Nikolić: Političarima bi dobro došlo više humora na vlastiti račun

Nakon što je nedavno sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Snježana Šagud nepravomoćno osudila redakciju satiričnog portala News Bar za uvredu i klevetu kontroverznog hrvatskog novinara Velimira Bujanca i naložila novčanu odštetu zbog teksta “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”, mnogi stručnjaci ocijenili su da se ne radi o kleveti.

Bujanec smatra da je “cijeli članak netočan i doživio ga je “isključivo kao ‘cipelarenje”, a ne kao satiru, a News Bar je tvrdio da je to satirično-humorističan izmišljeni osvrt na prosvjed hrvatskih veterana u šatoru u Zagrebu, Bujančeve medijske nastupe i njegovu osuđivanost u vezi s drogom.

U presudi stoji kako je “utvrđeno da sporne informacije o tužitelju ne samo da nisu točne i istinite nego da su svjesno izmišljene, tako da novinar tuženika nije postupao u dobroj vjeri”, a navodi se i da tvrdnje iz teksta ne predstavljaju satiru jer, prema sutkinji, satira podrazumijeva ismijavanje konkretnih postojećih anomalija u društvu, dakle, ismijavanje stvarnih činjenica i događaja u društvu, a ne izmišljenih.

Posljedične naspram emocionalnih šteta

• Kako stoji stvar sa satirom u odnosu na neke zrelije demokracije, koliko je ta forma važna u demokratskom društvu i koje bi opasnosti proizlazile iz njezina eventualnog gušenja?

– Reagirajući na žalbu koju je Flint uputio – u prvostupanjskoj je presudi ipak bio osuđen za nanošenje moralne štete Falwellu – američki je Vrhovni sud zaključio da javne osobe i dužnosnici ne mogu dobiti odštete zbog nanošenja emocionalne štete satiričkim natpisima. Sloboda javnoga govora, zajamčena Prvim amandmanom Ustava, dopušta javno kritiziranje u obliku satire koliko god ona mogla u konkretnim slučajevima biti i uvredljiva po njezina adresata. Sličan stav ima i Europski sud za ljudska prava.

Mnogi su suci Vrhovnog suda SAD-a javno iznijeli mišljenje da pornografski časopis predstavlja uistinu neprimjeren oblik slobode govora, ali su ipak smatrali da bi veća posljedična šteta bila načinjena kada bi se uobičajile presude kojima se tužiteljima nadoknađuju emocionalne štete izazvane satirom. Naime lako je suditi u ekstremnim slučajevima, ali tko će biti arbitar kada je granica dobrog ukusa – ako se o toj granici u satiri može uopće govoriti – pređena? Ponavljam dakle svoj osobni stav da tekstovi koji su svojim izvantekstnim okvirom i samim tekstnim indikatorima očito satirički ne mogu biti sudski gonjeni niti zbog klevete niti zbog nanošenja emocionalne štete.

Davor Nikolić Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji se bavi temama iz područja hrvatske književnosti, folkloristike, retorike, stilistike, teorije argumentacije te posebno retoričkom ulogom humora, komentira osjetljivu ulogu i važnost satire u društveno-političkom diskursu, ali i probleme koje mogu otvoriti satirički sadržaji u doba interneta te nekritičkog ili zlonamjernog prenošenja satiričkih medijskih sadržaja sa svrhom obmane javnosti, širenja mržnje ili predrasuda ili naprosto prikupljanja ‘klikova’ u svrhu zarade.   

• Što je satira, a što kleveta, što karakterizira jedno, a što drugo?

– Kako u svojoj knjizi “Zaman će svaki trud: Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku” navodi profesorica starije hrvatske književnosti Lahorka Plejić Poje, satira se dugo vremena etimološki povezivala s mitološkim bićima satirima, ali se struka danas slaže da termin satira dolazi od latinskoga satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena raznim voćem. Kao književni termin, satira označava stihovane ili prozne tekstove u kojima se ismijavaju i osuđuju različite društvene pojave, osobe, ljudske mane, ali i umjetnička djela, institucije te osobito u novije doba politički svjetonazori.

Kleveta je pak termin koji više pripada pravnom području jer podrazumijeva svjesno iznošenje neistina o drugoj osobi s ciljem narušavanja ugleda ili nanošenja političke, umjetničke ili neke druge štete. Javna kleveta podliježe različitim pravnim odredbama, a u sferi novinarstva regulirana je i zakonom i drugim aktima. Makar se sama forma klevete i satire mogu potpuno podudarati, u teoriji je sasvim jasno da satira ima humorističnu dimenziju i ironijski odmak, dok kleveta cilja na prikazivanje neistina kao činjenica. U praksi, osobito suvremenim elektroničkim medijima ponekad se čini teško razlikovati jedno od drugog, osobito s pojavom tzv. fake news, lažnih vijesti.

• Kako biste iz tog diskursa komentirali presudu protiv News Bara?

– Moj je načelan stav da se satirički tekstovi ne smiju sudski progoniti, tj. da satiričari moraju biti izuzeti od kaznene odgovornosti. Satira po svojoj samoj definiciji nije dobronamjerna prema svojoj meti, ona može biti izrazito uvredljiva za svog adresata, a posredno i za adresatove istomišljenike ili sljedbenike, ali poenta je satire upravo u tome da svoju metu prikaže negativno kako bi ju i javnost osudila.

Nisam pravni stručnjak i ne bih želio pretjerano komentirati jednu nepravomoćnu presudu, ali bih povukao paralelu s relativno sličnim slučajem koji se u SAD-u dogodio prije više od trideset godina. U poznatoj parnici “Narod protiv Larryja Flinta” američki medijski magnat i nakladnik pornografskog časopisa Hustler Larry Flint bio je tužen zbog navodne klevete, povrede privatnosti i nanošenja emocionalne štete američkom svećeniku i društvenom komentatoru Jerryju Falwellu. Porota u prvostupanjskom postupku smatrala je da konkretni satirički tekst – lažna reklama u kojoj se insinuira Falwellov incestuozni odnos s majkom – nije kleveta jer je postojalo dovoljno signala da razuman čitatelj zaključi da nije riječ o istinitom iskazu, nego o satiričkom tekstu.

U konkretnom slučaju postojao je jasno vidljiv natpis koji je upućivao na to da je riječ o lažnom oglasu – a takvi lažni oglasi bili su uobičajena pojava u spomenutom časopisu – i da ga ne treba shvatiti ozbiljno. Također Flintova se obrana u svojoj taktici koristila upravo činjenicom da je Falwell osoba besprijekorna morala i da razuman čitatelj zna da takva insinuacija jednostavno pripada nečemu fikcionalnom. Koliko je sam tekst duhovit ili ne porota nije odlučivala jer je u krajnjoj liniji riječ o osobnom ukusu, ali elemenata klevete nije bilo upravo zbog konteksta, tzv. disclaimera kojim se upućuje na činjenicu da je riječ o fikcionalnom tekstu, ali i zbog očite pretjeranosti u samome tekstu.

• Na koji način satira u medijskom diskursu razotkriva društvene devijacije, političko i interesno licemjerje, ‘spinove’, korupciju, obmane javnosti i druge anomalije?

– Uputio bih one ozbiljnije zainteresirane za lingvističko i književno razumijevanje satire na knjigu uglednoga britanskoga stilističara Paula Simpsona “On the Discourse of Satire”, koja satiru promatra upravo na sjecištu stvarnoga i izmišljenoga, odnosno smatra da su unutartekstni signali kojima se konfrontiraju stvarno i izmišljeno temelj satire kao žanra. Satira dakle kroz svoj humoristični (parodijski, ironijski) pomak nekad ima veću mogućnost reći ono narodno “popu pop, a bobu bob”, nego što to mogu tzv. ozbiljni novinarski tekstovi.

Ismijavanje dužnosnika u SFRJ tek pri svršetku režima

• Kako satira funkcionira te pristupa temama i pojavama danas, u odnosu na razdoblje Jugoslavije, pa i prije?

– Jasno je da totalitarni, nedemokratski režimi satiru ili potpuno zabranjuju ili je pak u potpunosti kontroliraju. Tako su primjerice u Jugoslaviji objavljivani satirički tekstovi na račun rimokatoličke crkve s ciljem ismijavanja i vrijeđanja vjerskih osjećaja te umanjivanja uloge crkve u društvu, dok suprotne primjere, ismijavanja partijskih dužnosnika ili pojava, nalazimo tek pri svršetku režima. Treba se sjetiti koju je buru podigla – pa je prvobitno bila i zabranjena – [Ivo] Brešanova “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, koja čak nije kritizirala pojedince, ali je upućivala na određene pukotine u režimskoj ideologiji.

No hrvatska kultura ima dugu tradiciju satire, od spomenute starije dubrovačke satire, primjerice “Gomnaida” Junija Palmotića, preko satiričkih tekstova Ante Kovačića – parodija Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića” pod naslovom “Smrt babe Čengićkinje” u 19. stoljeću, ili [Antun Gustav] Matoševih polemički intoniranih novinskih tekstova te pjesničkih satira upućenih njegovim političkim i književnim neprijateljima. U ne tako davnoj prošlosti imamo primjer Feral tribunea i njegovih oštrih satiričkih tekstova i ilustracija, a u današnje elektroničko doba satira se najčešće pronalazi na internetskim portalima.

• Kako današnja politika na nju reagira, odnosno kakav je u Hrvatskoj, pa i šire na ovim prostorima, odnos politike i političara te javnih osoba općenito prema satiri kao vrsti kritike?

– Osobe koje su odlučile obavljati javne dužnosti ili poslove od interesa javnosti moraju biti spremne i na kritiku, koliko god ona bespoštedna bila. Jasno je da se oni koji se nađu na meti satire ne osjećaju ugodno te da posežu i za sudskim tužbama, što potvrđuje da velik broj političara i javnih osoba nisu spremni za kritiku i drugačije mišljenje. Naravno, što je demokracija mlađa, što ima manje iskustava s javnim kritikama, teže je uočiti brojne nijanse koje postoje u ovome intrigantnome medijskome području. Ipak, za precizan odgovor na ovo pitanje trebalo bi proučiti točan broj tužbi prema satiričkim medijima da bismo mogli govoriti o stupnju prihvaćanja satire u suvremenome hrvatskom društvu.

• Koje su opasnosti u pogledu satire u vrijeme interneta i društvenih mreža?

– Iako bi se dalo raspravljati o tome jesu li satirički tekstovi objavljeni u formatu vijesti, oblikovani tako da u potpunosti nalikuju stvarnim vijestima, potencijalno opasni jer ih drugi portali mogu nekritički prenositi kao stvarne vijesti, sam kontekst izvornoga mjesta objavljivanja – satirički portal ili satirička kolumna u inače ‘ozbiljnom’ portalu – trebao bi biti jamstvo da nije riječ o klevetanju niti svjesnom obmanjivanju javnosti. Sve se može zlorabiti, pa i satirički tekstovi, ali onda bi za takve svjesne neetičke činove trebali odgovarati portali koji prenose satiričke tekstove kao stvarne, a ne izvorni autori.

• Pretpostavljam da se taj problem dodatno multiplicira kada se uzme u obzir problem namjernog plasiranja sve većeg broja lažnih vijesti i slično…

– Već spomenute lažne vijesti predstavljaju uistinu ozbiljan suvremen medijski problem jer tekstovi ne samo da reflektiraju stvarnost, nego ju itekako i kreiraju, osobito javna mišljenja o pojedinim osobama. Za razliku od časopisa – primjerice ugašenog američkog magazina Weekly Word News koji sada postoji u elektroničkom obliku – ili specijaliziranih portala poput američkoga Oniona ili The Spoofa koji svojim imenom, izgledom ili jasno istaknutim upozorenjima upućuju na to da je riječ o satiričkim sadržajima, lažne vijesti plasiraju se kao stvarne, istinite, s ciljem kreiranja mišljenja o osobama ili pojavama ili radi neke druge koristi. Takvi tekstovi i autori trebali bi snositi etičke i druge posljedice jer im cilj nije društvena korist – u smislu prokazivanja društvenih devijacija – nego isključivo sramoćenje drugih i ostvarivanje koristi za određene političke skupine.

• Kolika je po tom pitanju odgovornost političara i drugih javnih osoba u Hrvatskoj – bi li i zašto i njima dobro došlo da se više koriste humorom i satirom jer je dojam da je hrvatski politički i društveni prostor ‘smrtno ozbiljno’ mjesto u kojem su tužbe češće od humora?

– Općenito bi našem političkom diskursu dobro došlo više humora, osobito onoga na vlastiti račun jer on doprinosi izgradnji etosa. Umjesto tužbom političari i druge javne osobe mogli bi na satiru i sami reagirati humorom, ali sa znatno većom mjerom nego profesionalni satiričari. Kada se političar uvredljivo šali na tuđi račun, poput primjerice bivšeg predsjednika [Stjepana] Mesića, onda postoji opasnost od polarizacije pa i govora mržnje. Političari bi stoga satiru trebali podržavati i od nje učiti, ali ju ne i oponašati.

Izvor: Al Jazeera