Oglasi

Napetosti Irana i SAD-a za 'domaću političku scenu'

Kada se na horizontu pojavio rat, sve je očitije da je SAD daleko od pobjednika u sadašnjim neprijateljstvima s Iranom.
Nosač avionaU sadašnjim neprijateljstvima s Iranom, piše autor, Washington je na pomolu bivanja dugogodišnjim gubitnikomAP - Ilustracija

Islamska Republika Iran i Sjedinjene Američke Države na rubu su ratnog sukoba. Ili nas barem tako izvještavaju svjetski mediji, s obzirom na napetosti u Perzijskom zaljevu koje već tjednima pune naslovnice.

Stanje je daleko od sigurnog, s obzirom na količinu ratnog i teretnog brodovlja te tankera u ovom energetski najvažnijem zaljevu svijeta, no teško je uvidjeti logiku bilo kakvog ratnog sukoba jer on ne bi donio nikakve zadovoljštine ni jednoj niti drugoj strani.

Ne tako davno, američki podupiratelji Trumpove konfrontacijske politike s Iranom, hvalili su je kao "djelotvornu" i "uspješnu" politiku koja je izazvala ogromne troškove za Iran bez ikakve štete za američke interese.

No, sada kada se na horizontu pojavio rat, što je rezultiralo ogromnim troškovima za američke porezne obveznike mobilizacijom američke vojske protiv Irana, sve je očitije da su Sjedinjene Države daleko od pobjednika u sadašnjim neprijateljstvima s Iranom i da je zapravo Washington na pomolu bivanja dugogodišnjim gubitnikom.

Rastući troškovi ratobornosti

Sankcije jesu loše za iransko gospodarstvo, ali ono je već prošlo daleko veće sankcije, a nada za kineskim i indijskim uvozima iranske nafte još je uvijek i te kako živa.

Zapravo, čak i na sadašnjoj "prijeratnoj" pozornici, koja se može zadržati neko vrijeme i tako ustanoviti neugodnu situaciju ni rata, niti mira, moguće je prikazati rastuće troškove američke ratobornosti, koja je potkopala Trumpovu tvrdnju o uspješnosti režima sankcija.

Samo kratak sažetak popisa američkih troškova nerekonstruirane politike sukoba uključuje otkazivanje više milijardi dolara vrijednog posla s Iranom s Boeingom za prodaju komercijalnih zrakoplova Iranu; gubitak drugih potencijalnih sporazuma s Iranom koji bi mogli rezultirati znatnim širenjem američko-iranskih bilateralnih ekonomskih odnosa u post-nuklearnom sporazumu; transatlantski raskol nad Iranom i pripadajuća šteta gospodarskim interesima saveznika Amerike u Europi i Aziji, koji su izgubili desetke milijardi dolara Irana kao izravnu posljedicu novih američkih sankcija; neodređene milijarde dolara dodatnih troškova za proširenu ulogu američke vojske u "zastrašivanju Irana", što se odražava u nedavnoj odluci Pentagona o povećanju američke vojne nazočnosti u Perzijskom zaljevu kao odgovor na prijetnju Irana; ozbiljnu štetu američkom kredibilitetu i globalnom imidžu zbog jednostranog izlaska Sjedinjenih Država iz dogovora s Iranom koji podupire UN; destabilizacija naftnog čvorišta Perzijskog zaljeva kao posljedice Trumpove administracije; ozbiljnu potencijalnu štetu američkom gospodarstvu i svjetskom gospodarstvu u slučaju naglog porasta cijena nafte u slučaju dramatične eskalacije napetosti s Iranom; ometanje rata protiv terorizma i sposobnost Daeša i drugih terorista da iskoriste sve veću napetost sa ciljem daljnjeg razornog pohoda smrti u regiji; značajna potencijalna šteta Trumpovom vlastitom interesu za ponovni izbor, osobito ako se postojeći uzorak rastućih napetosti između Amerike i Irana nastavi nesmetano nastaviti.

Dojam neuspjele politike

Pitanje Irana je već domaće političko pitanje i navodi se od strane nekih kandidata Demokratske stranke, koji su se distancirali od Trumpovog konfrontacijskog i provokativnog pristupa u odnosu na Iran, i koji imaju koristi od domaćih i međunarodnih nepovoljnih reakcija protiv tog pristupa.

Tu je i zamršenost Trumpove administracije s Iranom i njezina nemogućnost da se usredotoči na druge aspekte svoje politike na Bliskom istoku, što je rezultiralo sve većim dojmom neuspjele politike na Bliskom istoku od strane te uprave, a što osobito ide na teret državnom tajniku Mikeu Pompeu, a svakako savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu koji je s pravom postao karakter ratobornog brkatog kauboja koji revolveraški nastoji razriješiti sve probleme američke vanjske politike.

Nepotrebno je reći da gore spomenuti troškovi mogu eksponencijalno rasti ako se trenutne napetosti pretvore u otvoreni rat, u kojem slučaju je sigurna oklada da će velik dio američkog brodovlja biti potopljen u slučaju raketnih napada na strateške pozicije u Iranu, napose vojna i nuklearna postrojenja.

Ovo nije nikako interes Trumpa, ali ni Pompea koji je nedavno posjetio Pentagon i rekao američkim generalima kako Bijela kuća ne želi rat s Iranom, očito aludirajući na potrebu trijeznih glava u Perzijskom zaljevu gdje su šanse za niz incidenata s jedne i druge strane astronomske.

Trumpov nepromišljeni pristup

Kao što je upozorio iranski predsjednik Rohani, rat s Iranom bio bi "majka svih ratova" i nitko u regiji ne bi bio imun (Iran je već uspostavio zajedničku komandu i dijeljenje podataka sa svojim saveznicima u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i Afganistanu).

To, konačno, znači da neizravni troškovi za saveznike Sjedinjenih Država, kao što su Izrael i Saudijska Arabija, također trebaju biti uključeni.

S druge strane, mudra i razborita američka politika bila bi nastojati smanjiti te rastuće troškove revidiranjem svog sadašnjeg neprijateljskog pristupa prema Iranu koji je uklonio diplomaciju.

Ukratko, američka vlada radi vlastitih interesa trebala bi revidirati svoju iransku politiku koja je opasna za svjetski mir i protivna vlastitim nacionalnim interesima, kao i specifične interese sadašnjeg predsjednika Trumpa, koji tvrdi da ne želi rat s Iranom, a ipak utire put nepromišljenom pristupu Iranu pod nazivom "maksimalnog pritiska".

Zahvaljujući čvrstom otporu Irana, Trump se postupno budi s činjenicom da Iran nije trivijalna država koja bi se toliko stisnula od straha, da je u stvarnosti njegova politika u Iranu proizašla iz osnovne pogrešne percepcije Irana, s potencijalnim katastrofalnim, ali predvidljivim krajem.

Promjena (zasad) nemoguća

Određeni pomaci u tom smjeru jesu napravljeni, kao što je posjet japanskog premijera Šinza Abea Teheranu. Cjelokupni iranski politički spektar očito se slaže da japanski vođa ne može ponuditi nikakva čuda, a neki se pitaju može li uopće pomoći.

Pravi posrednik između Irana i Sjedinjenih Država mora biti u stanju uvjeriti potonje da se vrate nuklearnom sporazumu iz 2015., iz kojega su Sjedinjene Države unilateralno izašle, i ukinuti drakonske sankcije koje je Washington naknadno ponovno odredio Teheranu.

Ali s obzirom na duboke ideološke i vanjskopolitičke razlike između Irana i SAD-a, promjena je (zasad) nemoguća. Da Trump iskreno traži posrednika, on ne bi dodao sankcijama Iranu zabrane petrokemijskoj industriji zemlje uoči Abeova posjeta.

Istinski potez bio bi skidanje embarga na izvoz nafte Iranu, koji ima veliku moć destabilizacije naftnog tržišta i opskrbe energentima ako pokuša zatvoriti dio Hormuškog tjesnaca. Drugi dio ovog tjesnaca nadzire Sultanat Oman, čiji je vladar Kabus poznat po svojoj uspješnoj tihoj diplomaciji.

Upravo je on bio taj koji je godinama ugošćivao iranske i američke diplomate koji su daleko iza očiju javnosti dogovorili nuklearni sporazum.

Diplomatsko rješenje omanski nacionalni interes

Malo se toga čuje o diplomatskim aktivnostima Omana u ovoj novoj situaciji, ali je sasvim sigurno da se u Maskatu naširoko planira i pregovara. Najzad, ovaj sukob je toliko blizu samog Omana i veže se uz dio omanskih teritorijalnih voda, da je diplomatsko rješenje od krajnjeg omanskog nacionalnog interesa.

Radi se o odličnom kanalu koji obje zemlje mogu iskoristiti za povratak klasičnoj igri velikih neprijatelja koji ne dolaze u izrazit doticaj, kao što je to bilo tijekom proteklih četrdeset godina. Poruke mogu kolati između Washingtona i Teherana bez bojazni da će ih Omanci javno objaviti, a to je i način kako bi Trump mogao reći svoje zamisli o odnosima dviju država.

Primjer toga je i (navodni) neuspješni savjet Trumpa Teheranu da se simulira ratni napad koji bi odgovarao jednoj i drugoj strani, te donio dodatne političke bodove vlastodršcima, ali takvo što su Iranci glatko odbili.

Teško je očekivati da će se takvi Trumpovi planovi ostvariti, jer su Iranci nakon niza pokušaja postali krajnje nepovjerljivi, posebno novoj administraciji gdje je, kako je Vrhovni vođa Ali Hamenei rekao japanskom premijeru, iskrenost vrlo oskudna.

Preriskantan ulog

Pravi i otvoreni rat je stoga suluda opcija koju mogu zagovarati samo tvrdolinijaši s obje strane, iako su i oni vjerojatno svjesni da ne bi bilo pobjednika ni na jednoj strani.

Trump, kao pravi poduzetnik, zna da je ovo preriskantan ulog, a iranska vlast spoznaje koliko bi štete donijela bilo kakva odmazda.

Stoga će dečki iz Revolucionarne garde i Pete flote biti i dalje napeti, no više kao određena igra za domaću političku scenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.