Napuhivanje priče o povratku Hladnog rata

Piše: Marwan Bishara

Napuhivanje priče o povratku Hladnog rata dostiglo je novi nivo nakon krize u Ukrajini. Otkrilo je nivo histerije među ruskim i američkim teoretičarima, u toliko mjeri da su čak i oni hladne glave počeli pričati o potrebi da se spriječi još jedan hladni radi koji „sebi ne možemo priuštiti.“

No, da li je Hladni rat, verzija 2.0, uopće vjerovatan? (Tema za diskusiju u sljedećoj epizodi CARSTVA.)

Mnogi od onih koji koriste izraz „hladni rat“ danas rade to tako ležerno da upozore na produbljivanje podjele na relaciji Moska-Washington. To je pohvalno.

Ali alarmisti, koji ovom nagovještaju dodaju strateški i historijski značaj, imaju tendenciju da zagovaraju ponovno vojno jačanje u Evropi. To je i pogrešno i opasno.

Prva stvar koju treba zapamtiti u vezi s Hladnim ratom je činjenica da to na sjeveru i nije bio neki rat, a na jugu nije bio hladni. Jedinstven je bio jer se istovremeno „vodio“ na više frontova: ideološkom (filozofskom/ intelektualnom), univerzalnom (vizija za budućnost svijeta), globalnom (nuklearnom), internacionalnom (na svakom kontinentu i zbog svake države) i strateški između najvećih vojnih sila u svjetskoj historiji.

Hladni proračun

Strategija Washingtona bila je osmišljena tako da drži Sovjete izvan, Nijemce pod kontrolom i Amerikance u zapadnoj Evropi. Istovremeno, cilj moskovske strategije bio je da kontroliše Nijemce iz istočne Njemačke, držeći Amerikance izvan istočne Evrope, a Sovjete u istočnoj Evropi.

U ovom procesu Moskva i Washington su osnovali dva najimpresivnija vojna saveza u historiji – Sjevernoatlantski savez (NATO) i Varšavski pakt i prihvatili najveće razmještanje vojne opreme na problematičnim područjima između istočne i zapadne Evrope.

Njihov kapacitet za totalno razaranje u Evropi, uključujući i kapacitet za totalno međusobno uništenje pomoću nuklearnog oružja, ograničio je njihov strateški proračun i preobrazio Hladni rat u višedecenijsko primirje. Sukob koji je nakon određenog vremena  i – za divno čudo – završio raspadom Sovjetskog saveza i kolapsom dominacije Moskve u istočnoj Evropi bez ispaljenog ijednog hica.

Da se ponovo oživi carstvo potrebno je dosta više od držanja Bashara al-Assada za ruku ili tapšanja Abdul Fattaha al-Sisija po leđima. Potrebna je određena ideološka snaga, ekonomska moć i drugačija vizija za svijet, nešto što Moskvi nedostaje.

Dakle, pričati o Hladnom ratu danas je poprilično apsurdno, uzimajući obzir da je Varšavski pakt rasformiran, da je NATO na pragu Rusije, a Amerika je tek finalizirala povlačenje dvije trećine svojih četa iz Evrope u sklopu preraspoređivanja snaga širom svijeta, uključujući i stožer u Aziji.

U međuvremenu su Rusija i njeni bivši sateliti sa različitim stepenima ekonomski integrisani u Zapad. A Njemačka, de facto novi lider integrisane Evrope, protivi se povratku tenzija tipa Hladnog rata.

Kancelarka Merkel je od početka krize bila voljna da sarađuje s Putinom da se umanji i pokuša premostiti jaz između Washingtona i Moskve. Bez odobrenja i učešća iz Berlina, Amerika će biti izazvana da osmisli agresivnu strategiju prema Rusiji. Čak i predložene sankcije ne mogu funkcionisati bez Njemačke, najvećeg ruskog trgovinskog partnera.

Nije vjerovatno da se sve ovo preokrene zbog Ukrajine – bez političkog zemljotresa. Zanimljivo je dodati, predsjednici Obama i Putin možda jesu uradili malo da umanje krizu, ali odmakli su se od vizije alarmista i svojih ekstremnih strategija.

I vrući ratovi

Povratak Hladnom ratu znači i globalni pristup. Washington je decenijama podržavao diktatorske režime protiv komunističke ekspanzije, a Moskva je pripremala totalitarne pokrete i režime protiv kapitalističkog/ imperijalističkog Zapada. U ovom procesu, oni su alarmirali plaćenike, podržavali teroriste, primali kriminalce i finansirali plaćene ubice širom svijeta.

Njihove strategije kulminirale su u tzv. ratovima preko posrednika unutar i između država širom zemalja u razvoju na jugu, što su bili produženi ratovi koji su se na više načina pokazali užasno skupima za ljude u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Međutim, jednako kako se Washington zalagao za slobodu i ljudska prava, barem teoretski, izgleda da je u više navrata bio na pogrešnoj strani historije, s obzirom na to da je oslabio antikolonijalne i antidiktatorske pokrete iz straha od sovjetske ekspanzije, između ostalog.

To je ona vrsta politike zbog koje je predsjednik Obama zažalio u javnosti kada je pričao o Americi, koja kratkoročne interese stavlja ispred dugoročnih.

Niko ne osporava da je Washington pobijedio i da je Moskva izgubila u Hladnom ratu. No, uprkos višestrukim neuspjesima otada, Washington i dalje održava fantaziju o mijenjanju svijeta i nastavlja vršiti utjecaj širom zemalja trećeg svijeta kao „jedina svjetska supersila“ i „lider slobodnog svijeta“.

Međutim, Moskva je odustala od svoje ideološke fantazije i globalne misije da promijeni svijet. Tačno je da s vremena na vrijeme podrži nekog diktatora ili neprijatelja SAD-a, međutim, ovi oportunistički potezi ne sežu do globalnog dometa Hladnog rata.

U najboljem slučaju Rusija pokušava biti regionalna sila, ali dobri stari dani „zlog carstva“ davna su prošlost.

Da se ponovo oživi carstvo potrebno je dosta više od držanja Bashara al-Assada za ruku ili tapšanja Abdul Fattaha al-Sisija po leđima. Potrebna je određena ideološka snaga, ekonomska moć i drugačija vizija za svijet, nešto što Moskvi nedostaje.

Bespotrebno je reći da su milioni civila i dalje umirali u bezobzirnim ratovima nakon Hladnog rata – od Kolumbije do Jugoslavije i od Ruande do Afganistana, ali ovi ratovi više nisu pokretani niti su eskalirali zbog ideološke podjele na relaciji istok-zapad.

Otvaranje prema kapitalizmu

Povratak Hladnom ratu znači i sukobljavanje univerzalnih vizija, ali komunisti predstavljaju manjinu u Rusiji, bivšim sovjetskim republikama i širom istočne Evrope.

Komunizam odavno nije zajednička ideološka vizija za budućnost svijeta i Rusija nema svoju viziju za propovijedanje ili izvoz. Prihvatila je zapadnjački kapitalistički sistem proizvodnje sa različitim stepenima intervencije države nakon talasa preuveličanih liberalizacija tokom 90-ih godina 20. stoljeća.

Vodeće političke stranke u Rusiji, uključujući i Putinovu Ujedinjenu Rusiju, prihvataju varijaciju zapadnjačke liberalne, nacionalističke, konzervativne ili socijaldemokratske orijentacije, sa dodatkom populizma i možda ruskog pravoslavlja – šta god to značilo.

Moskva je polako, ali sigurno, integrisala Rusiju u svjetsku ekonomiju, pridruživši se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji koju predvodi Zapad i postavši osma članica vodećih svjetskih industrijaliziranih ekonomija, G8.

Iako je trgovina Rusije sa SAD-om na niskom nivou – otprilike 38 milijardi dolara (a drži 139 milijardi dolara u obveznicama američkog Ministarstva finansija), trgovinski partner Rusije broj jedan je EU ili 50% ukupnog ruskog izvoza i uvoza, sa blizu 330 milijardi dolara godišnje razmjene. Nadalje, Rusija je glavna destinacija za njemačke investitore sa 6.200 njemačkih kompanija koji tamo posluju, baš kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo destinacija za ruske investicije vrijedne 11 milijardi dolara.

Iz tog razloga, uprkos ponovljenim upozorenjima iz Washingtona, vodeće evropske ekonomije neće se vratiti na prijašnje stanje kada su u pitanju njihovi ekonomski odnosi s Rusijom, ne samo zato što to nema smisla u poslovnom pogledu; već i zato što smatraju da poslovna veza predstavlja bolji put ka sigurnosti.

Potraga za „trećim glasom“

Hladni rat nije ponovo na snazi. A ni Rusija ni SAD ga, svakako, sebi ne mogu priuštiti.

SAD, koji je iz Drugog svjetskog rata izašao sa 50% svjetskog BDP-a, danas se drži na blizu 20% (po PPP-u) i u opadanju su.

Ostaje da se vidi da li će kriza u Ukrajini dovesti do promjene u odnosima između Rusije i Zapada, ali bez vraćanja Hladnom ratu strateška drama koja se odvija između dvije prijestolnice mogla bi imati ozbiljne posljedice po stabilnost u Evropi i drugdje.

Zato bi zabrinute države i sile širom svijeta trebale izbjegavati polarizaciju koja je u toku i ujediniti se oko alternativnog rješenja u Ukrajini i šire, kako bi se umirili ratni huškači u SAD-u i u Rusiji.

Zapad bi mogao biti osjetljiviji spram ruskih nesigurnosti, a Rusija bi mogla biti uviđavnija u svom strateškom nastupu. To, između ostalog, uključuje i održavanje nesavezničkog statusa Ukrajine kao države koja predstavlja tampon-zonu između Rusije i NATO-a. Izjava privremenog ukrajinskog premijera Arsenija Jacenjuka da se Kijev neće pridružiti NATO-u je korak u pravom smjeru.

Ona, također, uključuje odbijanje svakog pokušaja dvaju protagonista da prenesu svoje tenzije i sukob na Bliski istok, Aziju i šire, što je, jednostavno, neprihvatljivo.

Štaviše, Washington i Moskva moraju nastaviti sa svojim nastojanjima smanjenja nuklearnog naoružanja nakon Hladnog rata, koje vodi prema potpunoj abdikaciji, kao što je precizirano u Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja. Ne samo da doktrina uzajamnog zagarantovanog uništenja – ili MAD-a – ostaje teoretska mogućnost, nego bi druge države bi bile podstaknute da razviju nuklearno oružje ukoliko SAD i Rusija iskoriste trenutne tenzije da pokušaju sa jačanjem nuklearnog oružja.

Teoretičari Hladnog rata isuviše su bučni, jer se mirovni kamp ne oglašava dovoljno glasno. Vrijeme je da se taj trend preokrene, kako bi se huškači rata držali pod kontrolom.

Izvor: Al Jazeera