Oglasi

Nestaje kuća pjesnika i bogumila

Nacionalni spomenik Šantića vila u selu pored Konjica, u kojoj je nekada živio Aleksa Šantić, izložena je propadanju.

Piše: Vedrana Maglajlija

Šantića vila u selu Borci, dvadesetak kilometara od bh. grada Konjica, kuća je o čijoj bi se historiji mogao napisati roman i pripovijedati mnoge priče, zbog čega je i proglašena nacionalnim spomenikom u BiH.

Međutim, vila kroz koju su prolazile brojne ličnosti i vlasnici - od austro-ugarskih baruna, poznatih bh. pisaca Alekse Šantića i Svetozara Ćorovića, preko čuvenog akademskog slikara Lazara Drljače, ‘posljednjeg bosanskog bogumila’, pa do brojnih funkcionera iz bivše Juoglasvije - sada na 760 metara nadmorske visine stoji porušena - kao nadgrobni, a ne nacionalni spomenik mjestu sa nekada bogatim životom i događajima.

“Ovo mjesto, ovi Borci, ova Šantića vila je jedna priča, jedan roman, sa mnogo imena i mnogo ljepote i života”, objašnjava Jasminka Džumhur, stručna saradnica za kulturno-historijsko naslijeđe Općine Konjic.

Kako dodaje, kuća se ne može obnoviti i zaštititi, jer je sada u vlasništvu Javnog preduzeća parkovi i nasadi Mostar, koje je zbog finansijske krize čak raspisalo konkurs za njenu prodaju ne znajući da je vila nacionalni spomenik.

“Mi smo pokušavili s njima uspostaviti komunikaciju u želji da povratimo objekat. Naišli smo na neka odobravanja, međutim, ušutilo se. Ako se ovaj spomenik ne konzervira i ne sačuva postojeće stanje vile, ona će skroz propasti”, zabrinuta je Džumhur.

Dok pokazuje ruševine kuće okružene visokim drvećem, sa pogledom na Boračko jezero i planinu Prenj, prepričava kako ju je 1902. godine dao sagraditi barun Benko, civilni adlatus u Zemaljskoj vladi BiH za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, koji je tu dolazio na odmor.

“U arhivu BiH sam našla dokumente gdje stoji da su, prilikom njegovog dolaska i društva koje je vodio, tu bile čitave karavane, prateće svite koje su donosile kompletnu opremu za onoliko dana koliko je on planirao da ostane”, kaže Džumhur.

Nastavlja pričati kako je barun Benko tu bio do 1910. kada je vilu prodao porodici Šantić iz Mostara, a tri godine kasnije u nju se uselio pjesnik Aleksa Šantić.

“Bio je protjeran iz Mostara zbog svojih rodoljubnih pjesama i uvjerenja. Zajedno s njim, jedno vrijeme je tu boravio i njegovo dobri prijatelj i rođak, također pisac, Svetozar Ćorović. Oni su ovdje pisali pjesme i prozu.”

Posljednji bosanski bogumil

Poslije Prvog svjetskog rata, Šantić je prodao vilu Domu zdravlja u Mostaru, koja je nadogradila još jedan sprat i objekat pretvorila u dječije lječilište, jer je, kako navodi Džumhur, još za vrijeme Austro-Ugarske utvrđeno da je to područje pogodno za liječenje plućnih bolesti.

U Drugom svjetskom ratu, Šantića vila je bila partizanska bolnica, zbog čega je neprijateljska vojska zapalila, a nakon toga preuzima je tadašnje ministarstvo šuma Bosne i Hercegovine. Vila je obnovljena i pretvorena u lovačku i šumarsku kuću u koju su dolazili brojni tadašnji funkcioneri.

“Dovodili su ih u lov jer je ovo područje bilo izuzetno bogato različitom vrstom divljači. Oni su ovdje čak imali i lovočuvara kojem su napravili kuću, koji je namještao ulov pojedinim tim gostima.”

Za Šantića vilu vezuje se i ime poznatog akademskog slikara Lazara Drljače, koji je završivši svoju akademsku naobrazbu na Sorboni u Parizu, boravio u Beču, Rimu i drugim evropskim metropolama, izlažući svoja djela, a onda se 1935. nastanio u selu Borci.

Drljača je, kako je zapisano, za sebe tada kazao: „Ja sam, vidite, nakon Rima i Pariza, u kojima sam radio i izlagao, postao pravi tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam, ustvari, bogumil“.

[embed:render:node:12580:left]

Ovaj ‘posljednji bosanski bogumil’, kako je prozvan, u selu je napravio drvenu kolibu u kojoj je živio veoma skromno. Bavio se lovom i riblovom i tako se i hranio, a jedno vrijeme je radio kao šumski radnik, u šumarskom preduzeću na Borcima.

“Tako je živio, a bio je slikar svjetskog glasa. Bio je osobenjak, s jako malo ljudi se htio družiti razgovarati, medije nije podnosio, niti je želio davati izjave”, prepričava Džumhur te dodaje kako mu je ta koliba u Drugom svjetskom ratu izgorila te su mu mještani napravili drugu.

“Početkom 60-tih se razbolio te se preselio u Šantića vilu i tu živio desetak godina dok nije umro.”

Prema vlastitoj želji, sahranjen je uz vilu i imao je skroman nadgrobni spomenik - panj na kojem je bilo ispisano njegovo ime i prezime te godina rođenja i smrti. Zbog toga je udruženje Slavika iz Sarajeva prije nekoliko godina na njegovom grobu izgradila simbolični stećak.

Nakon njegove smrti, vila je bila u vlasništvu opštine Konjic, a za vrijeme proteklog rata u BiH služila je za ispitivanje zarobljenika Armije BiH, navodi Džumhur. 

“Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Vojska RS je prilikom napuštanja ovog područja, zapalila Šantića vilu.”

Slika seoske učiteljice

Tako uništena i dalje stoji, iako je 2006. proglašena nacionalnim spomenikom u BiH. U selu Borci, osim Šantića vile, postoje još dva nacionalna spomenika - Kaursko groblje, nekropola sa 121 stećkom te Pravoslavna crkva sv. Apostola Petra i Pavla, sagrađena 1896. godine.

Neđo Simić, jedan od sedam povratnika u ovo selo koje je nakada imalo 70 domaćinstava, spasio je, kaže, ikone, freske i zvono iz ove crkve kada je pri kraju rata otišao iz sela. U Borce se vratio 1999. godine i odmah smjestio nazad ove dragocjenosti u staru crkvu.

Čim smo spomenuli Šantića vilu, ovaj 87-godišnjak i njegova supruga domaćinski nas pozivaju kod sebe u kuću kako bi pričali o danima kada je oko vile “sve vrvilo životom”.

“Vi niste u samoći, ne znate koliko meni znači da se uradi ta vila”, kaže Simić te se prisjeća kako je poslije Drugog svjetskog rata, kada je zapaljena, pomogao u njenoj obnovi.

“Ja sam im dogonio pijesak i vodu. Dobro se sjećam slikara Laze. Bio je to pošten čovjek, čudan, nikad nije odgovarao na pitanja. Da je sad Laza mi bi za dvije godine procvali”, smije se.

“Tu, jedno kilometar od mene, bila je njegova koliba. Imao je ognjište, a krevet mu je bio na zemlji, on je ga je papratom obložio. I svuda okolo su bile njegove slike. Sjećam se nekih, bila su naslikana dva mudraca kako drže Zemlju te druge - grad Grahovo. Poslije sam prolazio kroz taj grad i sjetio se te njegove slike”, prepričava.

Prisjeća se i anegdote kada se Drljača, kaže, zaljubio u seosku učiteljicu Maricu.

“Ja došao do njega i on okren'o slike, kada vidim Maricu. Produžio joj obrve na slici, kažem mu: ‘Šta si joj ovo uradio?’. Krivo mu bilo što mu nije uzvratila ljubav”, kroz smijeh govori Simić.

Suada Ribić, stručni savjetnik u Službi za urbanizam općine Konjic, objašnjava da su nacionalni spomenici u selu Borci, samo jedan dio velikog kulturno-historijskog naslijeđa na tom području.

“Općina Konjic ima 45 nacionalnih spomenika, od toga su 27 nekropole stećaka, a ostalo su sakralni objekti, drvorezbarstvo, stare kuće iz osmanskog perioda... Imamo i više od 80 apliciranih spomenika”, govori. 

Džumhur i Ribić ističu da se nedaleko od sela Borci nalazi i nekropola sa stećcima i ostaci crkve Grčka glavica u selu Biskup, koje je trenutno na tentativnoj listi kao nominacija za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Nadaju se da će država uskoro, ‘u bolja vremena’, sistematski riješiti zaštitu i obnovu nacionalnih spomenika, dok u potpunosti ne propadnu.

Izvor: Al Jazeera
 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.