekako se osjeti slična, ali ne ista, tehnika pjevanja između operskih i sevdah pjevača.

  • Kao mlad čovjek, mlad umjetnik, kako vidite život u Bosni i Hercegovini, koliko je tu perspektivno biti operni pjevač?

– Mislim da su naše pozorište i naša opera idealno mjesto za mlade umjetnike, koji redovno dobijaju šansu da nastupaju. Internacionalna karijera je nešto drugo, nešto više, poput sporta… Imate našu ligu, a imate i one tamo “jake lige”. Koliko mladi umjetnik može biti zadovoljan sa situacijom, zavisi od želja i ciljeva koje je sebi zadao. Također, količina talenta i upornost u radu umnogome određuje daljnji put, da li će nečija karijera biti internacionalna ili ne.

  • Da li je ispravno govoriti kako su ‘šund i turbo-folk uništili kulturu Sarajeva i Bosne i Hercegovine’, kako se često čuje?

– Nisam siguran šta su šund i turbo-folk napravili Sarajevu i Bosni i Hercegovini, s obzirom da se ne krećem na mjestima gdje se sluša takva muzika… U zadnje vrijeme, u prolazu pored kafića ili nekad na TV-u, čujem muziku gdje ljudi pjevaju na našem jeziku, ali su im glasovi iskompjuterizirani… Vidim da je to, nažalost, sad popularan pravac kod mlađih naraštaja.

  • Pružaju li opera, teatar, kultura – budućnost mladima u Bosni i Hercegovini, ali i obratno?

– Što se tiče naše, sarajevske opere, svi uslovi su tu da; ko želi postići nešto, to može i uspjeti. Za nešto više, za neku internacionalnu karijeru, ipak se mora putovati po svijetu, pohađati dodatne edukacije, masterclassove kod svjetskih pedagoga, učiti, odreći se svega i stalno raditi na usponu karijere.

  • Koliko smo opterećeni materijalnim, da li nam to blokira put ka kulturi kao istinskoj hrani za dušu?

– Mi smo u našoj državi itekako opterećeni materijalnim iz normalnih, objektivnih razloga. Ipak, mi u Europi imamo skoro najlošiji prosjek plata u odnosu na cijene svega. To je ozbiljna kočnica za većinu poslova, a posebno za umjetnost, jer ipak, puno se kvalitetnije i lakše radi kad je čovjek finansijski rasterećen.

Izvor: Al Jazeera