Nama se isplate putovanja političara

Svaki je od naših lidera imao spremljen prigodan govor, pa mudro prozborio o prošlosti i budućnosti Balkana, sa posebnim osvrtom na odnos sa domaćinom (Getty Images)

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako ste čitali izjave balkanskih lidera i gledali večernje televizijske dnevnike na našim javnim servisima, na bečkoj konfrenciji EU i zemalja takozvanog Zapadnog Balkana sve je bilo med, mlijeko i kavijar.

Svaki je od naših lidera imao spremljen prigodan govor, pa mudro prozborio o prošlosti i budućnosti Balkana, sa posebnim osvrtom na odnos sa domaćinom konferencije, starom Evropom.

Imao je svaki od njih i neku inicijativu: neki su, kao Đukanović, bili pragmatični i tražili para, neki su kao Vučić izigravali najboljeg a tragično neshvaćenog Gandijevog učenika pa htjeli da se mire i jarane, neki su djelovali globalno a mislili lokalno – idemo malo prošetati do Beča, lijepo je tamo, čuti šta ovi veliki imaju reći, dobro je da nas kamere snime dok vodimo veliku politiku, a onda natrag kući, ionako od sve te priče, tako je sa svakom šupljom, neće biti ništa. 

Svi su nakon konferencije pred televizijskim kamerama imali čime da se pohvale.

Neka, lijepo je da se ljudi sreću i razgovaraju, makar i o našem trošku. Znam da sam naivan, ali ja ta putovanja u veliki svijet shvatam kao dane kada naši lideri ne kradu: nešto kao crveno slovo u crkvenom kalendaru. Što znači da se i nama, poreskim obveznicima, njihova putovanja isplate.

Gdje su jahte?

Jer nijedan od njih za dan putovanja ne može potrošiti koliko za dan kući može napraviti štete. Zbog toga ponekad mislim kako bi pravo rješenje za naše posrnule ekonomije bio da se svi naši lideri potrpaju na neku jahturinu, ima ih u Tivu, u superluksuznoj marini Porto Montenegro, koliko hoćeš. Neka se ukrcaju i krenu, kao nekad drug Tito na “Galebu”, na svjetsku turneju. Neka za trošak ne brinu: neka plove, jedu i piju, sve ćemo mi to platiti. Neka obiđu svaku državu, neka se iskrcaju u svaku luku. Neka dobro upoznaju lokalne kulture, kuhinje i političke sisteme, da se vrate puni znanja o istoriji ropstva u Africi, tajnama Tasmanije, neka osjete svu tugu Haitija i puls Jamajke, neka puste dredove i gaje gandžu, neka vide kako su se izgradili Hong Kong i Singapur. Neka. Samo neka se ne vraćaju kući nekoliko godina – još bolje decenija, u svakom slučaju ne prije nego što se naše zemlje ne oporave, između ostalog, ili prije svega, od njih.    

Nego, vratimo se mi u Beč. Gdje se, ako ćemo pravo, zbivao istinski karneval, ili bi prigodnije bilo reći: valcer licemjerja. 

Naši se lideri time ne hvale, ali dame i gospoda iz EU su im poručili kako Balkan mora preuzeti odgovornost za problem izbjeglica. Tako stoji u zajedničkoj izjavi o konferenciji i njenim ciljevima koju su potpisali njemački i austrisjki ministri vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier i Sebastian Kurz, a u četvrtak objavilo ljubljansko „Delo“.

Balkan je, konstatuje se u izjavi, postao nova kapija kroz koju izbjeglice pokušavaju ući u Evropu. “Takav razvoj (događaja) donosi brojne izazove za kontrolu granica i sustave azila, kako u nekim državama zapadnog Balkana, tako i državama članicama”, navode Steinmeier i Kurz, te dodaju da države u regiji moraju prihvatiti odgovornost za prevladavanje tih izazova, pri čemu će imati pomoć EU-a.

Gospoda ministri nisu zaboravili napomenuti da je konačni cilj Berlinskog procesa – koji je započela Njemačka – omogućavanje punopravnog članstva svih država zapadnog Balkana u Evropskoj uniji.

Izbjeglice i Evropa

Ali valja to zaslužiti. Do sada, uslovi za prijem u EU bili su pomirenje, stabilnost, demokratija, vladavina prava… Sada je ta lista proširena još jednim uslovom: izbjeglice stižu i vi ćete ih morati primiti. Siromašne ste države, kažete, nemate vi novca za to? Šta velite, izbjeglice niti ne žele ostati kod vas, oni su krenuli u Evropu? Ne brinite, mi ćemo vam pomoći da izbjeglice smjestite, neće vas Evropa iznevjeriti. Napokon, i vi ćete koliko sutra biti Evropa, tako da će izbjeglice koje ostanu kod vas, u perspektivi, doista i stići u Evropu, razumijete? Znamo da vam nije do toga, ali ako želite biti dio velike evropske porodice, morate preuzeti svoj dio odgovornosti. A ako odbijete primiti izbjeglice? Tada neće ući u EU, a izbjeglice će vam svakako ostati, pošto nama ne pada na pamet da ih primimo.

Tako je Balkan napokon našao svoje mjesto u Evropi: kao džinovski centar za prijem izbjeglica, kao barijera koja će Evropu zaštititi od izbjegličkog cunamija. Ako ćemo pravo, ima na Balkanu mjesta i za sadašnje, kao i sve buduće izbjeglice pred ratovima koje su započele Sjedinjene države a u tome im kukavički asistirala Evropa. Eno bosanskih i crnogorskih planina, eno hrvatskih otoka, pa koji to izbjegica ne bi želio azil sa pogledom na more?

Razvojna šansa

Izbjeglice su naša nova razvojna šansa. Oni mogu popuniti sve naše turističke kapacitete, sva zimovališta i sva ljetovališta, i to tokom cijele godine. Non-stop sezona, gdje ćeš ljepše. EU će nam slati pare, samo da izbjeglice ne dolaze kod njih. To je, dakako, biznis šansa za naše muljatore – da se tu ugrade, odgrizu, prisvoje. Ako naši lideri povjereni im zadatak dobro odrade, neće izostati pohvale iz Evropske unije. Pohvale i ostale nježnosti.

Kao što je u telefonskom razgovoru, obavljenom u srijedu, Barack Obama očinski po glavi pomilovao Angelu Merkel. On je, saopštila je Bijela kuća, kancelarki rekao da cijeni “njezino vodstvo u  nošenju s izbjegličkom krizom u Europi” i posebno pohvalio odluku Njemačke da “ublaži teret drugim zemljama pružanjem utočišta sirijskim izbjeglicama”.

Tako, dakle, to ide. Američka spoljna politika proizvodi ratove i izbjeglice širom svijeta. Te izbjeglice spas pokušaju pronaći kod američkih potčinjenih, u Evropi. Onda ih Evropa smjesti kod svojih potčinjenih: to smo, da prostite, mi.

A sjećate li se kako je bajkovito sve počelo: “arapsko proljeće”, “narod na ulicama traži demokratiju”, “facebook protesti”, prenosi uživo, progresivni intelektualci koji objašnjavaju važnost demokratskih ustanaka, komplimenti slobodarskoj tradiciji islama, pohvale islamskoj civilizaciji i njenom “demokratskom potecijalu”…  Da bi sve završilo novim diktaturama, novim ratovima, uništenim državama i ljudima koji umiru na brodovima koji tonu u Mediteranu, na makedonskim tračnicama i u kamionima u Austriji.

Za razliku od američkih filmova, za nas statiste u američkoj spoljnoj politici nema sretnog kraja. Američka spoljna politika obećanje napretka i sreće isporučuje na početku: sve kasnije je katastrofa. Priznajem: kad god čujem “demokratija” i “slobodno tržište”, ja instinktivno pogledom potražim torbe u koje ću potrpati najnužnije. Kao onoga jutra 1992, kada sam napustio rodno Sarajevo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera