Nesalomljivi i slomljeni

Piše: Draško Luković

Zahvaljujući činjenici da se televizijsko prikazivanje filmova koji računaju s određenim umjetničkim ambicijama vrši u ponoćnim terminima i to tokom radne sedmice, nije za vjerovati kako je značajan broj gledalaca bio u prilici pogledati „Valcer s Bashirom“ reditelja Arija Folmana. A to je doista šteta, jer ova sjajno ispričana priča o ulozi izraelske vojske u pokoljima u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, predstavlja nesvakidašnje estetsko iskustvo.

Priča o potrazi glavnog aktera za istinom, odnosno o potrebi za suočenjem sa duboko potisnutim sjećanjima, predstavlja ram u koji je Folman položio niz sjajno animiranih dramatizacija autentičnih iskaza aktera događaja.

Nižući subjektivne doživljaje iz libanskog rata bivših izraelskih vojnika, koji su, u međuvremenu, iz golobradih mladića kakvi su bili tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, izrasli u srednjovječne ljude, Folman je izgradio cjelinu kojom se, pored objektivizacije uloge vlastitite vlade i vojnog vrha u zločinu, demistifikuje i deglorifikuje rat kao velika i slavna rabota.

Priroda ljudskog sjećanja

Folmanovu priču iz mase antiratnih filmskih ostvarenja, pored hibridne forme izgrađene na kombinaciji dokumentarnog i animiranog filma, izdvaja i tematizovanje svijesti o nepouzdanoj prirodi ljudskog sjećanja, iz koje proizilazi nepovjerenje u mogućnost da se s jednog mjesta ispriča cjelovita priča o ratu.

No, izraelski reditelj ovu nemogućnost, gradeći čvrst sižejni okvir u kome dolazi do višestruke izmjene pripovjedača, pretvara u svoju prednost.

Bosanskohercegovački pisac Faruk Šehić, mada dolazi iz drugačijeg geografskog i kulturnog konteksta, savršen je Folmanov sagovornik.

Sirova dokumentaristička građa, sastavljena od međusobno nepovezanih fragmenata, odnosno ratnih ispovijesti kakve nas pretjerano ne uzbuđuju dok ih svakodnevno gledamo na televiziji, animiranom dramatizacijom prevedena je u svijet fikcije, a potom pretvorena u dijelove potrage koju glavni lik poduzima u pokušaju prevazilaženja posljedica vlastitog zaborava.

Navedeni umjetnički postupak urodio je potresnim filmskim ostvarenjem, u kome male, ponekad naglašeno intimne, ratne priče nude čitav niz ravnomjerno raspoređenih patetičkih i spoznajnih vrhunaca, zbog kojih televizijski gledalac ostaje budan još dugo nakon završetka emitovanja situiranog u kasne noćne sate.

Bosanskohercegovački pisac Faruk Šehić, mada dolazi iz drugačijeg geografskog i kulturnog konteksta, savršen je Folmanov sagovornik, mada svoj narativ realizuje u drugom umjetničkom mediju i drugačijom pripovjednom tehnikom. I dok Folmanov pripovjedač putuje, istovremeno prepuštajući pravo na pripovijedanje drugim učesnicima ratne drame, u želji da stekne objektivnu sliku svijeta i svoga mjesta u njemu, Šehić pripovjedača „Knjige o Uni“, Mustafu Husara, dovodi u stanje hipnotičkog mirovanja.

„Knjiga o Uni“ započinje kao ispovijest koja se, prepuštanjem glavnog aktera hipnotičkom snu, pretvara u unutarnju potragu književnog lika za vlastitom prošlošću. Potraga nije okrenuta ka svijetu kao kod Folmana, nego isključivo ka vlastitoj nutrini, zbog čega je Husarovo pripovijedanje naglašeno subjektivno.

Nepostojanje sučeljenih likova nastoji se nadoknaditi pripovjedačevim doživljajem sebe kao podijeljene ličnosti.

Ovakav književni postupak, pored toga što umanjuje mogućnosti objektivizacije stanja lika i svijeta u kojem Mustafa Husar obitava, praktično je nedovršiv zbog zaključanosti unutar junakove svijesti, pa je Šehić na kraju romana morao pripovijedanje prepustiti bezličnom pripovjedaču. Uvođenjem ovog pripovjedača, iako se obezbjeđuje vanjska perspektiva u odnosu na do tada pripovijedano, ne dolazi do bitnije razlike u tonu i sadržaju pripovijedanja, pa ono predstavlja ispunjenje gole tehničke nužnosti, kojim se omogućava završavanje priče, ali ne i puno ostvarenje estetskog događaja, jer pripovjedačka umjetnost traži sučeljenje barem dva učesnika, odnosno dvije nepodudarne svijesti. Nepostojanje sučeljenih likova nastoji se nadoknaditi pripovjedačevim doživljajem sebe kao podijeljene ličnosti.

Pripovijedanje podijeljene Husareve ličnosti gradi se na oštrom suprotstavljanju prirode i kulture, pri čemu je Husareva idilična slika prirode moguća samo u slučaju krajnjeg reduciranja prisustva ljudi. Međutim, ona, u najboljoj tradiciji bukoličke literature, ne predstavlja objektivnu sliku stvarnosti, nego egzistencijalno osjećanje pripovjedača oštro suprotstavljenog vladajućim kulturnim vrijednostima epohe.

Pripovijedanje o Uni često poprima dimenzije oniričkog dnevnika, čija svrha nije da nas se ubijedi u objektivne prirodne ljepote, nego rasvjetljavanje pripovjedačeva doživljaja rijeke.

Uz to napomenimo kako Husarev bijeg od kulture nema materijalnu konkretnost. Ili, drugim riječima, bijeg je u većoj mjeri izmaštan i odsanjan, nego li stvaran, zbog čega pripovijedanje o Uni često poprima dimenzije oniričkog dnevnika, čija svrha nije da nas se ubijedi u objektivne prirodne ljepote, nego rasvjetljavanje pripovjedačeva doživljaja rijeke, dijametralno drugačijeg od svega što kultura nosi sa sobom.

Ratno iskustvo

Husar na samom početku svoje pripovijesti naglašava kako su njegova sjećanja toliko ružna da onemogućuju sama sebe, pa dodaje, dok još nije pao pod uticaj hipnoze, kako ga sve čega se sjeti navodi da prekine sa povratkom priče unazad, iako je i sam svjestan kako je moguće nadvladati osjećaj mučnine i sve vidjeti u ljepšim bojama. Međutim, upravo takvo viđenje je ono što Husar po svaku cijenu želi izbjeći, jer, ako mu se ono dogodi, iznevjeriće vlastitu želju za beskompromisnim pogledom na prošlost. No, bez obzira što se ova želja ne odnosi samo na njegovu ratnu prošlost, rat kod Husara, kao i u kulturi koja ga okružuje, figurira kao temeljni događaj, pa upravo u njemu treba tražiti korijen strasne polemike s kulturom i epohom kojoj književni lik pripada.

Husarev pogled odozdo, sa samog ruba društvene margine, direktno je uslovljen suprotstavljanjem nametnutim kulturnim obrascima heroja i(li) žrtve, koji u najvećoj mjeri ne predstavljaju ništa drugo do sinonim za govor u tuđe ime.

Pripovijedanje „Knjige o Uni“ definisano je ratnim iskustvom, ali u istoj mjeri i specifičnim pogledom na to isto iskustvo, zbog kojeg je u Husaru gotovo nemoguće ne vidjeti pojedinca traumatiziranog u socijalnom smislu, nevoljnog i nespremnog da vlastito sjećanje oblikuje i stopi s pojednostavljačkim matricama kolektivnog pamćenja, kakve zagovaraju i provode sljedbenici sve tri poslijeratne bosanskohercegovačke političko-ekonomske elite, kroz čije se narative profilira pogled na sebe kao na nedužnu žrtvu, koja je, eto, uprkos svemu, izvojevala istorijsku pobjedu.

Husarev pogled odozdo, sa samog ruba društvene margine, direktno je uslovljen suprotstavljanjem nametnutim kulturnim obrascima heroja i(li) žrtve, koji u najvećoj mjeri ne predstavljaju ništa drugo do sinonim za govor u tuđe ime. Svođenje računa koji se svesti ne mogu, odnosno kopanje po potisnutim sjećanjima na počinjen, pretrpljen ili prećutan užas, nikako se ne da artikulirati, opravdati i prevazići, a pogotovo ne simplifikatorskim narativima, koji su više u funkciji priprema terena za neki budući sukob, nego li razumijevanja preživljenog zla. Sasvim je moguće da baš ovdje leže razlozi Šehićevog problematičnog zaključavanja romaneskne forme unutar jedne svijesti.

Tako je, iz nemoći da se spriječi ideološko preuzimanje rezultata vlastite borbe za opstanak, nastao jedan krajnje ličan fikcionalni svijet. 

Naime, pretvaranje objektivne stvarnosti u stvarnost subjektivnog doživljaja pripovjedača, zbog kojeg Šehić, preko Husara, „Knjigu o Uni“ naziva lirskim dnevnikom, svjesno je poduzeta književna radnja, kojom se željela izbjeći svaka mogućnost ideološkog prisvajanja narativa.

Sud o mogućnostima 

Tako je, iz nemoći da se spriječi ideološko preuzimanje rezultata vlastite borbe za opstanak, nastao jedan krajnje ličan fikcionalni svijet. Ovakvo uzdizanje unutarnjosti predstavlja odlučujući vrijednosni sud o zbilji ili bolje reći sud o mogućnostima (jedne umorne kulture) da se ona izrekne. Naime, očito je kako pripovjedač ne gaji povjerenje u mogućnost da se s jednog mjesta ispriča cjelovita priča o (poslije)ratnoj stvarnosti. Naprotiv, on sanja „veliku knjigu u koju će se upisati svi ljudi sa ovih tužnih prostora, sa svojim strahovima i nadama, jednu veliku knjigu živih ljudi koja će biti upotrijebljena u ljekovite svrhe. Tako će naše najjače oružje postati snovi i umjetnost“.

Bez obzira da li je Husareva sanjana knjiga, kao temelj neke nove kulture, uopšte moguća, ljude formirane na literaturi poput Šehićeve ili na filmovima kao što je „Valcer s Bashirom“, biće malo teže regrutovati za „svete“ ciljeve negoli sve one vaspitavane na kulturnim obrascima heroja i žrtve, što, opet, ni jednima ni drugima nimalo ne garantuje da neće postati žrtvama nekih novih “heroja”.

Izvor: Al Jazeera