Oglasi

Nebojša Šerić Šoba: Uspješna društva ne trpe nepotrebne balaste

Dosta umjetnika iz BiH jako dobro prolazi svuda po svijetu, ali zbog 'uskotračne pruge' to ne dopire do ušiju bh. javnosti, kaže Nebojša Šerić Šoba.
Šoba: Jedina stvar koja nas udaljava od ostvarenja svojih snova je strah - što od neuspjeha, što od uspjehaUstupljeno Al Jazeeri

U Umjetničkoj galeriji BiH otvorena je izložba Koma Nebojše Šerića Šobe, sarajevskog konceptualnog umjetnika s adresom u New Yorku. Djela koja su predstavljena bh. javnosti autor opisuje kao “ilustraciju ludila i svega što je kao produkt života u ratnim okolnostima izašlo iz njega” i ističe da je proces nastanka ovih radova za njega bio određeni vid psihoterapije.

“Nakon što sam preživio nezapamćeno bombardovanje za vrijeme ofanzive na Žuči u julu 1993. vratio sam se kući sa 'shell shock' sindromom, hospitaliziran sam i dugo sam se oporavljao. U najgorim momentima uzimao sam blok i krenuo da crtam i slikam, to je bio jedini način da se odvojim od svega proživljenog i na neki način izbacim iz sebe ono što je neobjašnjivo i nepodnošljivo”, kaže Šoba u razgovoru za Al Jazeeru.

  • Radovi iz ciklusa Koma objavljeni su kao ilustracija u istoimenoj knjizi poezije Vašeg oca Hidajeta Šerkana Šerića, no ovo je prvi put da su izloženi. Zbog čega su decenijama bili skriveni od javnosti i šta je bio motiv da ih poklonite Umjetničkoj galeriji BiH?

Pokazivao sam te radove prijateljima koji su me nagovarali da to izložim ali to se nije uklapalo u tadašnje stvari koje sam radio, tako da je cijeli opus ostao na ormaru mog oca, koji je sačuvao sve ono što bih ja možda bacio u smeće. Otac je prije nekoliko godina sastavljao svoju prvu knjigu poezije i ovi radovi su ispali odlične ilustracije. Nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana moj otac se nije zaustavio na tome. Za razliku od mene, koji se ne osvrćem mnogo unazad kada su moji sopstveni radovi u pitanju, jednog dana me upitao da radove poklonimo Umjetničkoj galeriji BiH, profesionalnoj instituciji koja zna čuvati umjetničke radove. Ja sam se složio i tako je stvar pokrenuta. Iskreno, nisam očekivao da će se i izložba desiti, tako da sam prijatno iznenađen i zahvalan Ivani Udovičić i ostalima u Umjetničkoj galeriji BiH.

  • U svojim radovima ste mnogo koristili motive iz djetinjstva i segmente života u ratu. Koliko su rat i život na prvoj liniji odbrane utjecali na Vas i promijenili Vaš pristup umjetnosti i koliko vam je odmak od ovih prostora pomogao u umjetničkom prezentiranju ratnih dešavanja i opsade Sarajeva?

Prije rata nisam bio baš ambiciozan. Studirao sam na Akademiji likovnih umjetnosti, ali mimo nastavnog plana i programa slabo sam pokazivao zainteresovanost za bilo šta više. Radio sam neke stvari, ali nisam vjerovao da su nešto posebno. Tek kada je Saša Bukvić pokucao na vrata mog ateljea i nagovorio me da to što radim “sa strane” pokažem u galeriji Zvono koju je on vodio desio se preokret. Pravi preokret se desio u ratu, kada je dotadašnja estetika bila zamijenjena drugom, realnijom, onom koja je bila adekvatna situaciji - “stanju na terenu”. Imao sam sreću da komuniciram sa dosta stranih novinara koji su mi donosili magazine o umjetnosti gdje sam imao priliku da vidim šta se dešava drugdje. Tu je bio i Obala Art Centar gdje sam mnogo toga naučio.

Povratka unazad više nije bilo, shvatio sam da je svijet umjetnosti mnogo veći i kompleksniji i da se vrhunska umjetnost mora gledati uživo. Bilo je dosta olakotnih okolnosti nakon rata, postali smo svojevrstan centar svijeta gdje se sve slivalo sa svih strana, svako je bio zainteresovan da sazna šta se desilo, šta nas je držalo u životu sve to vrijeme. Počeli su da dolaze i galeristi, kustosi, ubrzo je biti umjetnik iz Sarajeva postala vruća stvar. Imao sam dosta sreće da sam bio okružen pozitivnim ljudima, kao i institucijama koje su podržavale umjetnost, tako da sam se ubrzo našao u šestoj brzini, iz jednog aviona sam preskakao u drugi.

  • Iako ste na međunarodnoj umjetničkoj sceni postigli veliki uspjeh, a vaši radovi zavrijedili zavidnu pažnju, u gradu u kojem ste rođeni nerijetko ste nailazili i na nerazumijevanje. Kako danas, sa ove vremenske, ali i fizičke distance, gledate na to?

Dosta umjetnika iz BiH jako dobro prolazi svuda po svijetu ali zbog “uskotračne pruge” to ne dopire do ušiju bh. javnosti. Ruku na srce, nije samo kod nas tako, mnogo veće i bogatije sredine imaju isti problem. Nije u pitanju fudbal da svako gleda utakmice svaki dan, nego nešto što je stvar kulturnih kružoka koji su ipak stvar “strogog centra grada”.

U Sarajevu sam nailazio i na razumijevanje i nerazumijevanje, a kada se sve skupa sabere nemam se nakon svih ovih godina na što žaliti. Više mi je žao drugih umjetnika koji nisu dobili pažnju koju sam ja imao, a imali su jako kvalitetne radove. Što je rat više odmicao, tako se “karavan” selio sve dalje, u druge vruće zone po svijetu, Sarajevo se vratilo na margine svjetskih dešavanja, “zlatno doba” je prošlo i stvari su se vratile u svoje logične okvire.

Moram biti iskren i reći da ja nisam imao toliko uspjeha koliko mi se pripisuje, nije dovoljno izlagati vani da bi se automatski bilo uspješnim. Postoje različiti nivoi “uspjeha”, kao što postoje različite svjetske paralelne scene koje su nezavisne jedne od drugih. Svijet umjetnosti je ogroman, govorimo o stotinama miliona ljudi koji se bave tim poslom, nemoguće je sve strpati u isti koš.

  • Nikada se niste ustručavali kritikovati društveno-političku stvarnost poslijeratne BiH svojim radovima. Šta je to što Vas je provociralo na reakciju?

Dok sam živio u Sarajevu logično je da sam reagovao na stvari koje me okružuju. Prvu gorku pilulu sam popio kada su mi gradske vlasti cenzurisale rad sa prozirnim zastavama koje sam 1999. objesio na bandere po gradu, gdje sam pokazao odsustvo stvarne državotvornosti i nedostatak konkretnog identiteta. U to vrijeme malo ko je imao petlje da se bavi angažovanim stvarima, meni je to bilo najnormalnije i nisam se ničega plašio.

Žao mi je zbog Ikara, spomenika Međunarodnoj zajednici koji je na kraju totalno devastiran, uprkos nekoliko restauracija. I to je isto dio cjelokupne naše priče, odrastanja naroda, njegove emancipacije i buđenja, obrazovanja i samosvjesnosti.

Mnogi misle da ukoliko danas možemo biti kao Šveđani, Norvežani, Švicarci, ali govorimo o procesima koji traju stotinama godina. Nemoguće nas je porediti samo s njima, a ne i sa afričkim nacijama, južnoameričkim favelama, jer - kada se sve sabere i oduzme - svako je tamo gdje zaslužuje da bude.

  • Zbog čega jako rijetko posjećujete rodni grad i šta je vama Sarajevo danas? Kakva je Vaša veza s ovim gradom?

Sa Sarajevom sam oduvijek imao “ljubav-mržnja” vezu. To vam je kao i u braku: jedan dan je super, drugi je svađa, ali je to ipak brak. U Sarajevu mi se desilo mnogo toga dobrog i lošeg, teško je podvući liniju i reći šta bi tu prevagnulo. Sarajevo iz kojeg sam otišao nije Sarajevo u koje odem na nekoliko dana godišnje. Kao “turisti” neke stvari mi se čine bolje, neke lošije. Teško je reći. Sve zavisi iz kojeg se ugla gleda.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Identičan odnos imam i sa New Yorkom u kojem živim 18 godina. Ovo definitivno nije isti grad u kojeg sam prvi put došao 1999., mnoga kultna mjesta poput CBGB su “zamandaljena”, iako je bilo novaca na bacanje da se to spasi. Ovdje sam doživio neke nevjerovatne momente, a i najgora poniženja u svom životu. U dva navrata su mi zalijepili na vrata nalog za iseljenje jer nisam imao za kiriju, a onda su me zvali iz MoMA-PS1 da učestvujem u elitnoj izložbi Greater New York koja se radi svakih pet godina.

Razmišljao sam dosta o povratku u Sarajevo i zamišljao kako bi to moglo da se desi, ali kako godine prolaze te vizije su se selile prema moru, prema pogledu na pučinu, biti cijeli dan u plastičnoj kadi iz koje se u daljini nazire kopno. Ali ko zna šta život nosi, možda jednog dana osvanem kao poštar u Boljakovom Potoku.

  • Period pandemije COVID-19 proveli ste u New Yorku koji je žarište pandemije u SAD-u. Koliko je i na koji način protekli period utjecao na vas?

Već kad je stvar krenula u Kini ratni instinkti su proradili. Kupio sam najbolje maske, neke sam već imao zbog prirode svog posla, navukao sam vreće riže i dugotrajne konzerve. Sve su to pratili podsmjesi moje supruge. Smijali su mi se i u podzemnoj. Ali kada je virus krenuo da hara gradom ubrzo su podsmjesi utihnuli. Nastupio je haos i beznađe, panika je sve uhvatila, niko ničemu nije vjerovao, a bolnice više nisu imale mjesta za mrtve. Prestali smo da izlazimo napolje, a kako oboje imamo imunološke bolesti, ne bismo se dobro proveli. Stvar još nije gotova, ko zna šta se još može desiti. Ko preživi - pričaće.

  • SAD posljednjih dana potresaju protesti uzrokovani policijskom brutalnošću i smrću Afroamerikanca Georgea Floyda. Kolika je moć i značaj ovih protesta u američkom društvu?

Ovo je izuzetno podijeljena zemlja, ne samo po rasnim nego i po ideološkim, nacionalnim, regionalnim i svim drugim osnovama. Bio sam mnogo puta svjedok raznoraznog nasilja, teško je ovo držati na okupu. Bez jake policije New York nije moguće držati “na lancu”. Svojim očima sam gledao kako se provaljuje u prodavnice i iznosi sve, kako se devastiraju gradski bicikli, semafori, ukratko, bijes je postao prevelik da bi se zadržao u četiri zida.

Nakon ovoga što se desilo nema povratka na staro. Afroamerikanci su definitivno rekli “ne” dosadašnjem društvenom ugovoru, a rekli smo i svi mi ostali koji vjerujemo da su promjene neohodne i da je vrijeme da se krene dalje bez rasizma, koji ovu zemlju svako malo baca na koljena. Uspješna društva ne trpe nepotrebne balaste.

  • Koliko su rasne podjele došle do izražaja dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a?

Malo prije nego je Donald Trump izabran za predsjednika objavili su javno da su bijelci prvi put od preuzimanja kontinenta od Indijanaca postali manjina u zemlji. Veliki broj ljudi koji inače glasaju za demokrate su glasali za Trumpa upravo zbog te činjenice. Znači, ideološke linije više nisu imale toliki prioritet koliko rasne. Da li se sada situacija promijenila ostaje da vidimo. Ja se zaista nadam da jesu.

  • Za kraj nam recite nam nešto više o svojim daljim poslovnim planovima.

Već neko vrijeme sam nešto dalje od savremene umjetnosti, a mnogo više u produkt dizajnu, bavim se izradom namještaja od epoksi smola, jako interesantan i zahtjevan izazov kada se uđe u pedesete. Pokrenuo sam svoju sopstvenu kompaniju i ko zna na šta će sve da izađe.

Kako je oficijelno zavladala recesija, sve je nepredvidivo. Najvjerovatnije je da će kompanija propasti, ali uživaću dok putovanje traje. Strast izazova se ne može platiti novcem. Na kraju krajeva, jedina stvar koja sviju nas udaljava od ostvarenja svojih snova je strah; što od neuspjeha - što od uspjeha.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.