Oglasi

Neiskorištena prigoda slučaja Lovas

Glavnina procesa protiv počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, nažalost, ne donosi očekivane rezultate.
U beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine ovih je dana objavljena presuda za zločine u LovasuAP arhiva

Piše: Davor Gjenero

Procesi protiv počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije važni su zato što omogućavaju individualizaciju zločina i suočavanje s prošlošću, što žrtvama i onima koji s njima suosjećaju omogućuje da promisle o svome stradanju i racionalno sagledaju svoju današnju situaciju. 

Glavnina takvih procesa, nažalost, ne donosi očekivane rezultate. Krivicu za to snose i mediji, koji o procesima izvještavaju površno i sudbene vlasti, koje ili djeluju sporo i neefikasno ili pokazuju neprihvatljivo razumijevanje prema počiniteljima zločina i političke klase, koje i nakon osuđujućih presuda, „naše“ zločince tretiraju kao žrtve urota.

Dva procesa

Na hrvatsku su javnost samo dva sudska procesa utjecala na poželjan način. Prvi je bio onaj u Rijeci početkom dvijetisućitih, na kome je Mirko Norac, gospodar rata u Gospiću, osuđen zbog zločina nad tamošnjim srpskim civilima 1991. godine, a pravedna i autoritativna sutkinja Ika Šarić teško je skrivala koliko su je osobno pogodila zvjerstva što su ih počinili Norac i drugovi. 

Sutkinja Šarić tim je procesom postala heroinom demokratske Hrvatske, a mnogi u hrvatskoj javnosti, koji su do tada mislili da pripadnici hrvatske vojske, koji su se branili, nisu mogli počiniti ratni zločin (ovo je bio službeni stav Tuđmanova predsjednika Vrhovnog suda) osjetili su se posramljenima zbog nezamislivih im zločina.

Drugi utjecajan slučaj bio je onaj protiv Norca (ponovno) i generala Rahima Ademija, zbog zločina u Medačkom džepu kraj Gospića, u jesen 1993. godine.

Tuđmanove tajne službe nastojale su dokaze tako „aranžirati“ da krivicu za ubojstva srpskih civila, nakon vojne akcije, prebace na besprijekornoga vojnog profesionalca Ademija, bivšeg oficira JNA, albanskog porijekla, koji se od početka odbrane Hrvatske pridružio Hrvatskoj vojsci i bio jedan od ključnih vođa obrane Šibenika, rodnoga grada svoje žene i grada u kojem je živjela njegova obitelj. 

Norac, kao odabranik režima, kao i neki drugi akteri, poput zloglasnog šefa vojne obavještajne službe Davora Domazeta-Loše, trebali su biti zaštićeni obavještajnim spletkama. Spor je vodio jedan od najboljih hrvatskih sudaca, Marin Mrčela, koji je jasno razlučio dokaze od spletki, a javnosti je postala kristalno jasna razlika između onih koji su dostojanstveno branili svoju domovinu od onih koji su bili štićenici režima i u njegovo ime činili najstrašnije zločine.

Strašno je, doduše, to da ni do danas Domazet nije procesuiran za zločin iz 1993, iako je sudac Mrčela u presudi jasno napisao da izneseni dokazi i njega stavljaju pod sumnju kao saučesnika u zločinu.

U beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine ovih je dana objavljena presuda za zločine što su ih pripadnici teritorijalne obrane, paravojnih snaga i lokalne paradržavne vlasti 1991. godine počinili nad hrvatskim mještanima Lovasa, naselja između Vukovara i Iloka.

Neuobičajena dimenzija

Nažalost, slučaj Lovas u javnosti nije iskorišten kao primjer poslijeratne normalizacije. Nakon presude mediji su govorili samo o starim i poznatim temama. Žrtve se slažu s onim što u njihovo ime govori Nataša Kandić, jedna od najuglednijih i najagilnijih zastupnica žrtava rata na postjugoslavenskom prostoru. Istina je da kazna od pet-šest godina zatvora ne može biti primjerena za počinitelje najtežih ratnih zločina, a istina je i to da beogradskom Specijalnom sudu uporno i ne slučajno, iz fokusa progona izmiču akteri iz bivše JNA, koji su zapravo omogućili atmosferu u kojoj su bili mogući najgori zločini, navodno nekontroliranih, počinitelja.

Riječ je, naravno, o političkoj strategiji što se primjenjuje i u Hrvatskoj i u BiH, kojom se svu krivicu za ratne zločine, inspirirane od strane Miloševićeva režima, nastoji prebaciti na „prečanske“ Srbe, pa se tako i krivicu za genocid u Srebrenci nastoji ograničiti na paravojne i paradržavne institucije bosanskohercegovačkih Srba.

Međutim, osim ovih poznatih priča, slučaj Lovas ima i svoju, za poratne uvjete na ovim prostorima, neuobičajenu dimenziju. Od početka procesa mirne reintegracije Lovas je samostalna općina, a sve vrijeme u njoj je, kao i u većini jedinica lokalne samouprave na tom području, na vlasti HDZ.

Željko Cirba, koji je bio prvi načelnik općine, međutim, krajnje je neobičan HDZ-ovac. Riječ je o političaru koji je od početka vrlo otvoren prema organizacijama civilnoga društva, od njihovih je aktivista učio pisati projekte za međunarodne humanitarne organizacije i od početka povratka mještana iz progonstva neumorno je pribavljao sredstva za komunalno uređenje svoga kraja. Donatore je nalazio od Japana i SAD-a, do Norveške i EU-a, dobivena sredstava racionalno je trošio i njegovo se mjesto razvijalo neusporedivo brže od okoline, iako je bilo ratom teško devastirano.

Jednako kao što je opsjedao humanitarne organizacije, tako je opsjedao i domaća državna i javna preduzeća, tražeći poslovne investicije u svom mjestu. Status „poreznog raja“ što su ga neko vrijeme uživala područja opustošena ratom u Hrvatskoj u Lovasu su iskoristili za dovođenje investitora iz biznis sektora i danas je u tom mjestu puna zaposlenost, „uvoze“ radnu snagu iz okoline, a plaće su iznad skromnog regionalnog prosjeka.

Neobični političar

Tajna je jednostavna – kontinuitet lokalne vlasti s vizijom razvoja lokalne zajednice i bez korupcije.

Cirba je možda u Lovas doveo nešto više sredstava stranih donatora, nego što su došla u druge usporedive i danas zapuštene sredine, ali ukupna količina sredstava za poratnu obnovu uložena u Lovas nije ni izbliza toliko velika kao u druge sredine, koliko su veći rezultati. Zapošljavanje, razvojna perspektiva, polagan, ali trajan razvitak i perspektiva školovanja i egzistencije za djecu važni su „alati“ protiv kolektivnoga posttraumatskog stresnog poremećaja. Zato je Lovas mogao i prije ovoga beogradskoga simboličnog suočavanja s prošlošću, početi prevladavati posljedice rata, a manjkavosti tog suočavanja i nedosljednost u kažnjavanju zločinaca neće izazvati novu lokalnu traumu i mjesto baciti u rezignaciju.

Ono što je za regiju neobični političar Željko Cirba započeo u Lovasu, na lokalnim izborima 2009. na kojima je on prestao biti načelnikom općine i postao vukovarsko-srijemskim dožupanom, nastavio je jedan drugi Željko - Sabo, novi gradonačelnik Vukovara. Pobjeda SDP-ova kandidata u gradu u kome su dvije nacionalističke političke opcije, hrvatski HDZ i srpski SDSS, vladale od mirne reintegracije, bila je svojevrsni šok.

Sabo je preuzeo grad prazne blagajne i razorena društva, u kome su dvije zajednice, hrvatska i srpska, bile getoizirane i podijeljene do te mjere da djeca različita nacionalnog porijekla nisu bila podijeljena samo u osnovnim i srednjim školama, nego i u vrtićima.

Biti gradonačelnikom svih građana Vukovara u takvim se okolnostima činilo nemogućom misijom, ali Sabo je svojom ogromnom energijom to počeo ostvarivati, pritom ni trenutka ne skrivajući da je sam bio branitelj grada, a nakon okupacije žrtva koncentracijskih logora, što ih je JNA za vukovarske zatočenike organizirala na području Srbije.

Politička paradigma

Sabova formula je jednostavna: bez javnog novca, jer su mu prethodnici ostavili praznu gradsku blagajnu, valja dovršiti poratnu obnovu i sanaciju grada, a mladima treba osigurati stipendije i sredstva za školovanje, kako zbog obrazovnih šansi mlade obitelji ne bi napuštale Vukovar. I on opsjeda sve – od međunarodnih organizacija (od NATO saveza je posredstvom američke Ambasade nedavno dobio neki otpisani vojni most i postavio ga u gradu) do nešto bogatijih hrvatskih gradova i županija.

Od kolega gradonačelnika i župana Sabo uporno moli stipendije za vukovarsku djecu i poneku pomoć u obnovi grada. Da je uspješan, potvrđuje to što je svim srednjoškolcima, koji su zatražili stipendije, njih i osigurao, grad se istovremeno obnavlja, a budžet mu više nije prazan kao prije dvije godine.

Za lokalnu vlast gradonačelnika Željka Sabe izuzetno je važno bilo to što je bivši predsjednik Srbije, Boris Tadić, došao u Vukovar u misiju dobre volje, donio neke arhivske dokumente vukovarske bolnice, što ih je agresor nakon okupacije odnio u Srbiju i što se simbolično ispričao za zločine.

Simbolike je bilo i u činjenici što je doplovio trajektom preko Dunava, koji je Sabo pribavio kao humanitarnu pomoć Nizozemske, a činjenica da se istom prigodom hrvatski predsjednik Josipović u Paulinu Dvoru ispričao zbog zločina pripadnika hrvatske vojske nad srpskim civilima, što je dio hrvatske javnosti tumačio kao „izjednačavanje zločina“, vukovarskom gradonačelniku nije smetala, naprotiv. U političkoj paradigmi, što je on zastupa, jasno je da svaki zločin mora biti osuđen i zločinac kažnjen, a da svaka žrtva zaslužuje poštovanje i saučešće.

Sabo je dugo bio marginaliziran unutar svoje stranke, a šef stranke i današnji premijer njegov je rad promatrao s određenom mjerom omalovažavanja. Međutim, na nedavnoj stranačkoj konvenciji SDP-a, na kojoj su članovi i inače nagradili najbolje, a kaznili manje uspješne stranačke funkcionare, Sabo je izabran u stranačko Predsjedništvo i prvi je put akter koji pragmatično radi na prevladavanju posljedica rata, ušao u krug ključnih kreatora politike najveće stranke vladajuće koalicije.

Neugodan odjek

Objava presude za zločine u Lovasu mogla je biti prilika da hrvatsko društvo razmisli o tome što je postiglo u suočavanju sa ratnim zločinima. Ta prigoda, međutim, nije iskorištena. Šteta, jer ovog je puta to moglo biti prilikom da se društvo nadahne optimizmom izgrađenim u Lovasu i onim što se polako gradi u Vukovaru.

A da je taj vukovarski pravi smjer snažan, govori činjenica da je glupa izjava Tomislava Nikolića, novog predsjednika Srbije, o Vukovaru kao srpskom gradu u koji se Hrvati nemaju što vraćati, neugodnije odjeknula u Zagrebu, koji itekako snosi krivicu za nedostatan poratni oporavak Vukovara, nego li u samom Vukovaru, koji je do jučer bio duboko getoiziran, a koji je počeo polako prevladavati to stanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.