Njemačka kolonijalna amnezija
Krajem marta su organizatori Ruhrtriennalea, godišnjeg muzičkog i umjetničkog festivala koji se održava u predjelu Ruhr u Njemačkoj, najavili da će kamerunski filozof i postkolonijalni teoretičar Achille Mbembe održati glavni govor na ovogodišnjem događaju.
Mbembe, profesor na Univerzitetu Witwatersrand u Johannesburgu, globalno je cijenjen zbog svojih djela o kolonijalnom naslijeđu i neoliberalnom kapitalizmu. Također je veoma popularan u Njemačkoj. U proteklih nekoliko godina bio je gost predavač na niz javnih događaja i dobio je nekoliko prestižnih akademskih i književnih odlikovanja u ovoj državi. Stoga ne bi trebalo biti ništa neobično u njegovom planiranom učešću na njemačkom festivalu.
Pa ipak, najava da će Mbembe održati ključni govor na Ruhrtriennaleu brzo je izazvala kontroverzu. Nekoliko njemačkih političara i javnih ličnosti optužilo je Mbembea za antisemitizam i relativizaciju Holokausta i pozvali su organizatore festivala da ponovo razmisle o svojoj odluci. Ovogodišnji Ruhrtriennale je otkazan zbog pandemije COVID-19. Ali, široko rasprostranjeno i glasno protivljenje Mbembeinom planiranom nastupu pokrenulo je diskusije o ograničenjima slobode govora i kritici Izraela u Njemačkoj i otkrila je nevoljkost ove države da se suoči sa svojim kolonijalnim naslijeđem.
Relativizacija Holokausta i antisemitizam
Prva istankuta ličnost koja se javno usprotivila Mbembeovom nastupu na Ruhrtriennaleu bio je Lorenz Deutsch, grupni glasnogovornik frakcije Sjeverna Rajna-Westphalian Slobodne demokratske stranke. U otvorenom pismu, objavljenom 23. marta, ovaj konzervativni političar je zatražio od direktora Ruhrtriennalea Stefaniea Carpa da otkaže pozivnicu Mbembeu na festival zbog njegove navodne podrške pokretu Bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS) i poređenja koja je napravio između aparthejdne Južne Afrike, Izraela i nacističke Njemačke u svojim akademskim radovima.
Posebno se osvrnuo na Mbembeov esej iz 2016. godine Društvo neprijateljstva, tvrdeći da u njemu Mbembe pravi “nedopustivu” usporedbu između aparthejdnog sistema u Južnoj Africi i izraelskog tretiranja Palestinaca. Deutsch je, također, optužio ovog kamerunskog akademika za “relativzijaciju Holokausta”, jer je u pomenutom eseju tvrdio da: “Aparthejdni sistem u Južnoj Africi i uništenje Jevreja u Evropi – ovo drugo, pak, u ekstremnom obliku i unutar dosta drugačijeg okruženja – predstavljaju dvije tipične manifestacije fantazije separacije.”
Nekoliko sedmica kasnije ovaj je političar udvostručio optužbe protiv Mbembea u eseju koji je objavio na svojoj web stranici. U ovom eseju, pod naslovom Postrokolonijalno neprijateljstvo prema Izraelu je optužio Mbembea da redovno pravi “iskrivljena predstavljanja Izraela i okupacije” u svojim radovima i naveo je dijelove iz njegovih radova koje smatra “antisemitskim”. Deutsch je tvrdio da je cilj Mbembeove kritike Izraela da se “delegitimizira ova država” i “dovede u pitanje njeno pravo na postojanje” i stoga je neprihvatljiva. On je, međutim, dodao da “postoji, naravno, konstruktivna podrška za palestinske interese, koja je također kritički nastrojena spram izraelske politike, ali ne ocrnjuje Izrael kao cjelinu”.
Proizvoljno iscrtavši ograničenja dozvoljene kritike, Deutsch je pokušao ograničiti kritiku Izraela na prostor koji on smatra prihvatljivim. Njegov rezon je ukorijenjen u kolonijalni način razmišljanja, koji očekuje od koloniziranih ljudi – u ovom slučaju, Palestinaca – da poštuju crvene linije koje su iscrtali kolonizatori, u svojoj kritici i revoltu protiv sistema koji ih ugnjetava.
Njemački federalni komesar za jevrejski život i borbu protiv antisemitizma Felix Klein također je progovorio protiv Mbembeovog učešća na Ruhrtriennaleu. U intervjuu 15. aprila, ponavljajući Deutscheove argumente, Klein je optužio Mbembea jer je propitivao izraelsko pravo na postojanje i označio je usporedbe koje je napravio između Izraela i aparthejdne Južne Afrike kao “antisemitske”. Nakon intervjua s Kleinom, o ovoj temi se naširoko diskutiralo u njemačkim medijima. Dok je nekoliko istaknutih javnih ličnosti i analitičara podržalo Kleina i Deutscha u ovom pitanju, drugi su odbacili njihove optužbe kao “neosnovane” i opasne.
BDS kao lakmus papir
Navodna Mbembeova podrška za palestinski pokret BDS bila je u centru optužbi za antisemitizam protiv njega u Njemačkoj. Ovaj je pokret pokrenulo palestinsko civilno društvo 2005. godine, a cilj im je da mirno izvrše pritisak na Izrael da se povinuje međunarodnom zakonu i da Palestincima da civilna i građanska prava.
Iako je podrška za pokret BDS prilično marginalna u Njemačkoj, njemački parlament je donio neobavezujuću rezoluciju 2019. godine, koja ga je označila kao pokret koji koristi antisemitske taktike za ispunjenje svojih političkih ciljeva. Sve veće političke stranke podržale su pokret protiv BDS-a, koji je pozvao vladu da “ne pruža prostor pod administracijom Bundestaga organizacijama koje se izražavaju antisemitskim terminima ili propituju izraelsko pravo na postojanje”.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Mbembe je optužen da je “pristalica BDS-a” i stoga “antisemit” naprosto zato što je potpisao peticiju koja je pozivala na akademski bojkot Izraela prije desetak godina. Ovaj akademik je rekao da, iako je “posvećen palestinskoj jednakosti i slobodi”, nema “nikakav odnos s BDS-om”. Ali, usvajanje rezolucije koja izjednačava pokret BDS s antisemitizmom nije samo uzrokovala da bilo koja organizacija ili osoba koja otvoreno podržava ovaj mirni pokret bude označena kao “antisemit”. Također je otvorila put da ljudi koji kritiziraju Izrael, a nemaju direktne veze s ovim pokretom, budu okaljani kao “antisemiti” i isključeni iz javnih događaja.
Od pojedinaca se sada očekuje da imaju stav prema Palestini/Izraelu kako bi im bilo dozvoljeno da učestvuju na javnim događajima u Njemačkoj, bez obzira na teme njihovog rada. To za posljedicu ima da pokušaje da se počne iskrena debata o izraelskom tretiranju Palestinaca redovno opstruiraju u Njemačkoj. Razgovori o aparthejdu i doseljeničkom kolonijalizmu se okončavaju unaprijed s diskursom “prikladnog jezika” i Izrael se štiti od svake kritike kroz korištenje optužbi za antisemitizam kao oružja.
Zabrinutost zbog slobode govora
Uprkos raširenoj podršci za državne anti-BDS politike širom njemačkog plitičkog establišmenta, mnogo je ljudi u ovoj državi i širom svijeta koji vjeruju da gušenje kritičkih glasova kroz neosnovane optužbe za antisemitizam može imati opasne posljedice za slobodu govora u Njemačkoj. Nakon kontroverze koja je okruživala Mbembeovo pojavljivanje na Ruhrtriennaleu, više od 400 naučnika, uključujući Judith Butler, Noama Chomskyja i Etienne Balibar, potpisalo je molbu “koja se protivi ideološkom ili političkom miješanju i lakmus testovima u Njemačkoj”.
U međuvremenu su deseci istraživača antisemitizma objavili otvoreno pismo u znak podrške Mbembeu i odbacili su “zloupotrebu termina antisemitizam” za političke interese “koji nemaju nikakve veze s borbom protiv antisemitizma”. Posebno u Njemačkoj, smatraju oni, “svi bi trebali biti svjesni ozbiljnosti antisemitske prijetnje i hitnosti da se protiv nje djeluje”.
Ovi razlozi za zabrinutost su također ponovljeni u još jednom otvorenom pismu jevrejskih učenjaka i umjetnika, pozivajući njemačku kancelarku Angelu Merkel da zamijeni Kleina. Učenjaci su rekli da “smatraju Kleinov pokušaj da predstave Mbembea kao antisemita neosnovanim, neprikladnim i štetnom” i optužili su Kleina da je naštetio akademskoj slobodi. Upozorili su na sve veću “klimu straha u Njemačkoj, koja odvraća intelektualce, novinare i javnost uopće od praktikovanja slobode govora, u vezi kontroverznih pitanja o kojima bi trebalo javno raspravljati”.
Jevjrejski glas za pravedan mir na Blikom istoku, grupa koja se i sama suočila s neosnovanim optužbama za antisemitizam u Njemačkoj, također je pozvala njemačke političare i institucije da prestanu ućutkivati kritiku izraelskog kršenja ljudskih prava. U pismu, koje su potpisale i druge grupe za ljudska prava, izrazili su stav da je “pokušaj da se ućutka multidisciplinarni pristup rasizmu kroz neutemeljenu optužbu za antisemitizam još jedna je niska tačka u novijoj kulturi cenzure u Njemačkoj”.
Njemački kolonijaizam
Multidisciplinarni pristup rasizmu posebno je nepoželjan u Njemačkoj, i to s dobrim razlogom. Njemačka podrška kolonijalizmu u Palestini ne može se odvojiti od njene stalne amnezije o svojim kolonijalnim zločinima. Suočavanje s doseljeničkim kolonijaizmom u Palestini zahtijeva suprotstavljanje kolonijalizmu kao cjelini i svom njegovom preživjelom zaostavštinom. Ali, ovo se pokazalo teškim u Njemačkoj.
Tokom svoje kolonijalne ere, njemačko carstvo je počinilo prvi genocid u 20. stoljeću nad narodima Herero i Nama na teritoriji današnje Namibije. Desetljećima kasnije, Zapadna Njemačka je podržala aparthejdni režim i aktivno je pokušala omesti borbu za slobodu i jednakost u ovoj državi. Njemačkoj je trebalo više od 100 godina da čak marginalno prizna svoje zločine u Africi. Berlin se još bori protiv potomaka žrtava genocida u Namibiji na sudu.
Uprkos svemu ovome, mnogi Nijemci i dalje ne znaju mnogo o kolonijalnoj prošlosti svoje države. Članci o Mbembeu često ga opisuju kao afričkog ili kamerunskog postkolonijalnog teoretičara, ali rijetko spominju činjenicu da je njegova domovina bivša njemačka kolonija. Aparthejdne analogije koje uključuju Izrael kategorički se odbacuju kao “rasističke”, ali njemačka podrška za bivši južnoafrički aparthejdni režim ostaje većinom ignorirana.
Njemačka kolonijalna amnezija
Odbijanje Njemačke da iskreno govori o svom kolonijalnom naslijeđu umnogome doprinosi neprijateljskom prijemu Mbembea i drugih afričkih postkolonijalnih mislilaca u ovoj državi. Zajedno s krivnjom vođenom željom da zaštiti i podrži Izrael bezuslovno, njemačka kolonijalna amnezija polaže temelje za afričke glasove koji govore o naslijeđu evropskog kolonijalizma u Palestini i šire, a koji su agresivno ućutkani.
U pismu njemačkoj vladi, više od 700 afričkih intelektualaca osudilo je optužbe “desničarskih ekstremističkih ksenofobnih i desničarskih konzervativnih grupa u Njemačkoj” protiv Mbembea. Potpisnici su, također, naglasili svoje zaprepaštenje zbog “aktuelnih pokušaja u Njemačkoj” da se stigmatiziraju, zastraše i ućutkaju afrički intelektualci. U njemačkom kontekstu, braniti Izrael bezuslovno također znači štiti Berlin od odgovornosti. To pomaže ovoj državi da se iskupi za Holokaust i omogućava joj da vodi iskrenu debatu o svojoj kolonijalnoj historiji.
Njemačka danas koristi neosnovane optužbe za antisemitizam ne samo da zaštiti Izrael, već i da uguši multidisciplinarne diskusije o rasizmu koje bi je prisilile da preuzme odgovornost za svoje ranije zločine. Stoga nije slučajnost da je Mbembe, crnac iz bivše njemačke kolonije, optužen za rasizam u Njemačkoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera